Mala škola anksioznosti - što, kada i kako?

Svi smo ponekad anksiozni ili tjeskobni. Nekad davno to se događalo dok čekamo roditelje pri povratku s roditeljskog sastanka, a sada nam to izazivaju situacije poput poruke partnera da "morate porazgovarati". Ipak, nije svaka anksioznost ista i ona može iz uobičajene pojave, koja je dio ljudskog iskustva, prerasti u poremećaj koji nas ometa u svakodnevnom funkcioniranju. Čak i ako niste sami iskusili ovo, gotovo svatko od nas poznaje nekoga tko se nosio, ili se nosi, s poremećajem anksioznosti. Ipak, ne možemo očekivati da su svi već upoznati s osnovnim pojmovima potrebnim za razumijevanje anksioznosti. S obzirom da ćemo s boljim poznavanjem anksioznosti vjerojatno i primjerenije reagirati na tu pojavu, krenimo u malu školu anksioznosti.

Anksioznost - šta vam to dođe?

Prema definiciji Clark i Beck (2010), anksioznost je kompleksan kognitivni, afektivni, fiziološki i ponašajni sustav reagiranja koji povezujemo s postojanjem neke prijetnje. Ovo zapravo znači da anksioznost u sebi sadrži reakciju tijela i uma koja uključuje specifične misli i emocije te tjelesne i ponašajne promjene. Ovaj sustav reagiranja aktivira se kada se nadolazeći događaji ili okolnosti smatraju izrazito averzivnima, to jest kada percipiramo da ih ne možemo predvidjeti ni kontrolirati, a istovremeno ih doživljavamo kao potencijalnu prijetnju.

Primjer situacije može biti javni govor pred punom dvoranom vršnjaka. Osoba kojoj je ova situacija okidač (eng. trigger) anksioznosti može:

• Pomisliti da će joj se svi smijati ako pogriješi, kako će svi znati da se nije dovoljno pripremila, da će zaboraviti sve važno za reći, da će dobiti negativnu ocjenu (misli)
• Osjećati se nemirno, tjeskobno, napeto (emocije)
• Crveniti se u licu, osjetiti ubrzan rad srca i znoj na rukama (tjelesne promjene). Ove tjelesne promjene nadalje mogu pokrenuti misli poput: "Svi vide kako se znojim i crvenim."
• Odbiti govoriti, zastajkivati u govoru, oslanjati se na bilješke na papiru, hiperventilirati... (ponašanje)

Kao što smo dali primjer kod utjecaja pojave tjelesnih promjena na misli, valja napomenuti i to da su nabrojani aspekti anksioznosti isprepleteni i međusobno povezani.

Je li anksioznost uobičajena pojava i kada to prestaje biti?

U tekstu smo naveli samo jedan primjer ovog kompleksnog odgovora organizma koji se može javiti u različitim oblicima. Kako smo spomenuli u uvodu, anksioznost je normalna pojava i svi ju ponekad osjećamo! Dapače, anksioznost zadovoljava evolucijsku svrhu kroz motivacijsku i adaptivnu funkciju.

U svakodnevnom životu anksioznost će se pojaviti kada i stres - pripremit će nas na akciju i povećati budnost, ali će jednako tako i proći, kako prolazi i stres. Anksioznost postaje patološka ako je ona pretjeranog intenziteta i trajanja, ako se javlja izvan ili dugo nakon opasnosti, ako se generalizira na široki raspon situacija, ako je ne možemo kontrolirati niti objasniti, ako pojačano ometa uobičajeno funkcioniranje pojedinca... U tim situacijama je svakako dobro razgovarati sa stručnjakom za mentalno zdravlje.

Što su anksiozni poremećaji i koliko su oni česti?

Iako možda niste znali koji sve poremećaji spadaju u grupu anksioznih poremećaja, vjerujemo da ste čuli za (gotovo) sve, s obzirom na to da su prilično zastupljeni u pop-kulturi. Među najčešće anksiozne poremećaje ubrajamo:

