Možemo li izbjeći izbjegavanje?

Izbjegavanje (eng. avoidance) je strategija (ne)nošenja sa stresom čija se raširenost i sveprisutnost može uočiti u različitim svakodnevnim situacijama. Takav obrazac ponašanja često nam stvori još veće probleme, nego što bi bio slučaj da smo koristili neku drugu strategiju, ali još uvijek je prisutan u pojedinim aspektima života svih nas.

Možda su vam neki od ovih primjera situacija i razmišljanja poznati:

Ne znam otkud da počnem s rješavanjem obaveza, tako da ću skrolati po mobitelu.
Najlakše se bingeaju serije tijekom ispitnih rokova.
Neću poslati prijavu za posao koji želim jer vjerojatno će me odbiti, a intervjui će mi biti stresni.
Imam težak dan, treba mi alkohol.
Neću se naručiti na preporučeni pregled... Nije mi ugodno ići kod doktora, a ništa me akutno ne boli.

I, naposljetku, gotovo svaki meme s temom prokrastinacije u pozadini ima upravo - izbjegavanje.

Osnovna ideja izbjegavanja je izbjeći anksioznost i emocionalnu nelagodu povezanu s određenom situacijom. Istovremeno, često smo svjesni toga da si izbjegavanjem i prokrastinacijom stvaramo još veći problem od prvotnog, no ta spoznaja nas ne sprječava u tome da i u sljedećoj stresnoj situaciji pribjegnemo istom ponašanju.

Zašto dolazi do izbjegavanja?

Cilj izbjegavanja je izbjeći anksioznost, neugodne misli i osjećaje povezane sa situacijom kojoj smo izloženi. Ako povežemo određenu situaciju sa svojim neugodnim ili bolnim prethodnim iskustvom, najjednostavniji način reakcije kojeg se možemo sjetiti je jednostavno odgoditi izlaganje toj situaciji. U teoriji to zvuči jednostavno, ali problem je u tome što si takvim ponašanjem samo još „podebljamo“ i dodatno opravdamo takvu povezanost osjećaja i situacije. Naime, ako se nikada ne suočimo s anksioznošću ili strahom povezanima s određenom situacijom, ne dajemo si priliku da taj isti strah prerastemo i time oslabimo automatsko povezivanje situacije s neugodnim osjećajem.

Ako nije zadnji čas, nije prioritet

Na primjer, ispit za koji imamo dovoljno vremena kako bismo naučili potrebno gradivo stvara nam anksioznost jer se prisjetimo svakog puta kada smo nedovoljno spremljeni izašli na ispit te kako nam je to bilo neugodno iskustvo. Također, neugodu nam stvara i prisjećanje procesa učenja par dana prije ispita, kada smo malo zapostavili prirodne potrebe (poput sna) i praktički živjeli na kavi. Prema navedenome, informacije koje su nam dostupne i na temelju kojih donosimo odluke za učenje o sljedećem ispitu nalikuju ovome: imamo dovoljno vremena ako sada krenemo učiti, zadnji put smo se uspjeli izvući kada smo krenuli učiti u zadnji čas, samo razmišljanje o ispitu nam stvara anksioznost, a i proces početka učenja nije nam primamljiv. Takvo rezoniranje nerijetko završi time da pošaljemo onu "Ajmo danas van" poruku - i krug izbjegavanja se nastavlja. Opet je zadnji čas, opet ne spavamo, opet govorimo da ćemo sljedeći put krenuti na vrijeme, opet prođemo, opet dođe sljedeći ispit, opet idemo van, …

Neovisno o tome jeste li se našli u prikazanoj situaciji, možete steći dojam kako, koliko god logično to u tom trenutku bilo, spomenuto ponašanje nam često stvori još veće probleme, a ujedno njime ništa ne rješavamo. Ono što dobijemo u toj priči je odgođena izloženost neugodnoj situaciji. Također, još jedna korist koju dobijemo s takvim ponašanjem je i osjećaj kontrole. Naime, izbjegavanjem suočavanja s neugodnim emocijama kontroliramo prisutnost tih neželjenih emocija i doživljaja te si time stvaramo prividan osjećaj kontrole nad upravljanjem svojim doživljajima. Međutim, u toj situaciji je problem to što, ako se prečesto štitimo od neugodnih iskustava, polako postajemo žrtve svoje zone komfora - koja postaje sve manja i manja većim brojem situacija koje izbjegavamo.

Izbjegavanje se može očitovati u izbjegavajućim mislima, osjećajima i ponašanju.

Neka od izbjegavajućih ponašanja uključuju i korištenje opojnih sredstava, kroničnu prokrastinaciju, neodgovaranje na poruke ili pozive, otkazivanje u zadnji čas, samoizolaciju i izbjegavanje slušanja o tuđim emocijama. Također, jedan od trenutno popularnih načina izbjegavanja neugodnih emocija je i natrpavanje naših rasporeda obavezama u tolikoj mjeri da, u trenutku kada svijet utihne i oslobodi nam se nešto slobodnog vremena, jednostavno smo preumorni za procesuiranje i doživljavanje svojih emocija. U svakom slučaju, izbjegavanje nam se može uvući u različite aspekte života bez da smo toga nužno svjesni.

