Konverzivna terapija u Hrvatskoj

O IPSO tehnikama (poznatima često kao "konverzivna terapija"), o tome što sve obuhvaćaju, kakav je danas stav struke o njima i što je s onima koji razmišljaju o takvom tretmanu, razgovarali smo s kolegicom mr. spec. kliničke psihologije Ivom Žegurom u nedavno objavljenom članku portala. No, potaknuti nekim pitanjima poput situacije kod nas i osobnih iskustava s konverzivnom terapijom, odlučili smo proširiti ovu temu. Osim razgovora s kolegicom Žegurom, upiti oko stava prema konverzinoj terapiji poslani su i relevantnim institucijama.

Klima na domaćem terenu

Povijesno govoreći, nije teško pretpostaviti da je stav javnosti prema homoseksualnim i transrodnim osobama bio normativno negativan. Ova pitanja su bila i zakonski uređena pa u istraživanju takvih postupanja na ovim prostorima od '45. do '77. godine autor Franko Dota (2012) navodi kako je bila smatrana "buržoaskom i dekadentom", proizvodom "izopačenog kapitalizma" kojoj su mogli biti skloni jedino "dekadentni intelektualci", građanska klasa, svećenici i neradnici, a nikako omladina i radništvo. U skladu s tim, prema zakonu FNRJ iz 1951. godine, homoseksualni spolni čin je krivično djelo za koje je predviđena kazna bila do dvije godine zatvora. Prema autoru, zakonska norma provodila se selektivno i često u ideološke svrhe pa su na optuženičku klupu uglavnom dolazile klasno ili politički nepovlaštene osobe.

Kada govorimo o mišljenju javnosti danas, ne postoje konkretni rezultati istraživanja o tome podupire li javnost intervencije usmjerene na promjenu seksualne orijentacije i rodnih identiteta ili ne. No, nismo strani brojnim incidentima koji su bili usmjereni protiv osoba iz spomenute skupine. Zadnji takav incident koji je prošao "ispod tepiha", jer su COVID i potresi okupirali medijski prostor, jest napad na stariju osobu na koju je bačen molotovljev koktel u Zagrebu. Po pitanju mišljenja javnosti, kolegica Žegura vjeruje kako ćemo: "zasigurno u gomili onih koji su za ograničavanje prava manjinama, među zatvorenijim, konzervativnijim, no ne nužno i manje obrazovanim, čuti glasnije zagovaranje o potrebi liječenja homoseksualnih osoba pa do drugih predrasuda i opresivnih parola koje ću ovdje izbjeći jer želim ukazati na potrebu o medijskoj pismenosti i načinu koje i kakve detalje i informacije prenosimo. Među profesionalcima u području mentalnog zdravlja naći ćete pojedince koji iznose vlastita uvjerenja štiteći se svojom titulom."

Iskustva s konverzivnom terapijom

Danas u terapijskom radu s LGBTIQ klijentima uobičajen je afirmativni pristup koji je glasno zastupala i kolegica Žegura od samog početka rada s klijentima. U takvom okruženju klijenti su često znali iznositi ranija iskustva gdje su terapeuti ili osobe koje su same sebe nazivale terapeutima pokušavale liječiti njihovu seksualnu orijentaciju.

"Čak su me kontaktirali i pojedini kolege i kolegice, slali mi e-mailove s metodološki upitnim istraživanjima i upućivali me da „malo pročitam i te radove“. Znala sam dobivati i kuverte s letcima neznanstvenog sadržaja od kojekakvih udruga, privatnih osoba s popratnim pismom u kojemu su me pokušavali uvjeriti da radim štetnu stvar i da LGBT osobe uputim na njih kako bi im oni pomogli da pronađu pravi put."

Kolegica Žegura priznaje kako su takva iskustva bila najintenzivnija nakon što je objavila knjigu "Coming Out: Razumjeti vs./ feat. prihvatiti" i kada je Sekcija za psihologiju seksualnosti i psihologiju roda Hrvatskog psihološkog društva pokrenula redovita predavanja, simpozije, okrugle stolove, tribine i radionice na temu ljudske seksualnosti općenito, a tako i seksualne orijentacije i rodnih identiteta. U razgovoru o iskustvima i doticajima s konverzivnom terapijom, kolegica Žegura ističe specifičnost starije populacije LGBT osoba. Kod njih je često bio slučaj da su tražili pomoć u sklopu zdravstvenih ustanova ili privatno, npr. zbog depresije, jer ne mogu otvoreno živjeti svoju seksualnu orijentaciju te su tako bili podvrgnuti konverzivnoj terapiji. Neki su ova iskustva imali još kao djeca ili adolescenti jer su ih, kada bi to o njima otkrili, njihovi roditelji vodili na liječenje.

"Neki su ove pokušaje liječenja prijavljivali, drugi su izabrali da to ne učine. Neki su navodili kako su osobe koje su s njima provodile ovakve prakse u mirovini ili su pokojne."

Smatram da smo kao skup profesionalaca u području mentalnog zdravlja, od kojih se neki bavimo i savjetovanjem i psihoterapijom, propustili na vrijeme upozoriti kolege i kolegice - koji su istupali temeljem vlastitih uvjerenja te pokušali rezultate metodološki upitnih istraživanja prikazati kao mjerodavne i time pokušali prikazati pseudoznanost kao relevantan izvor informacija o mentalnom zdravlju, seksualnosti, reproduktivnom zdravlju, rodu, seksualnim orijentacijama, rodnim identitetima - da krše etiku i znanstveni stav struke.

Žegura navodi kako valja biti svjestan da je trebalo proći vrijeme i dokle su nastali antidiskriminacijski zakoni koji štite LGBTIQ osobe. Takvi zakoni uz prezentiranje znanstveno utemeljenih činjenica u javnom prostoru, kao i mogućnost da posjete stručnjake koji zauzimaju afirmativni pristup, motiviraju LGBT osobe da traže pomoć i podršku živjeti svoje identitete, makar i u starijoj dobi. Danas ove prakse podvrgavanja intervencijama namijenjenim mijenjanju seksualne orijentacije, koje su nekada doživljavale homoseksualne osobe, znaju biti nametnute transrodnoj djeci i adolescentima kada se outaju svojim roditeljima i kada ih oni povedu na mjesta gdje se pruža kvaziznanstvena pomoć. Srećom, prema iskustvu kolegice, ove su prakse zbog informacija i edukacije praktički iznimka.

Stavovi hrvatskih institucija o konverzivnoj terapiji

Kao što smo ranije spomenuli, željeli smo saznati koji je službeni stav relevantnih institucija prema konverzivnoj terapiji u Hrvatskoj. Osim službenog stava prema IPSO tehnikama, pitali smo što se događa ukoliko se sazna da netko od terapeuta/psihologa/psihijatara provodi takvu terapiju te postoji li znanje o provođenju iste u RH. Osvrnuli smo se i na trend zabrane takve terapije zakonskim putem i pitali podržavaju li se takve zakonske odredbe i kod nas te, ukoliko se pokrene takvo zakonsko uređivanje koverzivne terapije, kakvu ulogu nadležna institucija ima u tome.

Upite smo poslali na adrese Hrvatske liječničke komore (HLJK), Hrvatske psihološke komore (HPK), Saveza psihoterapeutskih udruga Hrvatske (SPUH) i Hrvatske komore psihoterapeuta (HKPT). Do datuma pisanja ovog članka, nešto više od mjesec dana od poslanog upita, odgovor je došao jedino od Hrvatske komore psihoterapeuta te im se ovim putem zahvaljujemo. U svom odgovoru su djelomično odgovorili i u ime SPUH-a, što je vidljivo iz sljedećeg odgovora.

"HKPT okuplja profesionalce u psihoterapijskoj djelatnosti i psihoterapijskim pravcima koji su u skladu s načelima Deklaracije o psihoterapiji iz Strasbourga te obrazovnim i etičkim standardima Europske asocijacije za psihoterapiju (EAP). Zastupajući različitost i autonomnost psihoterapijskih pristupa HKPT, kao i njen osnivač - Savez psihoterapijskih udruga Hrvatske (SPUH), djeluju po Etičkom kodeksu SPUH-a koji je u skladu s Etičkim kodeksom Europskog udruženja za psihoterapiju i Etičkim kodeksom Hrvatske liječničke komore. Sukladno tome, u odgovorima na Vaša pitanja HKPT podržava i poziva se na „EAP statement on conversion therapy“ iz 2017. godine."

Dokument u pitanju spomenuli smo u prošlom članku kojim se psihoterapija vrlo jasno ograđuje od ovakvih pseudoznanstvenih intervencija. Isti dokument može se naći i na stranici SPUH-a. Dodatno napominju: "HKPT je relativno mlada Komora i trenutno neumorno radi, kako na svom organizacijskom ustrojstvu, tako i na uređenju, razvoju i promicanju psihoterapijske djelatnosti sukladno europskim standardima." U tome ih potičemo i želimo im svu sreću u daljnjem radu, a Vas potičemo da ukoliko imate nekakvih informacija o provođenju IPSO tehnika, svakako nam se obratite, a mi ćemo to onda proslijediti nadležnim institucijama.

