Kako nastaju fetiši?

Stopala, najlonke, mirisi, uniforme, cipele – sve ovo može biti dio nečijeg seksualnog života. Iako načelno neseksualne stvari, nekima pak mogu potaknuti uzbuđenje i orgazam. Mnogo ljudi ih ima te ih se istovremeno srami…jednom riječju to su - fetiši.

Objašnjavamo ih kao privlačnost prema neseksualnom objektu s ciljem postizanja seksualnog uzbuđenja, a uključuju dijelove tijela, objekte i uobičajeno neseksualne aktivnosti. Kroz povijest se mijenjala percepcija fetiša, a najveći skok dogodio se u 20. stoljeću. Dok su u srednjem vijeku fetiši bili viđeni kao izvor grijeha (nisu služili reprodukciji pa su smatrani devijantnima), potkraj 19. stoljeća imamo prve stručnije izvore, no fetiše su zvali „perverzijama“ i bili su pod snažnim utjecajem moralnih stavova tog doba. Tek smo 1940-ih i 1950-ih vidjeli početak normaliziranja fetiša kao interesa, a ne poremećaja kroz istraživanja Alfreda Kinseya i drugih važnih stručnjaka za seksualnost. Od 60-ih do danas traje prava seksualna revolucija – imamo napore diljem svijeta za otvorenim razgovorom o seksualnosti, kinkovima, BDSM praksama, fetišima i seksualnim pravima.

Jesmo li oduvijek „moralizirali“ o fetišima?

U antičkoj Grčkoj i Rimu, razne umjetnine prikazivale su seksualne činove koji mogu upućivati na fetiš-prakse, poput igara moći, a stopala su bila često spominjana kao erotski objekt. U Pompejima u antičkom Rimu, jedan od najpoznatijih bordela zvan Lupanar, do dan danas je okićen erotskim freskama koje prikazuju eksplicitne fetišističke činove (neki izvori navode da su služile kao „meni“ za klijente). Jedna od najpoznatijih i najstarijih knjiga na svijetu, Kamasutra, poznata je kao „priručnik za seksualne poze“, a zapravo je opisivala i neke elemente o kojima razgovaramo – igre moći i igre s identitetom, bez osude. Smatra se da je moraliziranje o čistoći tijela dovelo do patologizacije fetiša, posebno s dolaskom cara Konstantina na čelo Rimskog carstva. Naime, on je smatrao da je seksualna želja posljedica istočnog grijeha, a da je svaki seks grijeh ako nije u funkciji prokreacije. Ove ideje su nosile strukturirane organizirane religije koje su kroz srednji vijek povezivale fetiše s vještičarstvom, grijehom i opsjednutošću demonima.

Kako nastaju fetiši?

Više je objašnjenja kako fetiši nastaju te se uglavnom vežu uz ranije razvojno doba. Škola Sigmunda Freuda (psihodinamska perspektiva) tumači fetiše kao obranu od kastracijskog straha, gdje je fetiš simbolična zamjena za majčin penis i štiti od anksioznosti, no održava potrebu za objektom. Freudova tumačenja ovih komponenata danas se gledaju kao simbolična i povijesno važna, no ne i točna. Bihevioristi fetiše gledaju kao naučene fenomene, gdje je došlo do sparivanja erotskog sadržaja s neljudskim objektom. Asocijacija uzbudljivog podražaja (poput masturbacije) s neživim objektima ili dijelovima tijela, prilikom ponavljanja, može razviti fetiš kao uvjetovani podražaj koji sam po sebi može izazvati seksualno uzbuđenje. Jedno takvo starije biheviorističko objašnjenje dolazi od Bineta (1887), koji tumači ulogu „fortuitous circumstancea“, odnosno slučajne situacije – to je vrijeme u kojem se stimulus uparuje s ranjivom osobom (primjerice, u pubertetu), u situaciji višestrukog seksualnog uzbuđenja i/ili orgazma gdje je prisutan neki materijal, miris, situacija ili slika, koji kasnije može sam po sebi proizvesti seksualno uzbuđenje.

Neki drugi pristupi na fetiše gledaju kroz perspektivu osobnih iskustava, emocionalne povezanosti s objektima, te kako značenja i obrasci ponašanja postaju dio seksualnog identiteta. Biološka perspektiva istražuje koji su to procesi u tijelu i postoji li izvor u mozgu koji se može povezati s razvojem fetiša. Iako su nalazi ovog područja novi, postoje neke indikacije da dijelovi mozga sudjeluju u stvaranju asocijacija između uzbuđenja i specifičnih poremećaja. Jedan od starijih nalaza iz 1954. opisuje studiju slučaja u kojoj je muškarcu nestao fetiš prema iglama nakon temporalne lobektomije, odnosno kirurškog zahvata uklanjanja dijela sljepoočnog režnja mozga. Sljepoočni režanj je dio mozga u kojem su centri s ulogom u pamćenju, sjećanjima i emocijama. Mozak, dakle, igra određenu ulogu u razvoju fetiša, a danas znamo da oni mogu biti dio ispunjavajućeg seksualnog života, ali i doprinositi zadovoljstvu životom, čime ulaze u seksualni repertoar osobe, a ne u njenu patologiju.

Rane traume također mogu igrati ulogu u razvoju fetiša u kasnijoj dobi, međutim to nikako ne znači da su osobe s fetišima sigurno traumatizirane. U ovim situacijama, seksualni fetiši u odrasloj dobi mogu poslužiti kao siguran način uspostavljanja kontrole - primjerice isprobavanja dominantne, autonomne uloge kod osoba koje su doživjele traumu gubitka kontrole. S druge strane, fetiši mogu biti i sredstvo sigurnog "isprobavanja" uloge gubitka kontrole. U obje situacije, mozak ilustrira potencijalno retraumatizirajuće situacije u seksualno nabijene epizode, zbog čega se neki lakše nose s tim dijelom, međutim nerijetko je razvoj fetiša popraćen osjećajem srama, nedostatnosti i pogrešnosti.

Sociokulturalni kontekst donosi najnoviju perspektivu, a on kaže da je ljudska seksualnost složena interakcija bioloških, psiholoških i socijalnih faktora te formativnih (razvojno važnih) iskustava. Glavni socijalni faktor – kultura, nikako se ne smije zanemariti u definiranju fetiša. Kultura naime diktira što smatramo normalnim, a što perverznim.

Što je normalno, što nije?

Uloga fetiša u partnerstvu, braku ili usputnom odnosu ovisi o ljudima koji su u taj odnos uključeni. No, problematičnim možemo smatrati kada su fetiši nužni za postizanje uzbuđenja ili orgazma, kada preokupiranost fetišima utječe na svakodnevni život i/ili ako uključuje osobe koje ne daju svjesno i izjavno svoj pristanak.

DSM-5 prepoznaje fetišistički poremećaj kao oblik parafilije i kao takav treba uključivati fantazije, seksualne nagone i ponašanja koja uzrokuju stupanj osobne patnje ili/i ometaju funkcioniranje u drugim područjima života, poput posla ili obitelji, uz minimalno trajanje od 6 mjeseci.

Ako osoba ima fetiš koji nije nužan za seksualno zadovoljstvo i zbog njega osoba ne pati, ne govorimo o poremećaju, već o varijabilitetu seksualne želje. Kada se prakticiraju na siguran način te uz obostrani pristanak, fetiši mogu biti izvorima većeg seksualnog zadovoljstva, samopouzdanja i socijalne povezanosti. Drugim riječima, fetiši mogu obogatiti seksualno iskustvo, a neki ih stručnjaci nazivaju i „erotskim supernabojima“. Sve je češće iskustvo da parovi otvoreno razgovaraju o seksualnim fetišima, kinkovima i fantazijama, i na koji način mogu obogatiti svoje partnerstvo iskustvo, kroz dijeljenje iskustva i uključivanje u različite lokalne zajednice.

Zašto je o fetišima teško razgovarati?

Fetiši su dio seksualnog diskursa koji je i dalje tabuiziran. Razgovor o seksu uglavnom je predstavljen komično ili ponižavajuće, a koraci „otvaranja“ zajednice prema temi seksa su spori. Međutim, čovjek jest seksualno biće i kao takvo, ima stavove, želje, razmišljanja, fantazije, osude i samoosude vezane za seksualni aspekt života. Neka istraživanja govore da fetiš ima svaka druga osoba. Neki drugi podaci pokazuju intervale u općoj populaciji od 20 do 80%, s malim do srednjim razlikama u spolu. Nije jasno jesu li različiti postotci zbog različitog razumijevanja/definicije riječi fetiša ili se razlikuju po tome kako su kulturalno rasprostranjeni (istraživanja se između sebe razlikuju po mnogo stvari, a jedna od njih je uključena populacija).

Razbijanje kruga šutnje je prijeko potrebno za doživljaj validacije i normalnosti, ne nužno kroz otvoreni, eksplicitni razgovor o vlastitim iskustvima i fantazijama, već je to moguće postići i kroz sljedeće:

• Ne osuditi nekoga tko iskreno razgovara o svojim seksualnim fantazijama. Iako nema puno mjesta na kojima ljudi otvoreno razgovaraju o ovim temama, očekivano je naći se u ovom razgovoru unutar svoje romantične veze ili na nekom online sadržaju (poput foruma).
• Ne nagovarati nekoga, poput potencijalnog spolnog partnera, da govori o svojim fetišima. Razgovor o ovom ranjivom dijelu čovjeka treba doći s unutarnjom željom, a ne vanjskim pritiskom, a poštovanje ovog pravila može povećati šanse za otvorenijim, budućim razgovorom. Ipak, nije rijetka dinamika romantičnih parova, koji su otvoreni vezano za svoje kinkove, da jedan od parova „bolje“ podnosi doživljaj srama i/ili općenito ima više znanja o fetiš-praksama, poput higijene seksualnih pomagala i spolnog zdravlja. U ovoj situaciji, ključna je razlika da oba partnera, usprkos razlici u znanju, imaju želju istraživati ovaj dio ljudskosti, stoga ne pričamo o nagovaranju, već ohrabrivanju u sigurnom okruženju.
• Učiti o fetišima i ljudskoj seksualnosti iz legitimnih, stručnih izvora, kako nas pojave poput fetiša ne bi asocirale inicijalno na patologiju.
• Razmisliti o vlastitim stavovima i postupcima prema drugima, pogotovo svojim spolnim partnerima

Mogu li fetiši biti izvorom erotskijeg, tjelesnijeg i romantičnijeg iskustva? Mogu, no to ovisi o pojedincu ili paru. Seksualna kompatibilnost često je zanemarivana unutar parova, uglavnom iz razloga što je stupanj neugode razgovora o njoj često visok i iziskuje određenu zrelost svih uključenih strana. Mnogi odlučuju ne suočavati se s ovim komunikacijskim izazovom i to je sasvim u redu. S druge strane, mnogima je upravo takav razgovor otvorio novu dimenziju veze s novom razinom validacije, međusobnog poznavanja i tjelesnog užitka.

Literatura