O partnerskoj privrženosti

Koliko naš stil vezanja za partnera ima veze s našim iskustvima s roditeljima? Često se roditelji okrivljuju za sve, a pogotovo za ono problematično što nosimo u buduće partnerske veze. Iako možda pojednostavljeno rečeno, to nije sasvim ludo. Kroz iskustvo odrastanja zaista učimo primati i davati ljubav. Umjesto upiranja prstom i imenovanja krivca, pogledajmo kako su povezani roditeljski i partnerski odnosi kroz privrženost. Uvidi koje nam pruža istraživanje ove teme mogu nam objasniti mnogo toga u romantičnim odnosima – od izbora partnera pa sve do nošenja s prekidom. Ipak, najviše objašnjava sve ono što se događa između. Priča o privrženosti počinje još od dojenačke dobi.

Što je zapravo privrženost?

Prema Bowlbyju, utemeljitelju ove teorije, privrženost je poseban tip socioemocionalne veze između primarnog skrbnika i djeteta. Radi se o evolucijski usvojenoj paleti ponašanja koja su se razvila vjerojatno iz razloga što dijete, kada je malo, ne može samostalno zadovoljiti ni svoje primarne potrebe, stoga treba biti privrženo nekome tko može. Djetetu je važno da je blisko majci i osjeća povezanost s njom (dijete inzistira na blizini), ali u isto vrijeme želi istraživati svijet oko sebe. Kada dijete ima zadovoljene osnovne potrebe sigurnosti, odnosno osjeća da nije ugroženo, tada osjeća i znatiželju za istraživanjem svijeta oko sebe.

Istraživanje Ainsworth i suradnika (1971) dobro ilustrira ta dva sustava (sigurnosti i eksploracije). Sudionici istraživanja bila su djeca u dobi od jedne godine života. U ovom poznatom istraživanju nepoznate situacije (eng. strange situation), djeca su se nalazila u sobi punoj igračaka. Njihova majka je također bila prisutna te je nekada izlazila iz sobe, a istovremeno je tada u prostoriju ulazio stranac (osoba koju dijete ne poznaje). Tijekom opisane situacije, proučavalo se ponašanje djeteta. S povremenim izlascima skrbnika stvorila se izmjena sigurne i nesigurne situacije, u periodu od 20 minuta. Ponašanje djeteta bilo je mjereno od strane istraživača s druge strane ogledala. Koristile su se liste na kojima su se bilježila emocionalna stanja (plakanje, smijanje itd.), istraživačka ponašanja (kretanje po sobi, igranje s igračkama) i traženje (praćenje majke do vrata, promatranje vrata, kucanje).

Sustavi sigurnosti i eksploracije uspješno su opisali da djeca spremnije istražuju svijet kad imaju zadovoljene emocionalne potrebe (skrbnik je blizu i oni to znaju te im je on izvor topline). No, nalazi su također pokazali da nemaju sva djeca iste strategije nošenja s odlaskom majke, stresom koji se tada javlja i načinom na koji ga pokazuju.

Tipovi privrženosti

Autorica istraživanja podijelila je djecu u dvije skupine s obzirom na to kako reagiraju: sigurno privržena i nesigurno privržena djeca. Ovi potonji se još mogu podijeliti na dva podtipa: izbjegavajuće privržena i anksiozno privržena djeca.

Sigurno privržena djeca spremno su istraživala okolinu, a razina stresa koju im je izlazak majke iz prostorije izazvao bila je umjerena. U kontaktu sa strancem pokazuju umjerenu razinu straha i traže majku kada uđe u prostoriju.

Nesigurno privržena djeca su pokazivala drugačije strategije nošenja sa stresom. Unutar ove skupine, autorica je razlikovala još dva tipa – anksiozno privržena djeca i izbjegavajuće privržena djeca.

