U razdoblju kada jedan od najvećih globalnih problema (ako ne i najveći) predstavlja pandemija COVID-19, okrećemo se razglabanju o jednoj sasvim drugačijoj bolesti modernog društva – seksualnom zlostavljanju. Analogno svakidašnoj raspravi o tome predstavlja li službeni broj novozaraženih realnu sliku, postavlja se pitanje odgovara li broj prijavljenih slučajeva seksualnog zlostavljanja nadležnim institucijama broju slučajeva u stvarnosti. Odgovor glasi NE, a o tome mnogo govori i činjenica da se samo seksualno zlostavljanje često naziva tihom epidemijom, koja je velikim dijelom rezultat sveprisutne ideologije koja prešućuje, opravdava i oprašta seksualno nasilje – takozvane kulture silovanja.

2020. godinu zasigurno nećemo pamtiti kao najispunjeniju kulturalnim spektaklima, ali moramo priznati da je iz pomalo šturog izbora filmova nominiranih za Oscare izronio jedan neočekivani dragulj – debitanski dugometražni film Emerald Fennell pod nazivom Promising Young Woman. U ovom ćemo članku nastojati objasniti implicitne i eksplicitne psihološke ‘’trikove’’ koje Fennell koristi u svrhu oslikavanja i osuđivanja u našem društvu sveprisutne kulture silovanja, bez popratnog otkrivanja raspleta radnje.

Evolucija feminizma i kulture silovanja

Kultura silovanja (engl. rape culture), drugim nazivom kulturalna teorija silovanja, kao pojam se prvi put pojavila sedamdesetih godina prošlog stoljeća tijekom drugog vala feminizma. Danas jedan od najpopularnijih oblika feminističkog aktivizma predstavlja Hashtag feminizam, odnosno korištenje hashtag simbola (#) u kombinaciji s tematskom riječju ili frazom u cilju podizanja svijesti o prisutnim problemima putem društvenih mreža - specifičnije Twittera, Facebooka i Instagrama. Najpoznatiji primjer u kontekstu seksualnog zlostavljanja predstavlja hashtag #MeToo, koji je po prvi put javno koristila aktivistica za prava Afroamerikanki Tarana Burke 2006., a svjetsku popularnost postigao je 2017., kada je iskorišten čak 12 milijuna puta u 24 sata od objave glumice Alysse Milano, koja je pri iznošenju optužbe protiv Hollywoodskog producenta Harveyja Weinsteina pozvala javnost na iznošenje veličine ovog problema.

Martha Burt (1980) prezentirala je još i danas aktualan model kulture silovanja, koji kao njezine glavne sastavnice navodi tradicionalne rodne uloge, suprostavljena seksualna uvjerenja i prihvaćanje interpersonalnog nasilja. Ključni način održavanja ovakvog svjetonazora predstavljaju mitovi o silovanju koji poriču ili umanjuju povredu žrtve ili pak aktivno krive žrtvu za proživljeno iskustvo, pri čemu su nerijetke pretpostavke kako ‘’ne’’ zapravo znači ‘’da’’, da se osoba može oduprijeti silovanju ukoliko to stvarno želi, da je u većini slučajeva žrtva izazvala događaj svojim promiskuitetnim ponašanjem i/ili odijevanjem te da su česte lažne optužbe s ciljem zaštite vlastitog ili ugrožavanja tuđeg ugleda. Također perzistira vjerovanje da (prekomjernom) uporabom psihoaktivnih sredstava, najčešće alkohola, žrtva preuzima krivnju na sebe. Pokazalo se kako su navedenim mitovima u većoj mjeri skloni muškarci i općenito religiozni pojedinci, bez obzira na spol. Ovakva i slična uvjerenja oblikuju našu društvenu zajednicu i utječu, između ostalog, na pravne i policijske službenike, a time i na spremnost žrtava na prijavljivanje zločina.

Koliko je kultura silovanja ukorijenjena u život modernog društva pokazuje strahovito učestalo okriljavanje žrtve (engl. victim blaming) putem društvenih mreža, ali i činjenica da (gotovo) svakodnevno konzumiramo televizijske sadržaje koji istu promiču ili joj pak pristupaju humorom. Primjeri humora na temu silovanja (engl. rape humor) pojavljuju se u većem broju televizijskih serija, među kojima su i široko popularni sitcomi Family Guy, Two Broke Girls, Two and a Half Men i New Girl. Jednu od poznatijih relativno nedavnih kontroverza u popularnoj kulturi predstavlja scena silovanja u seriji Game of Thrones, koju su brojni gledatelji pogrešno interpretirali ne samo kao sadržajno neproblematičnu, već strastvenu i romantičnu. Tome u prilog govori i naziv priloženog isječka, koji je pritom i gramatički netočan – a koji od ta dva faktora je vama veći trn u oku, odlučite sami.

