Emily u Parizu - ili Emily u moru kulturnih stereotipa?

Vjerujemo da ste čuli za neslavnu i ujedno nevjerojatno popularnu Netflixovu seriju Emily u Parizu (engl. Emily in Paris), a potencijalno se i ponavljano pitali zašto je nastavljate gledati iako za to ne nalazite niti jedan dobar razlog. Iako nam nije dala nijedan dobar razlog da je volimo, razlozi da je mrzi cijeli svijet itekako su brojni.

Preskočimo odmah nelogičnosti i nedostatke narativa i karakterizacije likova (koje bismo mogli nabrajati do sutra) te se osvrnimo na glavni razlog zbog kojeg se ova serija našla na udaru kritika pojedinaca diljem svijeta – među kojima je i ukrajinski minstar kulture Oleksandr Tkachenko. Pogađate, riječ je o prezentaciji kulturnih stereotipa, koji podrazumijevaju pojednostavljene i generalizirane pretpostavke o pripadnicima određene kulture.

Besramna promocija kulturnih stereotipa i rasizma

Iako kreatori serije tvrde da je ona “ljubavno pismo francuskoj kulturi”, sami pripadnici te kulture našli su se poprilično uvrijeđenima. Navedeno nije nimalo začuđujuće budući da su u seriji francuzi i njihov stil života svedeni na jeftine klišeje, koji uključuju besramno varanje svojih supružnika, izrazitu bezobraznost i neugodnost, snobizam, pa čak i lijenost i nemar u kontekstu posla.

Osim što su francuski likovi okarakterizirani na ovaj način, likovi koji potječu iz drugih kultura konstantno direktno naglašavaju navedene stereotipe. Najbolji primjer predstavlja Mindy (slika 1), koja je u seriji predstavljena kao kineskinja – iako je Ashley Park (koja je utjelovljuje) korejskog podrijetla. Osim što negativno stereotipizira francuze, Mindy isto radi i za azijsku (specifičnije kinesku) kulturu svojim ponašanjem i izjavama, često izrečenim u obliku šala – iako u stvarnosti nisu ni najmanje smiješne, budući da potiču rasizam prema azijatima. Međutim, rasizam se promovira kroz lik azijatkinje, čime je kreator serije, Darren Star, očito namjeravao ''izbjeći metak''. Ova tehnika mu ipak nije pomogla da prođe neopaženo (više primjera pronađite u videu).

Star je možda uspio izbjeći otkazivanje serije, ali ne i zaslužene valove kritika – kojima je očito odlučio nastaviti aktivno surfati. Tako su, primjerice, određeni likovi uvedeni u drugu sezonu zbog opaski na nedostatke prve – čime se cjelokupna situacija nije bitno promijenila.

Prije svega, seriji se zamjeralo što prikazuje Pariz, u stvarnom životu multikulturalno središte, kao grad koji naseljevaju većinom pripadnici bjelačke rase. Jedini afroamerikanac kojeg možemo vidjeti u prvoj sezoni je Julien (slika 2 lijevo), koji je ujedno i homoseksualac. Osim što se ovaj stereotip u zadnje vrijeme često provlači medijskim sadržajima, lik Juliena u prvoj se sezoni svodi isključivo na to da je gay i dramatičan (još jedan "originalni" stereotip), čemu se u drugoj sezoni pokušalo doskočiti time što ga se prikazalo proaktivnim i sposobnim u poslu. Nadalje, u drugu sezonu uveden je lik Alfieja (slika 2 desno), vjerojatno kao odgovor na kritike o nedostatku etničke raznolikosti (više u videu).

I upravo kada ste mogli pomisliti da su se Star i ekipa u određenoj mjeri potrudili iskupiti za poplavu stereotipa iz prve sezone, oni su ponovno odlučili testirati granice – stereotipiziranjem ukrajinskih žena. Već znamo da različiti mediji vole prikazivati istočnoeuropske žene na specifičan stereotipičan način, pa zašto ne bi i Emily in Paris?