• Izbjegavajuće privržena djeca nisu pokazivala nikakvu razinu stresa pri odlasku majke i nisu pokazivala zanimanje za majku kada bi se vratila u prostoriju. U stresnoj situaciji djeca nisu tražila skrbnika da ih utješi. Prema stranoj osobi su, također, pokazivali slično ponašanje – nezainteresirano i distancirano.
• Anksiozno privržena djeca bila su vrlo vezana za majku u nepoznatoj situaciji i nisu bila spremna istraživati (nisu hodala uokolo, proučavala niti se igrala s igračkama). Pokazivala su visoku razinu stresa kada je majka napustila prostoriju i jako su se bojala stranca. Kada bi se majka vratila u prostoriju, anksiozno privržena djeca su pokazivala umirenje, no nekad i ljutnju prema majci. Ova djeca se teško utješe i umiruju od strane skrbnika, ali se također teško odvajaju.

Main i Solomon su 1986. definirali još jedan tip privrženosti u ovakvom eksperimentu, nazvan dezorganizirana privrženost. Radi se o nedostatku koherentne strategije nošenja sa stresom. Primjerice, u takvoj nesigurnoj situaciji djeca ne dozivaju skrbnike, ali doživljavaju nemir te pokazuju neobična ponašanja u situaciji ponovnog susreta sa skrbnikom nakon izlaska iz prostorije. Djeca su u toj situaciji suočena s dilemom tzv. straha bez rješenja. Djeca imaju istovremenu potrebu za bliskošću, ali se bliskosti u isto vrijeme užasavaju.

Kako se privrženost razvija?

Opisano istraživanje jasno je pokazalo da postoje određene pravilnosti u privrženosti skrbniku. No, što je to što utječe na razvoj neke od ovih tipova privrženosti? Iako je teško izdvojiti jedan razlog koji bi mogao objasniti sve, značajan dio objašnjava roditeljska responzivnost na potrebe djeteta. Naime, dijete ima potrebe koje nastoji zadovoljiti, no samo to ne može i zbog toga je nužna evolucijski utemeljena socioemocionalna veza koja djetetu omogućuje da preživi. Radi se o primarnim potrebama za hranom, toplinom, bliskošću i sl., a način na koji roditelji reagiraju na te potrebe utjecat će na razvoj privržebosti između njih i djeteta.

Roditelji koji dosljedno odgovaraju na potrebe svoga djeteta stvaraju temelje za razvoj sigurne privrženosti - djeca koja vjeruju da su vrijedna brige, ljubavi i pažnje, a svijet je za njih sigurno mjesto u kojem mogu pronaći pomoć. S druge strane, roditelji koji gotovo ne odgovaraju na potrebe djeteta, stvorit će temelj za razvoj izbjegavajuće privrženosti. Oni tako uče dijete da skrbnik nije tu za njega, da ono mora razviti vlastite strategije snalaženja te takvo dijete neće vidjeti svijet kao sigurno mjesto u kojem može potražiti pomoć kada treba jer će razviti samodostatnost. Roditelji koji povremeno jesu ovdje za svoje dijete, a povremeno nisu, odnosno roditelji nedosljedne responzivnosti, stvaraju obrazac anksiozne privrženosti – dijete ne zna u kojem trenutku će roditelj biti izvor podrške, zbog čega pojačano prati roditelja i ima bojazan od gubitka. Takva djeca teško se odvajaju od roditelja jer imaju strah od napuštanja i manje istražuju svijet. Konačno, kada je roditelj u isto vrijeme figura privrženosti i figura straha (npr. zlostavljajući roditelji), dijete razvija unutarnji konflikt istovremenog traženja bliskosti i straha od blizine. Ovaj konflikt je vrlo težak za dijete i utječe na razvoj stabilnih strategija emocionalnog sustava. Takvo dijete će biti u isto vrijeme izbjegavajuće i anksiozno privrženo, odnosno to je definirano, kako smo ranije spomenuli, kao dezorganizirana privrženost.

Nosimo li privrženost u odraslu dob?

Ovi obrasci formiraju se vrlo rano u životu – neki nalazi pokazuju da se formiraju u prvoj godini, a neki u prve tri godine života. Zanimljivo je da često te iste obrasce koje smo razvijali s roditeljima nosimo kasnije u život, pogotovo u partnerske odnose. Naime, ljudi mogu biti sigurno, anksiozno i izbjegavajuće privrženi u partnerskim odnosima. Koliko se obrasci koje smo razvili s roditeljima preslikavaju kasnije?

Značajni su postotci koji nam govore o tome da u prve tri godine stječemo kapacitete i vještine - a samim time i za nas uobičajene reakcije na situacije napuštanja, zbližavanja, traženja pomoći i istraživanja - za cijeli život. Colin (1996) temeljem svog istraživanja navodi da je klasifikacija privrženosti istovjetna za 88 % djece od dojenačke dobi do 6 mjeseci. Također je opisao i to kako se ponašaju nesigurno privrženi pojedinci u vezama. Anksiozno privrženi pojedinci će biti skloni stalnom traženju pažnje od partnera, boje se napuštanja i imaju problem s vjerovanjem da su voljeni. Izbjegavajuće privrženi pojedinci će se držati emocionalne nezavisnosti: izbjegavat će zbližavanje i manje će ulagati u vezu. Stanton i Campbell (2014) primjetili su da će anksiozno privrženi pojedinci biti manje pod stresom ako je manja fizička udaljenost između njih i partnera, dok će s druge strane izbjegavajuće privrženi teže priznati da su pod stresom i ne okreću se svojim partnerima za podršku.

Monteoliva i suradnici (2016) u svom su istraživanju pitali sudionike što općenito misle o ulasku u vezu. Anksiozno i sigurno privrženi pojedinci navodili su da ulazak u vezu ima više dobitaka nego gubitaka, dok su izbjegavajuće i dezorganizirano privrženi smatrali suprotno. Anksiozno privrženi pojedinci će u velikim partnerskim svađama biti u značajno većem stresu nego izbjegavajući, gledat će na partnere i veze negativnije, a izbjegavajući će češće pribjegavati strategiji „odvajanja“. Sigurno privrženi pojedinci će koristiti funkcionalnije strategije i bolje podnositi akutni stres konflikta u vezi.

Svi navodi nisu ujedno i pravilo

Možda se možete prisjetiti partnera iz prošlosti prema kojima ste bili malo anksiozniji i partnera s kojima ste pokazivali obrasce sigurne privrženosti. Ne znači da su anksiozno privrženi pojedinci uvijek zabrinuti oko gubitka partnera, a da će izbjegavajući uvijek biti samodostatni i nedostupni. Radi se o specifičnim stresnim situacijama koje mogu otpočeti reakcije sukladne unutarnjim vjerovanjima ovisno o tipu privrženosti. Te situacije su, primjerice, zahtjevi traženja ili primanja podrške, emocionalne intimnosti i, generalno, početci i prekidi partnerskih veza. Simpson (2017) ističe, pak, da je jedinstveni faktor koji pomaže osobama nesigurne privrženosti da koriste funkcionalnije alate za nošenje sa stresom posvećenost vezi od oba partnera. To je vrlo važan zaključak jer sugerira da, usprkos nedostacima, ako obje strane ulažu u partnersku vezu, njihovi obrasci privrženosti mogu postati konstruktivniji.

Kada čitamo članak ovakve tematike, očekivano je da ćemo se u nekim redovima malo više pronaći. Svi ćemo u nekom odnosu i u nekom životnom trenutku imati sklonost za izbjegavajućim ili anksioznim obrascima. To nije ništa neobično. No, ako nam naši obrasci stvaraju osobnu patnju i/ili bismo htjeli na njima poraditi, razgovor sa stručnjakom može biti od pomoći. Privrženost je zloglasno otporna na promjene, no promjene su ipak moguće. Obrasce mogu promijeniti korektivna emocionalna iskustva, značajni odnosi koje možemo ostvariti čak i sa samim stručnjakom mentalnog zdravlja, gdje se mijenjaju unutarnji modeli i vjerovanja o sebi i o svijetu.

Istraživanja su, inače, opisala slične veze i u životinjskom svijetu. Ako vas ova tema više zanima, preporučujemo i naš prijašnji članak o privrženosti i posvajanju.

Izvori