Film koji obećava

Promising Young Woman film je koji se opire uklapanju u specifični žanr, gradeći umjesto toga kombinacijom krimi trilera, drame, komedije i horora snažnu satiru modernog društva koje promiče i podržava kulturu silovanja. Samim nazivom filma aludira se na učestalo opravdavanje i sažaljevanje počinitelja, posebice mladih muškaraca. Navedeno vrlo jednostavno ilustrira stvarni slučaj koji opisuju Almasy i Wade (2013):

  1. kolovoza 2012. šesnaestogodišnja učenica srednje škole u Steubenvilleu bila je na zabavi sa svojim kolegama iz razreda, prilikom kojeg je uslijed konzumacije alkohola bila u nemogućnosti samoobrane i samostalnog razmišljanja. Njeno su stanje iskoristila dvojica kolega, koji su je seksualno zlostavljali, fotografirali sam čin i poslali fotografije ostalim kolegama te ih objavili na društvenim mrežama. Djevojka se sljedećeg jutra probudila bez sjećanja o događaju, za koji je saznala čitajući poruke kolega i njihove objave na društvenim mrežama. Zajedno s obitelji prijavila je policiji opisani slučaj te su počinitelji optuženi za silovanje.
    Najveći dio reviktimizacije djevojke događao se u medijima tijekom i nakon sudskog postupka, između ostalog iskazivanjem empatije za počinitelje. Reporter CNN-a Poppy Harlow tako je naveo kako je “nevjerojatno teško gledati dvojicu mladih ljudi koji su imali tako obećavajuće budućnosti, sjajni igrači američkog nogometa, jako dobri studenti... doslovno promatrani u trenutku raspada njihovih života”, dok je drugi reporter CNN-a, Paul Callan, dodatno rekao: “Uvijek postoji taj trenutak pravde – životi su uništeni. Najteže što se događa sada s ovim mladim muškarcima jest da su etiketirani kao seksualni prijestupnici... To će ih progoniti do kraja života.”.

Jedna od najsuptilnijih tehnika kojima se film služi u poništavanju stereotipa počinitelja i svjedoka seksualnog zlostavljanja jest odabir postave. Glavnu junakinju koja se godinama nakon zlostavljanja svoje najbolje prijateljice služi zanimljivim metodama “osvete” tako utjelovljuje Carey Mulligan, koja je najpoznatija po ulogama “nježne žene” (primjerice The Great Gatsby, The Education). Muškarce koji su potencijalni počinitelji, suučesnici i promatrači igraju tipični predstavnici nice guy stereotipa kao što su Adam Brody (The O.C.), Max Greenfield (New Girl) i Christopher Mintz-Plasse, kojeg najbolje pamtimo kao Fogella (McLovina) iz Superbada, dok pojedinca koji iskazuje pokajanje za svoje postupke utjelovljuje “vječni zločinac” Alfred Molina. Naša zaslijepljenost stereotipom “dobrih dečkiju” dodatno je narušena prikazom glumica tipično dražesnih i majčinskih uloga poput Alison Brie (Community) i Connie Britton kao spremnih na okretanje leđa potencijalnim žrtvama u korist počinitelja.

S lijeva na desno: Carey Mulligan, Adam Brody, Max Greenfield, Christopher Mintz-Plasse, Alfred Molina, Alison Brie, Connie Britton

Film obiluje simbolizmom koji dodatno potiče na razmišljanje o moralnim vrijednostima i pravdi. U imenu glavne junakinje Cassandre skriva se simbol jednog od glavnih faktora održavanja kulture silovanja – propitivanja istinitosti svjedočenja žrtava. Naime, aludira se na grčki mit o Cassandri, koja je obdarena mogućnošću viđenja budućnosti i istovremenim prokletstvom da nitko nikad ne vjeruje njezinim proročanstvima. Vještom kombinacijom scenografije i kadriranja u film je ukomponirana i religijska simbolika, pri čemu je relativno čest motiv Cassie kao anđela, što bismo mogli protumačiti kao simbol anđela čuvara svoje zlostavljane prijateljice, a ujedno i anđela osvete.

Primjeri religijskog simbolizma

Da Cassie simbolizira anđela potvrđuje i pjesma koja uokviruje posljednju scenu filma – Angel of the Morning Juice Newton. Sam soundtrack filma ironičnog je tona i sadržaja budući da se uglavnom sastoji od slatkastih pop pjesama kontrastnih teškoj temi koju obrađuje, a posebno ironični primjeri uključuju pjesme Nothing’s Gonna Hurt You Baby i He Hit Me (And It Felt Like A Kiss). Više o efektu nesklada glazbe i emocija možete pročitati u povezanom članku.

Kontrast je dodatno prikazan izborom boja u kombinaciji s kostimografijom. Tijekom čitavog filma stereotipne ''boje spolova'', roza i plava, koriste se za isticanje razlika između muškaraca i žena te općenito suprotstavljenih motiva koji dominiraju radnjom. Cassie je tijekom dana odjevena u ženstvenom stilu ikona poput Brigitte Bardot obilježenom nježnim motivima i pastelnim bojama, dok je njezin večernji styling znatno drugačijeg tona, čime je naglašena razlika između njezine dvije, dijametralno suprotne verzije – dobre djevojke iz susjedstva i osvetnice pod krinkom lake mete potencijalnih silovatelja. Ono što je posebno zanimljivo jest da Cassie konstantno mijenja stil odjevanja za večernje izlaske, čime se pokušava poništiti mit kako je određen stil odijevanja žrtve uzrok seksualnog zlostavljanja. Zanimljivo je i kako jedinu danononoćnu konstantu predstavlja manikura kombiniranih pastelnih boja koje se često povezuju sa slatkišima ili jednorozima.

Konstrast dnevnog i noćnog izdanja Cassie

U samom scenariju prisutne su tipične fraze "dobrih dečkiju" koji samo žele pomoći ili ne razumiju zašto žene stavljaju toliko šminke kada su prirodno lijepe, kao i pojedinaca koji sumnjaju u vjerodostojnost svjedočanstva žrtve zbog njezina ugleda, konzumacije alkohola ili pak uvjerenja o potencijalnom počinitelju kao dobroj osobi koja je nevina dok se ne dokaže suprotno te zaslužuje dobrobit sumnje. Radnja je obilježena konstantnim prevratima koji opetovano krše naša očekivanja, što dodatno razbija iluziju satkanu od društveno ukorijenjenih uvjerenja o svijetu oko nas. Za kraj vas ostavljamo s trailerom i toplom preporukom da, ako već niste, pogledate ovaj film - čak i ako vam se ne svidi, obećajemo da će vas potaknuti na razmišljanje o društvu u kojem živimo i vašoj ulozi u istom.

Izvori:

Barnett, M. D., Sligar, K. B., & Wang, C. D. (2016). Religious Affiliation, Religiosity, Gender, and Rape Myth Acceptance: Feminist Theory and Rape Culture. Journal of Interpersonal Violence, 33(8), 1219–1235.
Burnett, A., Mattern, J. L., Herakova, L. L., Kahl, D. H., Tobola, C., & Bornsen, S. E. (2009). Communicating/Muting Date Rape: A Co-Cultural Theoretical Analysis of Communication Factors Related to Rape Culture on a College Campus. Journal of Applied Communication Research, 37(4), 465–485.
Ferreday, D. (2015). Game of Thrones, Rape Culture and Feminist Fandom. Australian Feminist Studies, 30(83), 21–36.
Johnson, N. L., & Johnson, D. M. (2017). An Empirical Exploration Into the Measurement of Rape Culture. Journal of Interpersonal Violence, 36(1-2).
Mendes, K., Ringrose, J., & Keller, J. (2018). #MeToo and the promise and pitfalls of challenging rape culture through digital feminist activism. European Journal of Women's Studies, 25(2), 236–246.
O’Neal, E. N. (2017). “Victim is Not Credible”: The Influence of Rape Culture on Police Perceptions of Sexual Assault Complainants. Justice Quarterly, 36(1), 127–160.
Strain, M. L., Martens, A. L., & Saucier, D. A. (2016). “Rape is the new black”: Humor’s potential for reinforcing and subverting rape culture. Translational Issues in Psychological Science, 2(1), 86–95.
Thacker, L. K. (2017). Rape Culture, Victim Blaming, and the Role of Media in the Criminal Justice System. Kentucky Journal of Undergraduate Scholarship, 1(1), 89-99.
Zaleski, K. L., Gundersen, K. K., Baes, J., Estupinian, E., & Vergara, A. (2016). Exploring rape culture in social media forums. Computers in Human Behavior, 63, 922–927.