Osim što se zove Petra (što je puno tipičnije za mnoge druge europske zemlje) i "nabada" engleski s jakim naglaskom (za koji neki tvrde da je ruski – mi nemamo dovoljno znanja da prosudimo), druga karakteristika ovog ukrajinskog lika jest da voli – krasti. Jedina scena u kojoj je Petra u fokusu, nakon one u kojoj se upozna s Emily, jest scena u kojoj je "na prijevaru navede" na krađu odjeće iz dućana te se one potom posvađaju jer Emily tu odjeću odluči vratiti – nakon čega Petra magično nestane iz serije. Nimalo ne čudi što je ukrajinski ministar kulture nazvao lik Petre "karikaturom ukrajinske žene".

Pored svega navedenog, mnogi ističu nerealističan prikaz života u Parizu u kontekstu socioekonomskog statusa i sveukupnog funkcioniranja grada. Neki od ključnih primjera uključuju sljedeće: serija je snimana isključivo u bogatijim, centralnim pariškim okruzima (fr. arrondissements), što daje dojam da je život u Parizu isključivo bezbrižan i raskošan, ulice su uvijek samo ugodno popunjene, nitko od likova ne koristi javni prijevoz, likovi neovisno o svojem zaposlenju imaju gomilu skupocjene odjeće i svakodnevno jedu u skupim restoranima (čak i Mindy, koja je na početku serije radi kao dadilja, a zatim na naplati toaleta u klubu te naposljetku kao ulična pjevačica)... Više o ovoj temi možete pogledati u dolje priloženom videu – a mi prelazimo na (psihološke) razloge obrađivanja ove teme.

Opasnosti medijskog promicanja stereotipa

U članku o televizijskim prikazima psihoterapije osvrnuli smo se na itekako stvaran utjecaj televizijskih sadržaja na oblikovanje stavova, koji sa sobom nosi brojne opasnosti – a da bismo otkrili koje, započnimo od toga što zapravo podrazumijeva sam pojam stava.

Psiholozi općenito definiraju stav kao set uvjerenja, emocija i ponašanja prema određenom objektu stava, bilo da se radi o osobi, neživom objektu, događaju ili apstraktnom pojmu.

Stav uključuje 3 komponente:

1) kognitivnu (mišljenje i uvjerenja o objektu stava), prisutnu kod stereotipa, odnosno pozitivnih ili negativnih uvjerenja o karakteristikama određene socijalne grupe (npr. "Francuzi su bezobrazni prema strancima");

2) afektivnu (emocionalna reakcija na objekt stava), prisutnu kod predrasuda, odnosno neopravdanog negativnog stava prema određenoj grupi ili njezinim članovima (npr. osjećamo mržnju prema Francuzima zbog svog uvjerenja);

3) bihevioralnu (način na koji stav utječe na ponašanje), prisutnu kod diskriminacije, odnosno neopravdanih negativnih ponašanja usmjerenih na članove određenih grupa temeljem njihove pripadnosti toj grupi (npr. odbijamo se sprijateljiti s Francuzima zbog svog uvjerenja i emocija koje ono povlači).

Stereotipi imaju svoj izvor u vrlo korisnom, ali u nekim situacijama potencijalno kobnom, kognitivnom procesu zvanom heuristika reprezentativnosti – koji nam pomaže da ubrzamo proces donošenja odluka, pa tako i zaključivanja, na temelju prethodnog znanja i iskustva. Time štedimo svoje vrijeme i kognitivne resurse, ali nas često dovodi u zamku pogrešnog zaključivanja i popratnih (često neželjenih) radnji.

Međutim, unatoč tome što je generalizacija ponekad korisna, stereotipi nipošto nisu bezopasni. Iako mnogi često odbacuju ovu činjenicu pod argumentom da stereotipi podrazumijevaju samo kognitivnu komponentu stava, koja ne pretpostavlja aktivno negativno ophođenje prema objektu stava, voljeli bismo vas podsjetiti na to da upravo ova razina predstavlja uporište za razvoj negativne emocionalne (afektivne) i potencijalno bihevioralne komponente stava. Drugim riječima, poznata dvojba o postanku kokoši i jajeta ovdje ne vrijedi – odgovor je da je prvo bio stereotip.

Naposljetku, za slučaj da vas ovaj članak nije nahranio dovoljnom količinom stereotipa i njihovih opasnosti, više specifičnih primjera možete pronaći u člancima o ageizmu i filmu Promising Young Woman.

Izvori: