Može li nam supresija nepoželjnih misli pomoći?

U današnje smo vrijeme, više nego ikad prije, posvećeni vođenju razgovora i rasprava o mentalnom zdravlju te međusobnom dijeljenju načina kojima si možemo olakšati život. U tom svjetlu su ružne i neugodne misli sve manje stigmatizirane te su ljudi, u usporedbi sa situacijom u prošlosti, otvoreniji priznati i razgovarati o tome kako se suočavaju s njima. Dapače, smatra se da su povremene nepoželjne misli sasvim normalna pojava te da su zapravo naša interpretacija i stav prema njima ono što nas može dovesti u rizik za razvoj mentalnih poteškoća i poremećaja.

Zahvaljujući i tehnološkim naprecima u međuvremenu, današnji prosječan čovjek ima puno više dostupnih resursa za suočavanje sa svojim neugodnim mislima i emocijama. Gotovo na svakoj društvenoj mreži ili platformi možemo pronaći savjete o mentalnom zdravlju te kreatore posvećene tom sadržaju. Na temu nepoželjnih misli najčešće čujemo savjete koji nas ohrabruju da izrazimo svoje emocije i da ih ne potiskujemo. Upareno s tim, često čujemo kako nam se ti pokušaji potiskivanja mogu "obiti o glavu kasnije". Ono što zasigurno znamo jest da je zdravo i preferabilno izraziti svoje emocije, neovisno o njihovoj valenciji, odnosno neovisno o tome doživljavamo li ih "pozitivnima" ili "negativnima" (jesu li za nas ugodne ili neugodne za proživljavati).

Kap koja je prelila čašu

Emocije su normalno i uobičajeno ljudsko iskustvo te svaka od njih ima svoju funkciju. Uz to, važno je reći da danas također znamo da se potiskivanjem emocija izlažemo dodatnim naporima kako bismo ih "zakamuflirali", što može imati i negativne posljedice na naše zdravlje. Stoga, mnoge psihoterapeutske tehnike i metode rada, uključujući i likovnu terapiju, orijentirane su ka slobodnoj ekspresiji emocija.

Teza o tome da je supresija neugodnih misli nepoželjna proizlazi iz freudovskog vjerovanja kako se one negdje u nama pohranjuju i talože te da nakon nekog vremena izlaze na površinu i štete nam. Odatle potječu i fraze poput "kapi koja je prelila čašu" jer se podrazumijeva da su se prethodne "kapi" nataložile, intenzivirale i ispunile "čašu" do vrha. Doduše, Freud je govorio o represiji – potpuno nesvjesnom blokiranju nepoželjnih misli. S druge strane, supresija označava voljno izbjegavanje nepoželjnih misli. Na primjer, u terapiji opsesivno-kompulzivnog poremećaja ili OKP-a predlagala se "stop tehnika" koja se bazira na voljnom izbjegavanju nepoželjnih misli asociranih s poremećajem. Danas se ta tehnika smatra manje poželjnom zbog njezinog protuučinka. Naime, smatra se da izbjegavanje negativnih misli u OKP-u dovodi do toga da one samo učestalije naviru. Stoga, jedan od učinkovitih pristupa je prihvaćanje prisustva tih misli bez da im se pridaje poseban značaj, a upravo tome je posvećeno područje usredotočene svjesnosti, odnosno mindfulness pristup.

Druga perspektiva

Za razliku od prethodno navedenih spoznaja, istraživači Mamat i Anderson (2023) testirali su jednu sasvim obrnutu hipotezu – o tome kako supresija misli ima potencijal poboljšati mentalno zdravlje, čak i kod osoba sa psihičkim poremećajima i poteškoćama koji su obilježeni nepoželjnim mislima, kao što su depresija, anksioznost i posttraumatski stresni poremećaj ili PTSP. Za osobe s ovim poteškoćama smatra se da su manje učinkovite u supresiji nepoželjnih misli, dijelom zbog strukturalnih, funkcionalnih i neurokemijskih promjena u prefrontalnom korteksu. Smatrali su da će, budu li uspješni u potvrđivanju svoje hipoteze, to imati značajne implikacije u tretmanu različtih mentalnih poremećaja i poteškoća u populaciji.

Supresiranje uznemirujućih misli može poboljšati mentalno zdravlje tijekom nepovoljnih okolnosti, a ovaj se kapacitet može usvojiti (Mamat i Anderson, 2023).

Istraživanje

Mamat i Anderson proveli su istraživanje unutar kojeg je 120 sudionika iz 16 različitih zemalja, odnosno s različitih kontinenata, sudjelovalo u online edukaciji i treningu o supresiji te su tri mjeseca kasnije, tijekom COVID-19 pandemije, imali dodatnu procjenu. Prije treninga prikupljeni su tzv. "baseline" podaci svih sudionika u obliku kliničkih mjera depresivnosti, anksioznosti, mentalnog zdravlja i dr., koji su omogućili usporedbe s mjerama nakon treninga i ukazivali na efikasnost intervencije. Prije treninga sudionici su navodili događaje koji su im izazivali strah te su svakom od njih pridodali glavnu riječ (npr. "bolnica") koja bi ih podsjetila na događaj. Uz to, navodili su i neutralne i pozitivne događaje, tzv. nade (engl. hopes). Prolazili su kroz trening tri dana te su u tom periodu imali zadatak zamišljati ili supresirati zamišljanje događaja nakon što su bili izloženi pripadajućoj glavnoj riječi.

U samom istraživanju uzorak se podijelio u dvije supresijske grupe: grupa koja je trebala supresirati neutralan sadržaj i grupa koja je trebala supresirati strašan sadržaj. Ako bi supresiranje ishodilo negativnim posljedicama, usporedba tih dviju grupa bi to i pokazala, odnosno skupina koja je trebala supresirati neutralne sadržaje igrala je ulogu kontrolne skupine.

Usporedbom sudionikovih količina dosjećenog sadržaja prije i nakon treninga utvrdilo se da kod zdravih pojedinaca supresija zamišljanja nije dovela do porasta količine, već čak do pada količine budućeg dosjećanog sadržaja, što je poznato i kao efekt zaborava induciran supresijom (engl. suppression induced forgetting ili SIF). Drugim riječima, ovo je bio dokaz da supresija misli ne vodi nužno do ironičnog porasta u zamišljanju supresiranog sadržaja, o čemu je bilo spomena na početku članka, nego do većeg zaboravljanja.

Istraživače su posebno zanimali rezultati dobiveni kod osoba koje su prije samog istraživanja pokazivale simptome narušenog mentalnog zdravlja ili prisutnih psihičkih poteškoća te su imali na umu njihovu potencijalno veću ranjivost na protuučinak supresiranja emocija (engl. rebound effect). No, rezultati su pokazali kako je pad u dosjećanju negativnog ili strašnog sadržaja bio generalno veći za osobe s većim razinama anksioznosti, depresivnosti i posttraumatskog stresa. Drugim riječima, rezultati sugeriraju da su ranjivije skupine više profitirale ovom intervencijom od generalne populacije. Konačno, statističkim analizama utvrdilo se da, dok se za skupinu koja je supresirala neutralne sadržaje nisu pokazale razlike u mjerama mentalnog zdravlja prije i poslije intervencije, skupina koja je supresirala negativne ili strašne sadržaje imala je poboljšane mjere mentalnog zdravlja u odnosu na rezultate prije intervencije.

Ovo istraživanje pokazalo je kako supresija uznemirujućih sadržaja može igrati zaštitnu ulogu u mentalnom zdravlju kroz mehanizme kratkoročnog i dugoročnog pada u dosjećanju detalja zabrinjavajućih scenarija. Autori smatraju da, kad su uspješni, ovi procesi preveniraju povećanje brige, ruminacije (ponavljajućeg negativnog razmišljanja) i ostalih oblika ponavljanih razmišljanja koja pojačavaju mentalne poteškoće. Uz to, ovladavanje strašnim mislima doprinosi i povećanoj percepciji kontrole nad vlastitim mislima i psihičkim stanjem, što doprinosi dobrobiti osoba.

Supresirati ili ne?

Kao i nalaze svakog drugog istraživanja, i ove je važno prihvatiti "sa zrnom soli" te uvidjeti da, kao i bilo koja druga tehnika, trening supresije sigurno nije pogodan za svaku osobu. Važno je imati na umu da smo svi mi pojedinci sa svojim jedinstvenim setom bioloških, psihološih i socijalnih čimbenika te ne reagiramo jednako na iste tehnike. Čak i ako smo slični u određenim karakteristikama, primjerice po određenoj crti ličnosti ili dijagnozi, ne znači da ćemo imati identične ishode. Stoga, iako rezultati ovog istraživanja djeluju obećavajuće, za psihoterapeute i stručne radnike važno je zadržati na umu individualnost svakog čovjeka, a za laike motriti svoje psihoemocionalno stanje u eksperimentiranju s novim tehnikama. Na kraju krajeva, određene tehnike kojima nastojimo promijeniti svoje doživljavanje ili ponašanje važno je provoditi u dogovoru i pod nadzorom stručne osobe koja ih može podržati.

Izvori: