U nastavku Vam donosimo odličan tekst koji je za NP pripremila kolegica Marina Maglić. Marina je poslijediplomantica psihologije i trenutačno radi u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar. Istraživački interesi usmjereni su joj na područje kognitivne psihologije (dvoprocesne teorije i područje ljudske racionalnosti, heuristike i pristranosti u rasuđivanju, implicitna socijalna kognicija) te evolucijske psihologije.
Razum je od davnina smatran bitnim obilježjem ljudskog roda. S druge strane, svakodnevna iskustva, kao i istraživanja, svjedoče i o mnogim pristranostima i ograničenjima ljudskog rezoniranja. U modernom, tehnološkom društvu koje se uvelike razlikuje od okoline u kojoj je ljudska vrsta evoluirala to još više dolazi do izražaja. Naime, bombardirani smo ogromnim količinama informacija koje je često nemoguće obraditi na primjeren način. Pokušajte zamisliti s kakvim su se odlukama naše bake i djedovi susretali u svakodnevnom životu. Usporedimo to s našom svakodnevicom – složene financijske odluke, kreditne kartice, kamate, osiguranja, pretplate, medicinske odluke, odgoj djece itd. Odluke u vezi s tim pitanjima mogu imati dugoročne i nesagledive posljedice. Iako nam je čitavo enciklopedijsko znanje tek na domak ruke, odnosno klika, zadatak nije nimalo lak. Kako bismo se uhvatili u koštac sa složenošću svijeta, često pribjegavamo intuiciji i različitim mentalnim prečacima - vremenski i energetski štedljivim alatima koji mogu pripomoći u donošenju odluka…osim kad gadno zakažu. Istraživači su dokumentirali brojne načine na koje sami sebe obmanjujemo u procesu razmišljanja, a kojih nismo ni svjesni. Jedan od njih je i motivirano rezoniranje.
Ne sviđa mi se to, mora da je netočno ili kako ljudi svoja mišljena pretvaraju u činjenice
Ljudi su „motivirani mislioci“ jer pristrano pristupaju, konstruiraju i vrednuju informacije kako bi došli do željenog zaključka ili potvrdili vlastita postojeća uvjerenja. Ako se pitate kako se to očituje u svakodnevnom životu, pokušajte se prisjetiti posljednjeg svjetskog nogometnog prvenstva. Kako ste se ponašali u situacijama kad je sudac dosudio prekršaj našoj ekipi? Čak i uz VAR, teško se bilo oduprijeti motivaciji da dobro preispitamo svaku takvu odluku i pronađemo razloge zašto je mogao biti u krivu. No, sasvim je druga priča kad je faul dosuđen suparničkoj ekipi. Sjetite se i rasprava u vezi s cijepljenjem protiv humanog papiloma virusa (HPV) gdje svjedočimo, malo reći, zanimljivim istupima visokoobrazovanih osoba pa i liječnika poput Antuna Liseca. Dotični je svojedobno u više škola uputio dramatičan (i podugačak) apel protiv cijepljenja. U njemu se, uz standardno pozivanje na štetne posljedice cijepljenja, među ostalim, ozbiljno zapitao i što ako se neki od cijepljenih dječaka i djevojčica odluče zarediti. Naravno, slične primjere lako možemo pronaći i u drugim državama. Primjerice u SAD-u, zanimljiv je primjer motiviranog razmišljanja republikanke Michele Bachmann koja je ustvrdila da ljudski utjecaj na globalno zagrijavanje nema smisla jer je ugljični dioksid prirodan te, štoviše, život na Zemlji ne može ni postojati bez njega, a nastoji ga se prikazati opasnim.
A što kažu istraživanja?
Još od sredine prošlog stoljeća istraživanja govore u prilog ovakvim anegdotama. Ustanovljeno je da smo zaista nesvjesno skloni potvrđivanju vlastitih već postojećih stajališta davanjem veće težine i važnosti informacijama koje podržavaju takav početni pogled i umanjivanjem značaja ili odbacivanjem suprotstavljenih informacija. Sve to pridonosi tome da se željeni zaključak smatra utemeljenijim i snažnijim u odnosu na dokaze protiv njega.
Primjerice, Hastorf i Cantril (1954) podastrli su dokaze da već i na razini percepcije događaja iskazujemo takve pristranosti. Oni su naime iskoristili priliku i proveli istraživanje na studentima dvaju sveučilišta čiji su timovi prethodno odigrali važnu utakmicu američkog nogometa. Bila je to gruba utakmica, s puno kaznenih bodova, a izazvala je žestoke reakcije na oba kampusa i šire. Ustanovili su da su studenti nakon gledanja jedne te iste utakmice, bilo uživo ili video snimke, izvukli različite zaključke o samoj igri - u pogledu broja prekršaja koje je napravila svaka ekipa, razloga tih prekršaja, grubosti igre, kao i toga tko je započeo s grubom igrom. Naravno, u korist svoje ekipe.
Nadalje, klasičnim eksperimentom Lord, Ross i Lepper (1979) pokazali su kako inicijalna uvjerenja pojedinaca o smrtnoj kazni određuju kako pojedinci interpretiraju iste dokaze o učinkovitosti smrtne kazne za odvraćanje od kriminala. Štoviše, motivirani su pronaći razloge koji govore u prilog tome da je istraživanje, koje prezentira nalaze u suprotnosti s njihovim postojećim uvjerenjima, manjkavo. Usto, sudionici su se posljedično još učvrstili u svojim početnim uvjerenjima o učinkovitosti smrtne kazne. Navedeni rezultati ukazuju da pojedinci oklijevaju „vjerovati dokazima“ kada je u suprotnosti s njihovim prethodnim uvjerenjima.
I naredna istraživanja podastrla su slične rezultate o tome kako ljudi reagiraju na „dokaze“ o kontroli oružja, klimatskim promjena, cjepivu protiv HPV-a, nanotehnologiji, pravu na pobačaj itd. Pritom, čak i kada im se izričito kaže da budu nepristrani u razmatranju dokaza, često ne uspijevaju. Kahan i suradnici su (2011) primjerice pokazali da procjena pojedinaca o stručnosti eksperata o globalnom zatopljenju, nuklearnoj energiji i kontroli oružja ovisi o sukladnosti stajališta eksperata o tim pitanjima sa svjetonazorskim uvjerenjima pojedinaca.
U konačnici, naša sklonost motiviranom rezoniranju pomaže i u objašnjavanju zašto su pojedine društvene grupe snažno polarizirane u vezi s nekim od pitanja o kojima su dokazi nedvosmisleni, kao što su klimatske promjene, obvezno cijepljenje djece, evolucijska teorija, pa sve do rodnog mjesta bivšeg predsjednika SAD-a, da spomenemo samo neka.
Zašto se zavaravamo i odupiremo činjenicama?
Zaista, zašto smo motivirani kompromitirati istinu o svijetu koji nas okružuje? Ono što je zajedničko spomenutim pitanjima jest da se povezuju s osobnim, društvenim, političkim i kulturnim identitetima pojedinaca. Naime, stavovi i uvjerenja o tim pitanjima predstavljaju svojevrstan lakmus papir koji signalizira drugima prije svega tko smo.
Dakako, mi smo društvena bića čija je materijalna i psihološka dobrobit nerazmrsivo povezana s pripadnošću različitim grupama, od obitelji do religijskih zajednica, političkih stranaka, lokalnih zajednica i drugih interesnih skupina. Želimo pripadati i identificirati se s grupama prema kojima gajimo sklonosti. Među ostalim to činimo i formiranjem i iskazivanjem svojih uvjerenja. Pritom, kako Sherman i Cohen (2006) lijepo sažimaju: „Defenzivno iskrivljava[mo], negira[mo] i interpretira[mo] stvarnost na način koji štiti [naš] integritet.“ Naime, pojedinci s uvjerenjima i stavovima koji su neusklađeni onima s kojima dijele svoje temeljne vrijednosti i svjetonazore te o kojima društveno i financijski ovise, izlažu se riziku da budu percipirani čudnima, podmuklima ili opasnima. Na razini pojedinca, rizik od potencijalne stigme, gubitka povjerenja i ekonomskih prilika zbog krivog odabira realan je i opipljiv. S druge strane, u demokratskom društvu barem, formiranje uvjerenja koja su u suprotnosti s najboljim dostupnim dokazima općenito su niži za pojedinca u ulozi potrošača, birača ili sudionika javne rasprave. Drugim riječima, ako pojedinac pogriješi, šteta je ograničena na bitno manji krug ljudi (i općenito veća po njegov status i identitet) za razliku od posljedica društvenih politika koje se temelje na „upitnoj znanosti“. K tome, duboko podijeljena društva, ističe Kahan, imaju manju vjerojatnost da će usvojiti politike koje se temelje na najboljim dostupnim znanstvenim dokazima (o stvarima poput klimatskih promjena), a koje imaju velik utjecaj na njihove zajedničke interese.
Naravno, sve to ne znači da nismo motivirani točno percipirati svijet, već da su nam ponekad drugi ciljevi, kao što su ekspresija i zaštita vlastitog identiteta, važniji. Ili kako je Pascal Boyer za The Atlantic izjavio: „Imati društvenu podršku s evolucijskog stajališta daleko je važnije od spoznaje istine o nekim činjenicama koje ne utječu izravno na vaš život.“
Je li razum evoluirao za nešto drugo osim spoznaje istine?
Uobičajena pretpostavka još od davnina jest da se razum razvio kako bismo mogli donositi dobre odluke što je povećavalo naše šanse za preživljavanje. No, neki autori poput Merciera i Spebera smatraju da se razum nije razvio da bismo formirali i donosili racionalne odluke i uvjerenja, već kako bismo mogli formirati bolje argumente te interpretirati i evaluirati tuđe. Naime, sposobnost propitivanja motivacije drugih osoba i provjeravanja dosljednosti njihovih odgovora omogućava povjerenje i društvene saveze te se razum razvio prvenstveno u svrhu efikasne komunikacije, društvene kohezije i kooperacije među ljudima pospješujući opstanak naše vrste. Jonathan Haidt (2001) pak to slikovito dočarava: „Proces rezoniranja više je poput odvjetnika koji brani klijenta nego suca ili znanstvenika koji traži istinu.“
Umjesto zaključka
Motivirano rezoniranje predstavlja tek jednu od manifestacija naših pristranosti te ostaje još mnogo praznina u razumijevanju načina na koji mislimo i donosimo odluke, odnosno prostora za buduća istraživanja. Pritom, da parafraziram Dana Arielyja, shvatimo li naša kognitivna ograničenja na isti način na koji smo razumjeli naša fizička ograničenja, svijetla budućnost je moguća.
Izvori:
Haidt, J. (2001). The emotional dog and its rational tail: A social intuitionist approach to moral judgment. Psychological Review, 108(4), 814–834.
Hastorf, A. H. i Cantril, H. (1954). They saw a game; a case study. The Journal of Abnormal and Social Psychology, 49(1), 129-135.
Kahan, D. M., Jenkins‐Smith, H. i Braman, D. (2011). Cultural cognition of scientific consensus. Journal of risk research, 14(2), 147-174.
Lord, C. G., Ross, L. i Lepper, M. R. (1979). Biased Assimilation and Attitude Polarization: The Effects of Prior Theories on Subsequently Considered Evidence. Journal of Personality and Social Psychology, 37(11), 2098-2109.
Mercier, H. i Sperber, D. (2017). The enigma of reason. Cambridge, Massachusetts: Harvard University Press.
Sherman, D. K. i Cohen, G. L. (2006). The psychology of self‐defense: Self‐affirmation theory. Advances in experimental social psychology, 38, 183-242.
