Film "(500) Days of Summer" ove godine slavi 13. godišnjicu izlaska, a mi smo vas tim povodom odlučili rashladiti ponekom racionalnom činjenicom i svježijim osvrtom na vrtlog pomiješanih emocija i sukobljenih stavova koje on izaziva. Naime, čak i ako (još) niste gledali ovaj moderni klasik, koji ima ponešto i za romantičare i ljubavne skeptike, vrlo je vjerojatno da ste u nekom trenutku naišli na neku od brojnih online panel diskusija gledatelja o tome tko je zlikovac – Tom, koji ganja pravu ljubav, ili Summer, koja (na početku priče) u nju ne vjeruje. Ovo nije jedan od filmova s dramatičnim prevratom (bar ne u uobičajenom smislu) – no, ako vas film zanima, ipak preporučujemo da ga pogledate prije nastavka čitanja.
Ljube se dobri, loši, zli
"(500) Days of Summer" vodi nas na rollercoaster emocionalnih uspona i padova, uz prethodno upozorenje naratora da to zapravo nije ljubavna priča. Mnogi bi već ovdje polemizirali o tome što ljubav točno podrazumijeva, je li to upozorenje zapravo negacija dubine osjećaja koje Tom proživljava ili priprema vječnih romantičara na najgore. Jedan od scenarista filma, Scott Neustadter, koji je inspiraciju crpio iz propalog odnosa sa svojom stvarnom Summer, vjerojatno je prepustio tu poruku otvorenoj intepretaciji. Inače, posvetu Scottovoj "Summer" možemo vidjeti na početku filma u riječima:
Napomena autora: Ono što slijedi je fiktivno djelo. Bilo kakva sličnost sa stvarnim osobama, živim ili preminulim, potpuno je slučajna. Pogotovo s tobom, Jenny Beckman. Kujo.
Zanimljiv je i podatak da se Jenny (navodno) više identificirala s Tomom nego sa Summer ("tipična Summer", neki bi rekli). Kako god bilo, gledatelji filma većinom su se podijelili u dvije struje: jedna smatra da je Summer davala Tomu lažnu nadu, dok druga misli da je Tom bio u zabludi. U nastavku ćemo pokušati analizirati koja je od suprotstavljenih strana u pravu.
(Zar je važno) 'ko je kriv
Za početak se ukratko prisjetimo "zločina" u pitanju. Tom je od početka prikazan kao romantik koji sanja o pravoj ljubavi, iako ni sam ne zna što ona podrazumijeva. Od prvog puta kada (samo) vidi Summer, u svojoj glavi stvara svoju verziju onog za što vjeruje da ona jest; verziju Summer za koju smatra da je savršena za njega. Njegova opsesija sa Summer već je uznapredovala u trenu kada imaju prvi dulji (i dublji) razgovor – a ona tom prilikom kaže da voli biti sama te da ne vjeruje u ljubav. Unatoč razlikama u romantičnim uvjerenjima i željama, prijateljstvo Toma i Summer ubrzo prelazi u nešto više, iako njihov odnos nije jasno definiran. Summer ne želi "stavljati etikete" na njihov odnos jer nije sigurna u to što želi, zbog čega predlaže Tomu da jednostavno budu ono što jesu u trenutku, bez velikih definicija i očekivanja.
Međutim, Tom ne odustaje od svoje iluzije, već je nastavlja nadograđivati selektivnim fokusiranjem na određene stvari, poput činjenice da ga je Summer uhvatila za ruku prilikom posjeta robnoj kući IKEA i da mu se otvorila o određenim stvarima koje generalno ne govori ljudima. Njihova opipljivo različita očekivanja od druge osobe, kao i različite interpretacije odnosa, počnu izvirati na površinu u obliku učestalih sukoba, što naposljetku rezultira odlukom Summer o prekidu njihova odnosa. Tom je ovom odlukom vidno pogođen i ne prihvaća da je među njima gotovo; čak se i nakon njihovog ponovnog susreta na vjenčanju kolegice s posla mjesecima nakon, kada ga Summer pozove na zabavu u svoj stan, ne prestaje nadati da će je ponovno pridobiti.
Sekvenca paralelnih kadrova očekivanja suprotstavljenih sa stvarnošću, kroz koju istovremeno pratimo događanja na Summerinoj zabavi i Tomove internalne fantazije, vrlo dobro prikazuje poruku čitavog filma – da su naša očekivanja od drugih pojedinaca i odnosa s njima vrlo individualna, subjektivna, ponekad jednostrana te često nisu u skladu sa stvarnom situacijom.
Propala očekivanja mogu se jednostavno izbjeći otvorenom komunikacijom – to je ono u čemu je pogriješio Tom, koji je pretpostavio da Summer želi biti s njim, ali i Summer, koja mu nije rekla da ga poziva na proslavu svojih zaruka s pojedincem kojeg je upoznala nedugo nakon prekida s Tomom. Ono što često radimo u stvarnom životu jest da pretpostavljamo i očekujemo, umjesto da pitamo što želimo znati i slušamo što nam druga osoba ima za reći.
Krivi spoj
Iako se dubljom analizom lako može uvidjeti da Summer nije zločinac u ovoj priči, mnogi svejedno suosjećaju s Tomom – a objašnjenja za to vrlo su jednostavna. Za početak, "(500) Days of Summer" prikazuje odnos Toma i Summer isključivo iz Tomove perspektive, zbog čega smo podložni prihvaćanju njegove interpretacije situacije, odnosno viđenju Summer kao neiskrene osobe koja mu je davala lažnu nadu, i istovremenom zanemarivanju njegove posesivnosti, opsesije svojom subjektivnom vizijom Summer, neprihvaćanja njezinih želja te potpune zaslijepljenosti svojim željama i očekivanjima.
Mnogi od nas u nekom su periodu vremena bili Tom – netko tko je zbog svojih uvjerenja o tome što ljubav jest i idealiziranja svojeg objekta privlačnosti forsirao odnos koji u stvarnosti nije funkcionirao. Rečeno ne umanjuje intenzitet proživljenih emocija niti iskrenost osjećaja prema drugoj osobi; međutim, ponekad se trebamo zapitati jesmo li uslijed svoje zaslijepljenosti uistinu vidjeli osobu takvom kakva jest ili smo samo polagali nade u našu vlastitu verziju nje, vjerujući da je ona stvarna.
U ljubav vjere nemam
Osim što proživljavamo priču iz njegovih očiju, Tomu u prilog ide i to što je tipični primjer "dobrog tipa", kakve često viđamo u romantičnim komedijama. Tom je netko tko neumorno ganja pravu ljubav i vjeruje da je ustrajnost ključ, zbog čega možemo povući paralelu s likom Teda iz serije "How I Met Your Mother" ("Kako sam upoznao vašu majku"), kojeg gledatelji generalno doživljavaju kao svojevrsnog heroja, zanemarujući njegove brojne negativne odlike i ponašanja koje su posljedica sebičnosti i nepoštovanja granica drugih osoba (više o tome u ispod priloženom videu). Poznati narativ filmova i serija koji šalje poruku da će "dobar tip" koji ne prihvaća "ne" kao odgovor dobiti ono što želi prije ili kasnije u stvarnosti je toksičan i upravo je to ono što nam "(500) Days of Summer" pokušava prenijeti – iako u posljednjoj sceni djelomično poništava tu poruku.
Za kraj, prisjetimo se: u sceni kada se Tom i Summer ponovno susretnu na Tomovom omiljenom mjestu, Tom iznosi promjenu svojeg stava o pravoj ljubavi, odnosno tvrdi da je vjerovao u laž te da je trebao slušati Summer jer je ona bila u pravu. Tom je definitivno trebao slušati Summer, odnosno sve ono što mu je pokušavala prenijeti – tada bi njegova vjera u ljubav mogla ostati očuvana, neokaljana nerealističnim očekivanjima. Summer je, s druge strane, igrom slučaja susrela osobu zbog koje je počela vjerovati u ljubav – osobu oko koje nije dvojila treba li biti s njom ili ne, već se to činilo prirodnim.
Vjerujemo da bi svima nama, kao i Tomu, teško pala činjenica da se osoba prema kojoj smo gajili osjećaje tako brzo odvažila s nekim drugim upustiti u nešto u što s nama nikada nije – u vezu, put oko svijeta, brak ili nešto četvrto. U takvim smo situacijama skloni propitkivanju svega što nije u redu s nama (fokusiramo se na svoje stabilne osobine) umjesto da se upitamo u čemu smo pogriješili (situacijske okolonosti). Također, umjesto ruminacije o tome što ta druga osoba ima, a da nama nedostaje, trebali bismo se zapitati što je sve našem odnosu nedostajalo da bi bio i ostao funkcionalan. Naposljetku, snažnu poruku o prekidima romantičnih odnosa čujemo u riječima Tomove mlađe sestre, koja mu naglašava da se fokusira isključivo na dobre stvari. Često imamo tendenciju percipirati stvari crno-bijelo, odnosno skakati od jednog ekstremnog pola na drugi, kada bismo u stvarnosti zapravo trebali promatrati odnos u nijansama sive. Upravo je iz tog razloga odgovor na pitanje tko je "zlikovac" filma – nitko.