U kojoj mjeri izbjegavanjem izbjegavamo emocionalnu dobrobit?

Izbjegavanje je strategija kojoj svi ponekad pribjegnemo - neki češće, neki rjeđe. Problem nastane u trenutku kada nam izbjegavanje postane glavni način nošenja s neugodnim iskustvima te, malo pomalo, sve više toga guramo pod tepih. Svako ponašanje, bilo ono zdravo ili nezdravo, postaje navika ako ga često ponavljamo i primjenjujemo u različitim situacijama, a izbjegavanje kao navika nije najbolji prijatelj našoj emocionalnoj dobrobiti. Ako dugoročno izbjegavamo neugodne doživljaje, moža nam se dogoditi da nas sustignu emocije koje smo dulje vrijeme odgađali te nas one preplave u nepredvidivim trenucima. Također, može nam se dogoditi i da samo prividno izbjegnemo emocionalne neugodnosti jer nas prati pasivan nemir zbog znanja da nas neugodna situacija još uvijek čeka.

Važnost iskazivanja emocija i emocionalne regulacije može se vidjeti i iz istraživanja koje su proveli Levenson i Gross 1997. godine, u kojemu su mjerili efekte koje inhibirane (odgođene ili potisnute) emocije imaju na psihičko funkcioniranje. Podijelili su sudionike u dvije skupine - jedni su mogli nesmetano izražavati svoje emocije prilikom izloženosti uznemirujućim podražajima, dok su sudionici druge skupine dobili uputu da ne iskazuju svoje emocije. Dobiveni nalazi upućuju na to da su sudionici koji su potisnuli svoje emocije postizali veće razine stresa u odnosu na sudionike koji nisu potiskivali emocije.
Eckert i suradnici (2016) su u svom istraživanju krenuli od hipoteze kako prokrastinaciji ljudi pribjegavaju kada žele izbjeći emocionalnu neugodnost, stoga bi jača emocionalna regulacija smanjila i potrebu za izbjegavanjem neugodnog emocionalnog stanja. Njihovi nalazi upućuju na to da se s razvijanjem vještina emocionalne regulacije može smanjiti prokrastiniranje. Iz navedenih istraživanja je vidljivo kako uspješna regulacija emocija može utjecati ne samo na psihičku dobrobit, već i na naše obrasce ponašanja.

Kako ne pretjerati s izbjegavanjem?

• Za početak, korisno je obratiti pažnju na navike i obrasce ponašanja odmah nakon izloženosti stresnoj situaciji.
• Imamo li tom navikom cilj izbjeći neugodan osjećaj ili ga proživjeti?
• Procijeniti uspješnost takvog ponašanja; čemu ono koristi? Jesu li neželjeni osjećaji još uvijek prisutni? Kako takvo ponašanje dugoročno na nas djeluje? Rješava li takvo ponašanje naš problem ili ga intenzivira? Djeluje li takvo ponašanje u skladu s našim dugoročnim ciljevima?
• Dopustiti si vrijeme za upoznavanje vlastitih osjećaja i misli u trenutku u kojemu bismo pribjegli izbjegavanju. Kakve nam misli trenutno padaju na pamet? Koje emocije one bude? Koje su dominantne emocije koje osjećamo povezane s tom situacijom? Zašto ta specifična situacija budi takve emocije? Čega se bojimo?
• Aktivno se potruditi ne pobjeći u izbjegavanje. Prisjetiti se da smo sigurni i da ne postoji prečica kada je riječ o emocijama. Najbrži način za učinkovito procesuiranje neugodnih emocija je - proći kroz njih. Nijedna emocija ne traje vječno, a svakoj koja nam dođe trebamo dati razumijevanje i dopuštenje da prođe kroz nas.

I, za kraj, možemo li izbjeći izbjegavanje?

Zbog previše različitih podražaja i pritisaka kojima smo svakodnevno izloženi, ponekad nam određena doza disocijacije od neugodnih iskustava treba kako bismo lakše funkcionirali i izbjegli burnout. Bitno je imati na umu da izbjegavajuće ponašanje, ako mu pribjegavamo u umjerenoj količini, ne predstavlja problem samo po sebi te ne trebamo biti strogi prema sebi ako se uhvatimo u nekom od nezdravijih ponašanja. Ono što možemo u toj situaciji jest pronaći razumijevanje za sebe i pokušati shvatiti zašto smatramo da nam je upravo izbjegavanje najbolja opcija. Proučavanjem svojih navika i obrazaca ponašanja nastojimo se usmjeriti na minimiziranje nefunkcionalnih strategija nošenja sa stresom kroz prihvaćanje i razumijevanje svojih motiva i potreba. Prisjetimo se poštovati vlastite potrebe u danom trenutku kada se pojave, suosjećajno i na jednak način kako bismo to pružili i drugim osobama, a ne si stvarati dodatan pritisak time što znamo da smo mogli "bolje".