Što će se dogoditi ako nekoliko puta zaredom doživimo neuspjeh radeći nešto što nam je važno? Hoće li se naša motivacija da to obavimo i osjećaj samoefikasnosti povećavati ili smanjivati?
Naučena bespomoćnost - što je to?
Temom naučene bespomoćnosti bavio se psiholog Martin Seligman i njegovi suradnici još davne 1967. godine te su svojim eksperimentom došli do zanimljivih uvida.
Seligman je došao na ideju da podijeli pse u dvije skupine. Skupina pasa X stavljena je u kavez u kojem nisu mogli izbjeći (neugodne, ali bezopasne!) elektrošokove, dok je skupina pasa Y stavljena u kaveze u kojima su s jedne strane dobivali elektrošokove, a s druge strane ne - mogli su izbjeći elektrošok, samo su morali naučiti kako. Nakon toga su obje skupine pasa (i X i Y) stavljene u isti tip kaveza u kojem su elektrošokove mogli izbjeći ako preskoče malu ogradu. X skupina pasa je nakon kratkog kretanja po kavezu legla i cvilila od boli, ne radeći ništa kako bi se spasila od elektrošokova. Druga skupina pasa ubrzo shvaća da preskakanjem ograde mogu izbjeći elektrošokove. U svakom idućem pokušaju, Y skupina sve brže pronalazi izlaz, dok X skupina pasivno odustaje odmah na početku, ne pokušavajući pronaći način izbjegavanja elektrošokova.
Ova se pojava pasivnog prihvaćanja neugodnih situacija naziva naučena bespomoćnost. Najčešće je uzrokovana uvjerenjem osobe da nema smisla pokušavati promijeniti situaciju jer time neće ništa postići. Često do takvih uvjerenja dolazi zbog niza prethodnih neuspjeha i manjka kontrole koji onda uzrokuju gubitak motivacije i osjećaja samoefikasnosti. Još veći problem nastaje kada osoba takva uvjerenja generalizira i na one situacije u kojima bi objektivno mogla nešto poduzeti, ali prerano odustane.
Što vodi naučenoj bespomoćnosti?
Poznato je da su ljudi skloni stvarati dojmove i donositi zaključke o raznim situacijama koje se dogode njima ili ljudima oko njih. Zajednički naziv za zaključke ili značenja koja pripisujemo ponašanjima ili događajima jesu atribucije. Kroz atribucije ljudi žele poboljšati sposobnost predviđanja budućih događaja na temelju prethodnih iskustva, a pri tome često određuju i njihove uzroke.
Osjećaj bespomoćnosti javlja se u slučaju atribuiranja neuspjeha stabilnim (''Oduvijek sam neuspješna, bolje mi je više ne pokušavati.''), unutarnjim (''Do mene je, ja sam loša i neuspješna.'') i globalnim (''Neuspješna sam u svemu, najbolje da odustanem.'') činiteljima. Osobe sklone ovakvom načinu atribuiranja imaju povećan rizik za razvoj depresije i drugih psiholoških smetnji.
Osim načina atribuiranja, osjećaj bespomoćnosti također vežemo uz osobe koje imaju izražen vanjski lokus kontrole. Lokus kontrole je naš osobni dojam o tome koliko imamo kontrole u vlastitom životu. U slučaju da smatramo da je kontrola u našim rukama i da možemo promijeniti ono što nam se ne sviđa, a zadržati ono što nam se sviđa, imamo unutarnji lokus kontrole koji se kroz istraživanja pokazao kao zaštitni faktor mentalne dobrobiti. S druge strane, vanjski lokus kontrole odnosi se na to da osoba osjeća da nema kontrolu nad svojim životom i da njezino zadovoljstvo, odnosno nezadovoljstvo, uvjetuju vanjski faktori (sudbina, sreća, druge osobe oko njih i sl.). Vanjski lokus kontrole je rizičan faktor u nastanku raznih psiholoških smetnji poput depresije, anksioznosti te naučene bespomoćnosti.