Kao što smo to zaključili u našem prošlom članku, znanost je vrlo jasna oko seksualne orijentacije i oko rodnih identiteta. S druge strane, ističe kolegica Žegura, oni su u društvu vruće političko pitanje te ne čudi da struke u području mentalnog zdravlja i njihove krovne organizacije još uvijek nerijetko oklijevaju oko toga da jasno iznesu stav struke o intervencijama za promjenu seksualne orijentacije jer to, nažalost, postaje političko pitanje. Vjerujemo kako upravo zbog ovog aspekta teme krovne komore psihologa i lječnika nisu ponudile nikakve odgovore na naša pitanja. Ipak, sve više profesionalaca i njihovih profesionalnih organizacija preuzima i osobnu i profesionalnu odgovornost te, u situacijama kada je to potrebno (npr. referendum o definiciji braka, ratifikacija Istambulske konvencije, prava istospolnih parova na roditeljstvo itd.), javno iznose znanstveni stav psihologije, psihijatrije i seksologije o tome da homoseksualnost i transrodnost ne označavaju bolest i patologiju, već čine varijabilitet na kontinuumu različitosti naših identiteta i toga kavi jesmo.

I. Žegura: "Biramo graditi educirano tolerantno društvo bez predrasuda i smanjujemo štetu koju mogu nanijeti dezinformacije i pseudoznanstvene činjenice, posebice ranjivim marginaliziranim skupinama."

Postoje li kod nas osobe koje se bave IPSO tehnikama?

Na ovo pitanje iz komore psihoterapeuta izvješćuju da nemaju saznanja da itko od članova HKPT provodi konverzivnu terapiju. Ukoliko bi to bio slučaj, kako navode, HKPT bi djelovala sukladno navedenom Etičkom kodeksu, zakonskim mogućnostima i (javnim) ovlastima koje ima. Kolegica Žegura je ovdje ipak bila malo opširnija, objašnjavajući kako: "Ako dovoljno tražite, nažalost, naći ćete i u Hrvatskoj osobe koje se bave konverzivnim intervencijama ili čak terapeute koji ih prakticiraju".

U slučaju pojave nepravilnosti u radu, postoje Savez psihoterapijskih udruga Hrvatske i Hrvatska komora psihoterapeuta koji se brinu da svi licencirani terapeuti i terapeutkinje rade po znanstveno dokazanim principima te da poštuju profesionalne psihoterapijske standarde dobre prakse i etičkih načela. No, kako navodi kolegica Žegura, postoje i osobe koje se još uvijek reklamiraju kao "terapeuti", bilo iz nekih osobnih razloga ili zato što ne udovoljavaju kriterijima članova ovih organizacija. Upravo ovdje leži velika opasnost da završite u „terapiji“ osobe koja će se u svome radu rukovoditi nekom svojom predodžbom o tome što terapija jest i kako bi psihoterapijski proces trebao izgledati te prakticira prema svojim uvjerenjima.

Osoba koja se prezentira kao ona koja prakticira psihoterapiju, a nije u edukaciji od strane licenciranih psihoterapijskih škola te pod supervizijom ili nema važeću licencu za psihoterapiju, može počiniti mnogo štete u radu s bilo kojim klijentom ili klijenticom - ne samo s osobom koju privlače osobe istog spola ili koja je transrodna, već i s onima kojima je potrebna psihoterapija zbog problema s mentalnim zdravljem. I homoseksualne osobe i transrodne osobe mogu biti,  na primjer, depresivne te tražiti pomoć od terapeuta zbog depresije. Profesionalan i etičan terapeut adresirat će uzroke depresije i neće tretirat njihovu seksualnu orijentaciju i rodni identitet. Neetičan terapeut će u fokus terapije staviti upravo njihovu homoseksualnost i/ili transrodnost i tretirati seksualnu orijentaciju i rodni identitet! Nažalost, neetičan terapeut ili terapeutkinja mogu nastupiti iz pozicije vlastitih uvjerenja te nanijeti štetu svome klijentu ili klijentici, zlorabiti ga, iskoristiti materijalno, emocionalno, seksualno; liječiti ono što nije za liječenje, npr. homoseksualnost ili nečiji rodni identitet. Dodatno, upitan je i njihov način pisanja o LGBT osobama koji se često može okarakterizirati kao govor mržnje te je prepun ostracizma, prijezira i nepoštivanja prema LGBT osobama, o čemu svjedoči postojeća literatura o IPSO-u. Takav stil pisanja nemoguće je pronaći u stručnoj literaturi kod kliničara koji pišu o bilo kojoj drugoj skupini klijenata, a takav način odnošenja prema klijentima etički je nespojiv s pružanjem skrbi istoj skupini klijenata i klijentica.

Drago nam je da se pozitivni svjetski trendovi odražavaju i kod nas te se nadamo da će Hrvatska pratiti ostatak zemalja koje su odlučile i zakonski urediti ovakav pristup rada s klijentima. Također, zahvaljujemo se kolegici Ivi Žeguri za podijeljeno iskustvo i iscrpne odgovore na pitanja uredništva. Veselimo se budućim suradnjama!
Svim čitatateljima još jednom napominjemo da u slučaju postojanja informacija o primjeni ove vrste terapije ne oklijevaju proslijediti iste na adresu Nepopularne.

Izvori: