Doma si za blagdane. Badnjak je, u kući je kaos i žamor, svi imaju svoje zadaće kako bi blagdani prošli radosno i u duhu Božića. U zraku se miješaju mirisi kolača koje je mama upravo izvadila iz pećnice i miris jelke koju tata kiti hrpom kičastih ukrasa i lampica. Sve lampice po kući su različite boje, blješte i blicaju u suludim intervalima, pozicionirane na istim mjestima kao i svake godine do sada. Ti imaš zadaću zamotati poklone za rodbinu i napraviti francusku salatu. Mlađe sestre sjede na tepihu pred televizorom, okružene šarenim kuglicama koje još nisu našle svoje mjesto na jelki. Mama im je donijela kakao. Na TV-u se prikazuje "Sam u kući", prvi dio(!). "Ah, uvijek isto" - pomisliš, nasmiješiš se i bude ti baš toplo oko srca.
A, možda samo kažeš: "Bah, humbug!"
Izraz je ovo kojeg je popularizirao Ebenezer Scrooge, poznati škrtac i mrzitelj ljudi i Božića, glavni lik djela Charlesa Dickensa "Božićna priča" (eng. "A Christmas Carol") iz 1843. godine. Značenje izraza i danas ostaje prilično slično: prijezir prema nečemu radosnom u čemu ljudi uživaju, posebice ako je povezano s Božićem. Skupina danskih neurologa smatrala je da previše ljudi pati od "bah humbug" sindroma, koji, naravno, nije pravi psihologijski konstrukt ni sindrom, te su odlučili pronaći duh Božića ondje gdje skupina neurologa to najbolje može - u ljudskom mozgu.
Moderna Božićna priča
Duh božićne prošlosti
Osjećaj radosti, topline i nostalgije, darežljivost, praštanje i fina hrana koju dijelimo s bližnjima samo su neke od konotacija koje se javljaju kada spomenemo "božićni duh". Taj duh je uspješno izbjegavao znanost, živio je svoj nejasno definiran život u našim mislima i osjećajima, a njegova cerebralna lokalizacija i mehanizmni bili su misterij. No, modernoj znanosti pobjeći je teško. Funkcionalna magnetska rezonanca (fMRI) tehnika je oslikavanja mozga koja mjeri promjene u oksigenaciji (zasićenosti krvi kisikom) i protoku krvi, koje se javljaju kao odgovor na neuronsku aktivnost, te stvara mape aktivacije koje pokazuju koji dijelove mozga sudjeluju u određenom mentalnom procesu. Radost, tuga, gađenje - samo su neke emocije za koje su dosadašnje studije uspjele izolirati s njima povezane regije mozga.
Duh božićne sadašnjosti
Hougaard i njegovi kolege okupili su 26 sudionika kojima su snimali moždanu aktivnost dok su im pokazivali seriju od 84 slike. Slike su se kontinuirano prikazivale, svaka u trajanju od 2 sekunde, a bile su organizirane tako da su se izmjenjivale mini serije od 6 slika koje su bile na neki način povezane s Božićem, a zatim 6 slika (slične forme i sadržaja), ali bez božićnih konotacija. Istraživači su tako mogli pratiti blokove "stimulacije" i blokove "odmora", ovisno o vremenskom intervalu u kojem su sudionici gledali božićne, odnosno svakodnevne, slike. Iako su znali da će gledati slike tijekom fMRI-a, sudionici nisu bili upućeni u božićnu tematiku istraživanja.
Nakon snimanja sudionici su ispunili kratki upinik o tome odakle su, slave li Božić i koliko dugo te koje osjećaje vezuju za Božić. Na temelju ovih informacija, istraživači su dodijelili 10 sudionika "božićnoj", a 10 sudionika "ne-božićnoj" grupi (preostalih 6 sudionika je isključeno iz daljnjeg sudjelovanja zbog snažnih osjećaja prema Božiću unatoč nedostatku tradicije slavljenja, ili zbog nedostatka osjećaja prema Božiću, iako kulturološki redovito slave Božić). Dakle, interpretirani su rezultati 10 sudionika danskog podrijetla koji su tradicionalno slavili Božić (božićna grupa) i 10 sudionika ne-danskog (pakistanskog, iranskog, turskog ili indijskog) podrijetla koji nisu slavili Božić (ne-božićna grupa).
Usporedbom mapa aktivacije dviju grupa, istraživači su izolirali 5 moždanih područja u kojima je božićna grupa imala povećanu aktivaciju, u odnosu na ne-božićnu grupu, tijekom gledanja božićnih slika. Ta područja uključuju: lijevi primarni motorni i premotorni korteks, desni inferiorni/superiorni parijetalni režanj te bilateralni primarni somatosenzorni korteks. Nije bilo moždanih područja u kojima je ne-božićna grupa imala značajno veće reakcije na božićne slike u usporedbi s božićnom grupom.
Istraživači su ovim rezultatima bili poprilično zadovoljni. Navode kako su ranije studije pokazale da lijevi i desni parijetalni režnjevi imaju ključnu ulogu u samotranscendenciji (osobini ličnosti koja se smatra predispozicijom spiritualnosti), dok je frontalni premotorni korteks važan za doživljavanje emocija dijeljenih s drugima. Nadalje, smatra se da somatosenzorni korteks ima važnu ulogu u prepoznavanju emocija iz facijalnih ekspresija. Ova kortikalna područja zajedno, pretpostavljaju istraživači, čine neuronski korelat božićnog duha u ljudskom mozgu.
Naravno, kao i svi dobri i krotki istraživači, ova skupina danskih neurologa napominje kako sa samom interpretacijom rezultata fMRI-a treba biti oprezan. Sudionici istraživanja su se mogli razlikovati na neki drugi relevantan način, osim kulturološki, dok su se božićne i svakodnevne slike također mogle razlikovati po još nečem osim tematski (npr. božićne slike su možda imale više crvene boje).
Duh božićne budućnosti
Konstrukt božićnog duha teško je opisati te bolje razumijevanje ovog koncepta na neurološkoj razini pruža uvid u zanimljivo područje ljudske neuropsihologije (a možda nas dovede i korak bliže ublažavanju "bah humbug" sindroma od kojeg pati sve više građana). Buduće studije mogu se pozabaviti istraživanjem osjećaja povezanosti kojeg ljudi imaju i s drugim tradicionalnim slavljima, poput Uskrsa, Nove godine, Valentinova, Hanuke i sl.
No, kako bismo sa sigurnošću mogli govoriti o tome gdje se u ljudskom mozgu krije božićni duh i što ga sačinjava, potrebno je još mnogo znatiželjnih neurologa koji bi snimili još mnogo ljudskih mozgova. Dotada, mi ćemo nastaviti uživati u druženju s bližnjima i kuhanom vinu, dok haluciniramo glas Mariahe Carey "I-I-I don't want...".
Izvori:
Hougaard, A., Lindberg, U., Arngrim, N., Larsson, H. B., Olesen, J., Amin, F. M., ... & Haddock, B. T. (2015). Evidence of a Christmas spirit network in the brain: functional MRI study. Bmj, 351.