Osobe s invaliditetom
Osobe koje imaju određeni vid invaliditeta su ujedno i rizična skupina za razvoj naučene bespomoćnosti. Njihova učestala potreba za pomoći drugih u raznim svakodnevnim situacijama može smanjiti doživljaj kontrole i upravljanja vlastitim životom, što posljedično smanjuje i njihovu inicijativu za preuzimanjem kontrole ili pronalaskom rješenja. U skladu s tim, osobe s invaliditetom često imaju vanjski lokus kontrole, što može uzrokovati veću pasivnost, nezadovoljstvo i teže samoostvarenje.
Nerijetko osjećaju naučene bespomoćnosti doprinose i najbliži članovi obitelji ili stručnjaci koji se bave dobrobiti osoba s invaliditetom. Važno je biti oprezan u čestini i kvaliteti pružanja pomoći osobi s invaliditetom. Ponekad, u najboljoj namjeri, upravo najbliže osobe pružaju čak i previše pomoći potrebitoj osobi, što lako može ostaviti dojam da osoba ne mora poduzimati ništa kako bi postigla određeni cilj. Tada osoba uspjehe koje postiže pripisuje vanjskim (pomoć koju dobiva) više nego unutarnjim faktorima (upornost, trud), odnosno, postignute rezultate ne pripisuje vlastitim pozitivnim osobinama, vještinama i snagama. U takvim situacijama osobe s invaliditetom teže uviđaju mogućnost utjecaja na odluke koje se tiču njihovog života i nemaju osjećaj kontrole - što, posljedično, podupire naučenu bespomoćnost te se stvara petlja iz koje je ponekad jako teško izaći. Zbog svega navedenog, izrazito je važno primjereno podržati i osnaživati osobe s invaliditetom.
Osnaživanje
Osnaživanje osoba s invaliditetom kompleksan je i dinamičan proces koji zahtijeva puno strpljenja i vremena. Prihvaćanje i uvažavanje osobe s invaliditetom prvi je korak ka osjećaju zadovoljstva i uzimanju kontrole u vlastite ruke. Osnaživanje kroz donošenje odluka trebalo bi se početi u obitelji - jer je obitelj ta koja najčešće kreira okolinu u kojoj će se poticati osnaživanje. Ono što uvelike pomaže osobi smanjiti osjećaj bespomoćnosti su sloboda, autonomnost i odgovornost. Sloboda se kreira kroz informirane izbore i planiranje života uz potrebnu podršku. Nepodređenost nekome ili nečemu samo zbog vlastite teškoće te samostalno upravljanje vlastitim resursima, aktivnostima i životnim odlukama, očitovanje je autonomnosti. Osim toga, osjećaj odgovornosti važan je dio prihvaćanja svoje uloge u zajednici i svrhovitosti putem zapošljavanja, pripadanja udrugama, obrazovanjem ili aktivnim sudjelovanjem u zajednici na druge načine.
Važno je osvijestiti da teškoće osoba s invaliditetom nikako ne bi smjele biti prepreka tome da ih se uvažava kao punopravne osobe koje svojim snagama i sposobnostima mogu uvelike doprinijeti zajednici u kojoj žive. Svojim pristupom, stavovima i informiranosti smanjujemo predrasude te itekako možemo utjecati na kvalitetu života, zadovoljstvo i samoostvarenje osoba s invaliditetom.
Izvori:
Božić, S. (2022). Formalna podrška osobama s invaliditetom (Diplomski rad). Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, Pravni fakultet.Pospiš, M. (2009) Osnaživanje osoba s invaliditetom u lokalnoj zajednici, Hrvatski savez udruga dječje i cerebralne paralize, Zagreb, Biblioteka
Radić, M. (2017). Kronični bolni sindrom i depresija (Doctoral dissertation, University of Zagreb. School of Medicine.
Runjić, T. (2022) Osnaživanje osoba s invaliditetom, djece i mladih. Improving the quality of life of children and youth, 21.
Ova je publikacija ostvarena uz financijsku potporu Europske komisije. Ona izražava isključivo stajalište njenih autora i Komisija se ne može smatrati odgovornom pri uporabi informacija koje se u njoj nalaze.
