Shizofrenija i što mislimo da znamo o njoj

Danas često zastupljena i banalizirana u svakodnevnom govoru (primjerice, pridjev „shizofreni“ ili „šizofreni“ kolokvijalno korišten kao obilježje osoba koje su ekscentrične, emocionalno pobuđene i slično), shizofrenija kao bolest predstavlja zapravo zaista veliku nepoznanicu široj zajednici. Između ostalog, uz nju se veže i stigma oboljelih kao fizički agresivnih osoba koja je u biti oprečna stvarnosti jer za osobe sa shizofrenijom postoji veća vjerojatnost da su žrtve nasilja nego počinitelji. Riječ je o psihičkoj bolesti koja uključuje velik broj simptoma, sa zajedničkim aspektom toga da oboljele osobe (iako u svojoj manifestaciji bolesti nemaju nužno „iste“ probleme) nailaze na poteškoće u razlikovanju realnih od nerealnih podražaja i misli.

Shizofrenija, uz druge tzv. shizoafektivne poremećaje, spada u skupinu psihotičnih poremećaja specifičnih prema tome kako se manifestiraju simptomi i koliko traju, mogu uključivati i promjene raspoloženja kao važan dio u dijagnostici, ali najčešće je riječ o halucinacijama i sumanutim idejama pod okriljem problematike nemogućnosti raspoznavanja stvarnih podražaja, misli i situacija od onih nestvarnih. Ono što danas znamo jest da shizofrenija ima određenu genetsku komponentu i slučajevi oboljenja najčešći su u adolescenciji i ranoj odrasloj dobi (do cca 25. godine života, pri čemu je pojavnost kod muškaraca češća u adolescenciji, a kod žena u ranoj odrasloj dobi). Također, shizofrenija se pokazala najviše genetski utemeljenom bolešću od svih psihijatrijskih stanja, što znači da je, prema nekim istraživanjima, vjerojatnost razvoja shizofrenije veća čak i do 10 puta među rodbinom (među braćom/sestrama i djecom oboljelih) u odnosu na razvoj bolesti u općoj populaciji. Shizofrenija predstavlja bolest razvoja mozga te kod oboljelih osoba postoji spomenuta biološka osnova, odnosno genetska predispozicija za razvoj bolesti, iako samoj pojavnosti doprinose i okolinski čimbenici, pri čemu nam sami okidači bolesti nisu sasvim poznati. Dakle, kad razgovaramo o uzroku ove bolesti, najvjerojatniji odgovor leži u interakciji i okolnostima proizašlima iz brojnih biopsihosocijalnih čimbenika.

Što je „stvarno“ u shizofreniji?

Shizofrenija je tip bolesti u kojoj simptomi višestruko zahvaćaju funkcioniranje osobe, utječu na njezine misli, emocije i ponašanja, te intenzitet na polju svakog aspekta može varirati od osobe do osobe. Tipično se simptomi oboljelih klasificiraju u skupine pozitivnih i negativnih simptoma te ostalih koji se ne uklapaju u prethodne skupine po logici podjele.

Možda se pitate kako simptomi bolesti mogu biti „pozitivni“ – i to je sasvim opravdano pitanje – a odgovor leži u tome da ti simptomi mijenjaju normalno funkcioniranje osobe i „dodaju“ određene aspekte na njega. Neki od pozitivnih simptoma su tipično halucinacije, deluzije ili sumanutosti i poremećaji mišljenja ili smeteni govor, najčešće u vidu neorganiziranog razmišljanja i ideja, što se očituje i u govoru osobe (nekoherentno pričanje, gubitak tijeka misli, otežano zadržavanje na temi razgovora i slično). Pozitivni simptomi obično iskrivljuju percepciju ili doživljavanje oboljele osobe, što dovodi do krivih tumačenja stvarnosti, a istovremeno su netipični za opću populaciju ljudi, što olakšava dijagnostiku u vidu prepoznavanja i pristupa osobama sa shizofrenijom.

S druge strane, negativni simptomi uključuju pogoršanje i, u ekstremnim situacijama, gubitak normalnog funkcioniranja. U ovoj skupini nalazimo simptome kao što su smanjenje ili gubitak emocionalnih reakcija, ekspresija i gesti (eng. flat affect) ili emocionalna otupjelost, anhedonija (smanjenje ili gubitak interesa ili mogućnosti doživljavanja užitka u aktivnostima koje su osobi ranije donosile zadovoljstvo), avolicija (smanjena motivacija za započinjanje i održavanje smislenih aktivnosti, poznata i kao apatija) i alogija, poznata i kao sintagma "siromaštvo govora".

Treća skupina simptoma odnosi se na simptome izvan sheme pozitivno-negativno. Primjeri ovih simptoma u literaturi su katatonička nepokretnost (zauzimanje neobičnog stava tijela u kojem osoba može neprekinuto ostati dulji vremenski period) ili, pak, povećana opća aktivnost kod nekih pacijenata. Također, u ovoj skupini simptoma je i neprimjereni afekt, odnosno neusklađenost emocionalnih reakcija s kontekstom situacije u kojoj se osobe nalaze - poput bijesne reakcije na situacije u kojima su im postavljena bezazlena pitanja ili, s druge strane, reakcija smijeha na ozbiljne situacije i situacije koje tipično dovode do sniženog raspoloženja kod drugih osoba. Ovaj simptom nije među učestalijima, no, kada se pojavi, ima veliku dijagnostičku vrijednost jer ukazuje na određenu naglost u prelasku među emocionalnim reakcijama bez uočljivog razloga. Također, mnogi oboljeli iskazuju neki od oblika bizarnog ponašanja, kao što su razgovori sa samima sobom u javnosti, gomilanje stvari ili otpada (eng. hoarding) i slično.

S obzirom na to koliko navedeni simptomi iskrivljuju stvarnost osobe, može biti teško zamisliti iz pozicije promatrača kako je živjeti sa shizofrenijom i razumjeti ovo stanje. Na YouTubeu su se kroz godine pojavili brojni videi "simulacija" simptoma shizofrenije, raznovrsnih halucinacija koje oboljela osoba ima i efekata simptoma na svakodnevicu. Kao što to tipično biva, nisu ni svi videi ovog sadržaja pouzdani i ne prikazuju pravu sliku jer stereotipiziraju ovo stanje, stoga - ako se već ne oslanjamo na provjerene izvore, nego nas zanima subjektivan doživljaj osobe - predlažemo svakako razmotriti kako osoba sa shizofrenijom komentira ovaj sadržaj.

Shizofrenija u 21. stoljeću

Prema zadnjim informacijama Svjetske zdravstvene organizacije iz 2022. godine, procjenjuje se da 24 milijuna osoba diljem svijeta ima shizofreniju, odnosno 0,32 % ukupnog stanovništva. Gledamo li učestalost drugih psihičkih poremećaja i bolesti, shizofrenija se ne doima toliko čestom bolešću, no, u vidu ozbiljnosti simptoma i važnosti intervencije kod oboljelih, 1 na svakih 300 osoba svakako predstavlja nezanemariv broj.

U vidu stope hospitalizacija, u Hrvatskoj je kroz godine zabilježen pad ukupnog broja pacijenata hospitaliziranih zbog shizofrenije od 2004. godine nadalje. S druge strane, shizofrenija je, uz mentalne poremećaje uzrokovane alkoholom, vodeća dijagnostička kategorija u ukupnom broju hospitalizacija zbog mentalnih poremećaja u Hrvatskoj. Uz to, gledajući prema spolu, tipično po svim dobnim skupinama prednjači broj hospitalizacija muškaraca u odnosu na broj hospitalizacija žena.

Shizofrenija nije bolest s kojom osoba može neprimjetno ići kroz život, a iskrivljeni dojam stvarnosti sa sobom nerijetko povlači i druge poteškoće. Uslijed dodatnih fizičkih oboljenja, za osobe sa shizofrenijom postoji 2 do 3 puta veća vjerojatnost smrtnosti u ranijoj dobi u odnosu na opću populaciju. Također, procjenjuje se da okvirno polovica hospitaliziranih pacijenata u psihijatrijskim ustanovama ima dijagnozu shizofrenije, a, od svih oboljelih osoba sa psihotičnim poremećajima općenito, njih samo 31,3 % prima specijaliziranu pomoć stručnjaka mentalnog zdravlja.

Optimalni model pristupa oboljelima od shizofrenije

Budući da shizofrenija zahvaća zaista svaki aspekt funkcioniranja osobe, ponekad nije dovoljno pristupiti samo oboljelome ako želimo pospješiti kvalitetu života i oporavak barem u dijelu intenziteta simptoma. S obzirom na to da je i sam uzrok bolesti nemoguće precizirati na jedan aspekt, pristup liječenju i tretmanu osoba sa shizofrenijom također mora biti sveobuhvatan odnosno holistički. Doduše, ozbiljnost u pristupu pacijentima i konzistentnost samog tretmana u većini slučajeva podrazumijevaju bolnički tretman kao osnovu na koju se nadograđuje kasniji individualizirani pristup. Uz pridržavanje naputaka i pravovremenu reakciju na simptome, život osoba sa shizofrenijom danas ima vrlo visoku kvalitetu te značajno odstupa od stigmatizirajuće percepcije koju su nerazumijevanje i povijesni pristup ovoj bolesti oblikovali.

Skupinu lijekova koji umiruju ranije spomenute simptome shizofrenije nazivamo antipsihoticima, koji su razvijeni 1950-ih godina i predstavljaju osnovu terapijskog procesa i danas. Kao i kod drugih bolesti ili stanja koja zahtijevaju tretman, ključno je pronaći pravi lijek za pojedinu osobu koji izaziva minimalne nuspojave i navikavanje na učinke (kako se doze ne bi uzastopno pojačavale za isti efekt na smanjenje simptoma), što može biti proces i potrajati neko vrijeme. U slučajevima kada drugi pristupi i lijekovi ne pokazuju značajne učinke, preporučuje se i elektrokonvulzivna terapija, naravno, sukladno najnovijim standardima i sigurnosnim mjerama.

Uz spomenute lijekove koji stabiliziraju "biološki" aspekt bolesti, tretmani koji su se pokazali korisnima u smanjenju brojnih simptoma su kognitivno-bihevioralna i obiteljska terapija. Individualnim kontaktom s terapeutom održava se konzistentnost u tretmanu i pritom se zahvaćaju simptomi obrazaca razmišljanja i fokusiranja, dok terapija u obiteljskom okruženju doprinosi i socijalnom aspektu koji je kod oboljelih nerijetko narušen, a ima i edukativnu svrhu za sve uključene te doprinosi razumijevanju i boljoj reakciji bliskih osoba na simptome. Kombinacija svega navedenog pokazala se najboljom u pogledu smanjenja pojavnosti i intenziteta samih simptoma - umanjuje stres kod osoba sa shizofrenijom te, općenito, doprinosi boljoj obiteljskoj dinamici i kvaliteti života osoba.

Za još informacija čitateljima koji preferiraju videosadržaj, preporučujemo i sljedeći video:

Izvori:

Davison, G. C. I Neale, G.C. (2002). Psihologija abnormalnog ponašanja i doživljavanja. Naklada Slap.
Silobrčić Radić, M. i Švigir, I. (2022). Mentalni poremećaji u Hrvatskoj. Zagreb: Hrvatski zavod za javno zdravstvo.