• Specifične fobije: Možda najpoznatiji oblik anksioznosti predstavljaju specifične fobije, koje obuhvaćaju anksioznost i strah izazvan specifičnim situacijama ili podražajima. Dok su neke fobije češće od drugih (npr. strah od visine ili zmija), vlastitim iskustvom možemo razviti najrazličitije fobije. Za rješavanje fobija je izrazito važan koncept izlaganja upravo onom podražaju koji nam izaziva anksioznost.
• Generalizirani anksiozni poremećaj (GAP): Osobe koje pate od GAP-a su kontinuirano/jako često tjeskobne te se opetovano brinu o najrazličitijim temama (realnim i nerealnim). Brige su često vezane za osobu i članove obitelji (zdravlje, sigurnost, zaposlenje, financije, školovanje, rijetki i udaljeni događaji, itd.). Simptomi su svakodnevni i prezistentni. Oni nisu vezani uz specifične situacije koje kod osobe izazivaju nelagodu i strah kao što je to slučaj kod različitih fobija, niti se javljaju iznenada u obliku napada kao kod paničnog poremećaja.
• Socijalna fobija/socijalni anksiozni poremećaj: SAP uključuje strah, anksioznost i izbjegavanje kod javnog izlaganja/evaluacije, "potencijalnog" poniženja, sramoćenja ili socijalnih interakcija. SAP se može vezati za specifične socijalne situacije (npr. javno govorenje) ili se može odnositi na većinu socijalnih interakcija/interakcije općenito.
• Selektivni mutizam: O selektivnom mutizmu govorimo kada inače zdrava osoba ne govori u specifičnim situacijama, na specifičnim mjestima ili u društvu određenih osoba. O ovom zanimljivom poremećaju smo opširnije pisali ranije.
• Panični poremećaj: Kod paničnih poremećaja osobe pate od naglih i intenzivnih napadaja panike. Tijekom ovih napadaja dolazi do intenzivnog osjećaja nelagode, straha te niza tjelesnih simptoma poput ubrzanog pulsa, znojenja, boli u prsima, hiperventilacije... Mogu se još javiti i strah od gubitka kontrole, strah od smrti i depersonalizacija. Zbog svega navedenog moguće je javljanje izbjegavajućih ponašanja (situacija, mjesta...)
• Agorafobija: Osobe doživljavaju anksioznost koja proizlazi iz bivanja u prostoru ili situaciji iz koje percipiramo da je otežan izlaz/bijeg, koja je ugrožavajuća za nas ili je pomoć nedostupna. Povezana je s razvijanjem izbjegavajućih ponašanja. Ova izbjegavanja se mogu generalizirati (širiti na druga mjesta/situacije) te, u nekom krajnjem obliku, osoba zbog anksioznosti ne napušta svoj dom.

U anksiozne poremećaje ubrajamo i još nekoliko poremećaja koji se rjeđe javljaju, među kojima je možda najpoznatiji poremećaj tzv. separacijske anksioznosti. U nekim izvorima možete pronaći i PTSP te opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP) pod poremećajima anksioznosti. Ipak, u posljednjem izdanju priručnika za mentalne poremećaje (DSM-5), ovo nije slučaj.

Kada govorimo o učestalosti, epidemiološki nalazi pokazuju da će preko 30% osoba imati neki od nabrojanih poremećaja kroz život. Ovo znači da će se svaka treća osoba susresti s nekim oblikom anksioznosti tijekom života. Usprkos tome što se ovo tiče trećine populacije, o tretmanima i njihovim razlikama se i dalje nedovoljno govori te je traženje pomoći još uvijek stigmatizirano.

Može i drugačije? Tretmani anksioznosti

Kod pojave anksioznosti su dva smjera tretmana najčešća na ovim prostorima. Jedan pristup je korištenje lijekova za smanjenje simptoma anksioznosti, gdje u prvom redu govorimo o anksioliticima i antidepresivima. Drugi pristup se odnosi na psihoterapiju ili ono što se u populaciji zna nazivati "tretman razgovorom". Od svih različitih pravaca psihoterapije, kognitivno-bihevioralna terapija je ona koja se najčešće preporuča zbog svoje potvrđene efikasnosti kroz brojna istraživanja (za primjer vidjeti Bandelow i suradnici (2022) i Otte (2011)). Valja naglasiti da ovi pristupi nisu međusobno isključivi i nekada se primjenjuju u kombinaciji. U nadolazećem članku ćemo se detaljnije pozabaviti upravo ovom problematikom različitih tremana pa detalje ostavljamo za naredni članak.

Jako popularna opcija je i ne potražiti pomoć. Razlog tome je što dio osoba ne prepoznaje svoju anksioznost kao poremećaj (misle da je to uobičajeno iskustvo ili da "ne može bolje"). S druge strane, neki su implementirali niz izbjegavajućih ponašanja te smatraju da se uspješno suočavaju sa svojom anksioznosti (npr. više se ne voze javnim prijevozom zbog toga jer im je jednom pozlilo u tramvaju). Anksioznost voli generalizaciju i širenje na slične situacije pa se osobe za pomoć znaju javiti kasnije (kada npr. i vožnja automobilom postane problem). Treći razlog su različiti načini suočavanja od kojih su neki disfunkcionalni (npr. zloupotreba supstanci), dok su neki konstruktivniji (korištenje mindfulnessa, tehnika disanja, alati iz KBT spektra...). Iako volimo misliti da smo u zadnjoj skupini, često to nismo. Stoga, ako ste se pronašli u ovome članku, svakako preporučujemo da potražite pomoć kod stručnjaka za mentalno zdravlje, bilo kod licenciranog (KBT) terapeuta ili preko uputnice svojeg doktora opće prakse.

Izvori: