Scenarij: U krevetu ste, prehlađeni. Grlo vas boli, začepljen vam je nos i nostalgično se prisjećate trenutaka kad ste mogli neometano disati. Osjećate generalnu bol i slabost u tijelu i tugujete za vremenima kada ste svoju snagu nezahvalno uzimali zdravo za gotovo. Što vam prolazi kroz glavu? Vjerujemo da bi većina ljudi u određenoj mjeri razmišljala o faktorima koji su ih doveli u ovu poziciju. Možda ćete se sjetiti da ste nedavno bili neprikladno obučeni i da ste precijenili temperaturu vani. Možda ste pokisli. Možda ste zaredali nekoliko večeri neadekvatnog sna. No, možda ćete se prisjetiti i toga da ste u zadnje vrijeme bili pod velikim stresom na poslu ili zbog nekih osoba u svojem životu te da vam je to dodatno oslabilo imunitet.
Slično, ako nemate baš efikasne metode suočavanja sa stresom, vjerojatno ste taj stres u određenom trenutku osjetili i u vašem tijelu. Na primjer, jedna od glavnih manifestacija dugotrajnog stresa su probavni problemi. Ako ste se ikad požalili liječniku na bolove u želudcu, velika je mogućnost da vas je pitao o stresu kojem ste bili izloženi u zadnje vrijeme. Slično možete doživjeti i ako se vaše dugotrajno stresiranje manifestira u obliku glavobolja. Zapravo, kada bismo ispred sebe imali sliku ljudske anatomije, bio bi izazov pokazati prstom skupinu organa koji bi ostali neometeni prilikom doživljavanja stresa.
Sigurno ste primjetili i porast u razgovorima o stresu općenito. Primjerice, sve češće imamo prilike slušati o stresu na poslu, u obitelji itd. Sve više su nam dostupne edukacije i predavanja o tome kako prepoznati stres i nositi se s njim. Očigledno je da smo kao društvo povećali svjesnost o tome kako nam stres snižava kvalitetu života, ali i zdravlje općenito. No, stres je samo jedan od brojnih psihičkih čimbenika koji ima ovakvu vrstu “moći” nad našim tijelom.
Danas smo, više nego ikad prije, svjesni snažne poveznice koju naša tijela imaju s našim psihičkim stanjem te kao društvo stavljamo naglasak na psihičko samozbrinjavanje ili self-care. To možemo smatrati nuspojavom mnogobrojnih znanstvenih spoznaja, istraživanja i teorijskih modela u zadnjih nekoliko desetaka godina, ali jedan od najpoznatijih, i najintegrativnijih, je tzv. biopsihosocijalni model (engl. Biopsychosocial model) američkog psihijatra Georga L. Engela. No, kako bi se mogao razumjeti, potrebno je početi od prethodnog biomedicinskog modela (kratice BMM).
Biomedicinski model
Biomedicinski model temelji se na pretpostavci dualizma – konceptu odvojenosti duha i tijela, odnosno nedostatku povezanosti između tog dvoje. S obzirom na to, prema biomedicinskom modelu, svaka bolest ima svoj biološki uzrok - poput oštećenja organa, stanica, tkiva itd. Nadalje, s obzirom na to da je uzrok isključivo biološke prirode, on bi se trebao moći utvrditi kroz objektivne principe dijagnostike. Dakle, ako vas boli želudac, biomedicinski model će uprijeti prstom na neku ozljedu, bakteriju ili slični, isključivo biološki uzrok. S obzirom na to, nije iznenađujuće da se molekularna biologija identificirala kao njegova osnovna znanstvena disciplina.
Ovaj je pristup nesumnjivo doveo do mnogih uspjeha u medicini. Prvenstveno su se uspjesi očitovali u području zaraznih bolesti. Međutim, njegovi su nedostaci vidljivi kod nezaraznih oboljenja gdje se pokazao neuspješnim - kako u prevenciji, tako i u terapiji. Ubrzo je postalo jasno da je biomedicinski model nedovoljan, s obzirom na to da je u potpunosti isključivao psihosocijalne varijable te se pojedinca svelo na „mehanizam koji liječnici popravljaju ako se nešto pokvari”.
Engel (1977) navodi pet konkretnih nedostataka i nadogradnji biomedicinskog modela. Prvo, dva pacijenta s potpuno jednakom dijagnozom i nalazima (biološkim faktorima) mogu imati različite ishode i tijek bolesti zbog psihosocijalnih varijabli zbog kojih se razlikuju. Drugo, u svrhu je valjane dijagnoze nužno provesti detaljan intervju s pacijentom koji sadrži više od isključivo biomedicinskih podataka. Treće, ono što uvjetuje pacijentovu percepciju vlastite bolesti, te odluku o potražnji pomoći, upravo su psihosocijalne varijable. Četvrto, psihosocijalne varijable u tolikoj su mjeri u interakciji s biološkima da utječu na tijek i ishod liječenja. Konačno, brzina i tijek oporavka od bolesti mogu biti uvjetovani i socioemocionalnim odnosom ostvarenim između pacijenta i liječnika.
Biopsihosocijalni model
Sve prethodno spomenute točke poslužile su kao temelj za Engelovu konceptualizaciju biopsihosocijalnog modela, čija je glavna pretpostavka da biološke, psihološke i socijalne varijable međudjeluju i pritom uvjetuju početak, progresiju i oporavak od bolesti, odnosno produciraju zdravlje ili bolest. Dakle, u usporedbi s biomedicinskim modelom, dodani su psihološki i društveni, odnosno socijalni, čimbenici.
Neki od poznatih psiholoških faktora su suočavanje sa stresom, optimizam ili pesimizam, lokus kontrole ili percepcija kontrole koju imamo nad bolešću i oporavkom, neke crte ličnosti i dr. Među poznatim socijalnim čimbenicima su školovanje, socioekonomski status, obiteljske okolnosti, okolnosti na poslu, socijalna podrška, zdravstvo u mjestu gdje živimo, odnos s liječnikom i dr.
Dakle, za dvije osobe koje imaju jednaku dijagnozu sindroma iritabilnog crijeva, sličnu genetsku predispoziciju i dob (biološki faktori), ali od kojih jedna osoba prima značajno više socijalne podrške, podrške obitelji i na poslu, živi u gradu s dostupnijom zdravstvenom skrbi te ima veći optimizam i bolji stav vezan uz svoju bolest u odnosu na drugu osobu, biopsihosocijalni model će predviđati različiti tijek i oporavak od bolesti, povoljniji u smjeru osobe s više pozitivnih psihosocijalnih čimbenika. Slično, dvije osobe mogu imati sličnu dob i stadij dijagnoze karcinoma (biološki faktori), ali njihov oporavak će također značajno biti povezan s njihovim psihosocijalnim faktorima.
1977. godina je predstavljala udar na dotadašnji dominantni biomedicinski model u zdravstvu, a ona obilježava upravo Engelovu objavu članka u kojoj je pojasnio krizu u kojoj se tada našla psihijatrija te konkretno kritizirao biomedicinski model, postavljajući temelje za njegovo proširenje u biopsihosocijalni model. U segmentu članka u kojem Engel kritizira biomedicinski model izdvajaju se dva glavna naglaska: redukcionizam i dualizam. Čak i indirektno naziva biomedicinski model dogmom. U suštini, između biomedicinskog i biopsihosocijalnog modela moguće je povući jasnu paralelu jer adresiraju iste probleme i pitanja, ali na značajno različite načine.
Iako se radilo o sasvim novom pristupu, ovaj se model mogao smatrati proširenjem postojećeg biomedicinskog modela jer se nije nastojalo umanjiti važnost bioloških varijabli kao odrednica zdravlja, već model učiniti inkluzivnijim uvodeći psihosocijalni aspekt. Engelova konceptualizacija biopsihosocijalnog modela nije samo predstavljala novo teorijsko uporište za buduća istraživanja, već i sasvim novi pristup u edukacijama, kao i vodilju za buduće zdravstvene intervencije. Primjerice, ako znamo da socijalna podrška igra važnu ulogu u oporavku osobe, možemo educirati njezine bližnje o tome kako ju mogu pružiti. Uz to, možemo educirati liječnike o njihovoj ulozi u pružanju podrške pacijentima.
Nažalost, bez obzira na inkluzivnost, sam je Engel sumnjao u promjene unutar medicinskog sustava te je skeptičnost izrazio i u svojem članku. Svoju je sumnjičavost pripisao prethodno spomenutoj „medicinskoj dogmi“ vezanoj uz BMM. Ona se djelomično i ostvarila kroz pojedine kritičare, poput Armstronga koji je u zaključku svog članka (1987) biopsihosocijalni model nazvao "zapravo starim modelom, samo s novim sjajem".
Zaključak
Važno je naglasiti da biopsihosocijalni model ne umanjuje važnost ni doprinos pojedinih bioloških varijabli pojedinčevoj bolesti ili zdravlju, već predstavlja holistički pristup prema međusobnoj komunikaciji bioloških, psiholoških i socijalnih varijabli unutar sustava koji je jedinstven i specifičan za pojedinca. Dakle, fokus se premješta sa same bolesti na osobu koja pati od nje. Iako nam može djelovati kao da zdravstvo nije napredovalo dalje od biomedicinskog modela, fokusirajući se na tretman bioloških uzroka i uklanjanje/smanjivanje simptoma bolesti, društveni pomak nije zanemariv. Danas imamo sve više zajednica i udruga posvećenih osobama s istom dijagnozom, unutar kojih si mogu pružiti međusobnu podršku i razmijeniti iskustva. Uz to, sve češće pričamo o tome koji su načini komunikacije najtopliji i najefikasniji osobama s kroničnim bolestima. Zahvaljujući biopsihosocijalnom modelu, svjesniji smo da ponekad topli zagrljaj s bliskom osobom može učiniti više za naše zdravlje nego šalica čaja s medom.
Izvori:
Albery, I. i Munafo, M. (2008). Key Concepts in Health Psychology. Thousand Oaks: SAGE Publications.Armstrong, D. (1987). Theoretical tensions in biopsychosocial medicine. Social Science & Medicine, 25(11), 1213-1218.
Engel, G. L. (1977). The need for a new medical model: a challenge for biomedicine. Science, 196(4286), 129-136.
Havelka, M. (2002). Zdravstvena psihologija. Jastrebarsko: Naklada Slap.
Kezić, K. (2021). Provjera biopsihosocijalnog modela u psihoonkologiji. Psihoteka, 3(1), 5-17.
Ogden, J. (2007). Health psychology: a textbook. Berkshire: Maidenhead.
Ova je publikacija ostvarena uz financijsku potporu Europske komisije. Ona izražava isključivo stajalište njenih autora i Komisija se ne može smatrati odgovornom pri uporabi informacija koje se u njoj nalaze.
