Ouija ploča, također poznata kao ploča duhova (ili zabava za cijelu obitelj), jest drvena ploča koja se sastoji od brojeva, slova i (najčešće) riječi "da" i "ne". Ploča navodno služi za komunikaciju s mrtvima i duhovima. Sudionici seanse zajednički drže maleni predmet s otvorom te pomicanjem njega po ploči kreiraju poruke s "onoga svijeta". Dakle, pri zajedničkom držanju predmeta za komunikaciju možemo čuti poznati dijalog: "Mičeš li ti ovo?" - "Ne, a ti?" - "Ne, tko je tu?". Ipak, teško je ne zapitati se koji mehanizam stvarno pokreće tu ploču.
Prevrnut ću ovaj stol
Prije nego što se pozabavimo mističnom pločom koja je postala poznata u 19. stoljeću, valja spomenuti da je ranije postojala još jedna spiritualistička praksa s kretanjem objekata. Taj puta su u pitanju bili stolovi. Micanje stolova na kojima su sudionici seanse držali ruke, ali nisu mislili da ih miču, popularizirale su sestre Fox. One su tvrdile da ih progoni duh gospodina Splitfoota koji komunicira s njima putem zvukova u kući. Nakon što je njihova priča postala slavna, sestre su radile turneje s prikazivanjem micanja stolova na kojima su sudionici držali svoje ruke, nakon čega bi se stol misteriozno počeo micati i proizvoditi zvukove. Sestre Fox su (naravno) otkrivene zbog svojeg lažnog predstavljanja, dok su dvije mlađe sestre priznale da su sve to izmislile i uvjerile stariju sestru u događanja u kući, koja im je sve povjerovala i čak im postala menadžer u kasnijim karijerama medija za duhove. Neke sestrinske šale jednostavno odu predaleko.
Nedugo nakon popularizacije micanja stolova, skeptik i poznati znanstvenik Michael Faraday stvorio je apparatus koji dokazuje da je micanje stolova posljedica ljudskih pokreta ruku, iako nesvjesnih. Iako je nakon ovih dokaza praksa okretanja stolova postala manje poznata, spiritualizam i komunikacija s mrtvima ostaje poznata (sve do danas).
Znanost mističnih pokreta
U oba slučaja, kod kretanja stola i kod micanja po ploči, sudionici često spremno izjavljuju kako oni ne miču ploču. No, je li to zapravo tako? Također, je li moguće da su sudionici svjesni da su zapravo oni odgovorni za kretanje po ploči? Sami pokreti pripisuju se fenomenu ideomotorike. Ideomotorika je odgovorna za pokrete koji su nesvjesni te zbog toga dolazi do pojave da, unatoč tome što mislimo da nismo mi odgovorni, zapravo sami mičemo objekt po ploči. Budući da su ovi pokreti nevoljni, čak i u slučaju da odlučimo da nećemo micati objekt, ipak ga pomičemo. Efekt je prvi opisao ranije spomenuti Faraday, a do danas su brojne studije potvrdile njegovo postojanje i proširile razumijevanje te pojave. Međutim, možda ste i dalje sumnjičavi jer, ipak, ploča slaže riječi, odgovara na pitanja...
Na ovu priču nadovezuje se sljedeće - Andersen i njegov istraživački tim (2018) posjetili su konferenciju paranormalnog te proveli terenski eksperiment sa sudionicima Ouija seansi. Sudionicima su stavljene naočale koje su sadržavale uređaj za praćenje pokreta očiju te su na taj način istraživači pratili hoće li sudionici predvidjeti sljedeće slovo koje će im "ploča komunicirati" pokazujući tako da zapravo oni znaju gdje žele ići. Kao kontrolu morali su "ispisati" riječ Baltimore na ploči. Pokreti očiju sudionika jasno ukazuju na sljedeće slovo u nizu. Nakon toga su zamoljeni da ploču koriste na uobičajen način.
Rezultati su pokazali nešto zanimljivo. Pokreti očiju nisu bili dobri u predviđanju sljedećeg slova kao što su to istraživači očekivali. No, kada su analizirali pokrete očiju oba sudionika seanse, predviđanje na temelju pokreta očiju postaje dobro kao u kontrolnoj situaciji slaganja riječi "Baltimore". Dakle, kako ističu autori, ako gledate u obje osobe, jedna od njih predvidjela je sljedeće slovo. Prvo slovo je nasumično, no svakim sljedećim niz postaje sve manje nasumičan i time raste vjerojatnost da (barem) jedna osoba predviđa daljnji niz. Ako tražimo ime i prvo slovo bude "T", drugo slovo bude "i" vjerojatno ćete pomisliti da se radi o Tinu, a potom raste i vjerojatnost da će ime upravo i biti Tin. Ipak, sudionici i dalje prijavljuju osjećaj manjka djelovanja, odnosno, ne osjećaju kao da su oni u kontroli ispisivanja slova. Autori studije napominju da ovom osjećaju doprinosi upravo opisani rezultati kako je skup predviđanja točniji od pojedinog.
Drugi važan fenomen u igri s pločom je disocijacija. Profesor neurologije Terence Hines (2003) ističe kako je ovaj osjećaj da kretanje po ploči ne određujemo mi upravo posljedica disocijacijativnog stanja. Unutar takvog stanja dolazi dijeljenja - svojevrsnog odsijecanja nekog od aspekata osobe poput uobičajenih funkcija mišljenja, motoričkog ili senzornog funkcioniranja.
Ono što nas ovakve prakse uče jest koliko je ljudima zanimljivo dolaziti u, barem djelomično, izmijenjena stanja svijesti i načine funkcioniranja, kao i privlačnost prema nepoznatome. Ipak, u takvim situacijama valja ostati prizemljen i priznati si da je naš um sposoban za puno toga, kao i uvjeriti samog sebe da nas je posjetio duh starog strica Tunje da nas još jednom pošalje k vragu.
Izvori:
Hines, T. (2010). Pseudoscience and the paranormal. Prometheus Books.
Andersen, M., Nielbo, K. L., Schjoedt, U., Pfeiffer, T., Roepstorff, A., & Sørensen, J. (2019). Predictive minds in Ouija board sessions. Phenomenology and the Cognitive Sciences, 18(3), 577-588.
