Tragedije, posebno prirodne katastrofe, nisu scenariji o kojima mnogi od nas svakodnevno razmišljaju pa naše reakcije na takve događaje gotovo uvijek dolaze spontano. Trenutna situacija pandemije i učestalih potresa takav je primjer izazova s kojima se nastojimo što bolje nositi. Jedan od univerzalnih adaptivnih mehanizama jest da na svoj život gledamo optimistično, ne očekujući da će se nesreća dogoditi baš nama ili našim bližnjima te misleći da je, iako smo svjesni da razne nesreće i tragedije postoje, vjerojatnije da će zadesiti nekog drugog nego nas. Zbog ovakvih uvjerenja imamo dojam da su naši životi pod kontrolom, međutim, ono o čemu manje znamo jest što možemo očekivati kada se to dogodi nekome u našoj blizini ili nama samima.
Kako reagiramo na katastrofe?
Tijekom bilo koje vrste krize i katastrofe ljudi se nalaze u situaciji kada preispituju vlastita temeljna uvjerenja i egzistencijalna pitanja. Prema jednoj hipotezi, uslijed katastrofe ljudi reagiraju panično, ignoriraju društveni poredak i ponašaju se sebično. Ovakva slika popularna je i češće zastupljena u medijima (dijelom zbog atraktivnih naslova, dijelom zbog toga što smo skloniji posvetiti pažnju negativnim vijestima), zbog čega se sudionici u istraživanjima većinski slažu s tvrdnjama koje uključuju narušenost javnog reda i većeg broja sebičnih ponašanja tijekom katastrofe. Također, spominje se pad povjerenja u javne službe i njihovu transparentnost u dijeljenju informacija s javnošću. Suprotno tome, zanimljivo je da se, kao osobe koje imaju brojna izravna iskustva u takvim situacijama, policijski službenici u značajno manjoj mjeri slažu s tim tvrdnjama.
Drugi narativ izvire iz povijesnih podataka. Umjesto prikazivanja ljudi kao zlonamjernih i antisocijalnih, katastrofe služe kao izvor prosocijalnih ponašanja i osjećaja zajedništva. Osobe koje u takvim situacijama nisu doživjele gubitke ili štete pomažu onima koji jesu, uključuju se u velike altruistične pothvate te izvješćuju o većem osjećaju solidarnosti s drugima. Takvim prizorima i sami svjedočimo ovih dana – ljudi masovno odlaze u područja zahvaćena potresom u Petrinji, Sisku i okolnim mjestima te pomažu volontiranjem i donacijama.
Ovakva pozitivna društvena ponašanja usred negativnih okolnosti Zaki (2020) naziva „suosjećanjem u katastrofi“. Takva su ponašanja rasprostranjena i konzistentna – uključuju potrese, rat, terorističke napade i raznovrsne prirodne katastrofe te pandemije poput COVID-19 krize u kojoj se, nažalost, isto tako trenutno nalazimo. Kao prilog ovoj tezi može nam poslužiti jedan nedavni nalaz prema kojem ljudi iskazuju da su spremniji fizički se distancirati od drugih onda kad im se to ponašanje predstavi kao oblik pomoći drugima, radije nego kao oblik zaštite sebe samih od COVID-19 virusa.
Suosjećanje u katastrofi ima blagotvorni učinak na pomagače – dovodi do povećanja doživljaja sreće te smanjenja razine stresa i usamljenosti. U razdobljima nakon katastrofa zabilježeni su pozitivni kolektivni ishodi poput društvene povezanosti, solidarnosti i dijeljene otpornosti.
Koji su mehanizmi u podlozi ovog specifičnog oblika suosjećanja?
Jedno od objašnjenja temelji se na snažnoj prirodi socijalnog identiteta. Svatko od nas identificira se kao pripadnik većeg broja grupa po nekoj osnovi (npr. generacija, profesija, ideologija) te, u skladu s time, često izražavamo odanost, brigu i prosocijalna ponašanja prema članovima svojih grupa. Ovisno o kontekstu i situaciji, neki od naših socijalnih identiteta mogu biti istaknutiji od drugih; primjerice, na nogometnom turniru važnije nam je kojoj skupini navijača pripadamo, nego koja smo generacija ili koje vjeroispovijesti. U tom pogledu, identiteti su nam najvažniji kad sadrže specifične karakteristike poput dijeljenih ciljeva ili ishoda.
Na udaru katastrofe iznenada se suočavamo s novom grupom kojoj nikad nismo pripadali. Tako su osobe koje su se tijekom nedavnih potresa nalazile u banci ili trgovini imale osjećaj da sa strancima dijele egzistencijalni osjećaj dijeljene sudbine, što je njihovo poznanstvo iz stranaca promijenilo u sudionike u borbi za sigurnost, ako ne i život. Drury (2018) navodi da sudionici koji dožive katastrofe zaista osjećaju dijeljeni identitet te iz tog osjećaja izvire snažno kooperativno ponašanje.
Drugo objašnjenje temelji se na emocionalnoj povezanosti. Empatija – dijeljenje, razumijevanje i briga za emocionalno doživljavanje drugih – predviđa prosocijalno ponašanje u širokom spektru situacija. U prilog tome idu istraživanja o COVID-19 pandemiji – empatija osoba zahvaćenih pandemijom dovela je do veće želje za uključivanjem u tzv. zaštitna ponašanja, a induciranje empatije za osjetljive skupine (npr. putem reklama) povećalo je namjeru za fizičkim distanciranjem. Nakon dijeljenja emocionalnih iskustava s drugima osjećamo snažniju međusobnu povezanost, što tijekom teških vremena iskazujemo jedni drugima kroz podršku i tako se branimo od stresa. Unatoč tome, osobe često osjećaju odbojnost prema dijeljenju negativnih iskustava, misleći da će ih drugi osuđivati ili stigmatizirati, zbog čega propuštaju i ne doživljavaju spomenutu dobit od dijeljenja osjećaja.
Upravo zbog toga specifično je što je patnja koju doživljavamo prilikom katastrofa očita i dijeljena s drugima u stvarnom vremenu. Zauzvrat, psihološke barijere koje imamo pri dijeljenju osjećaja s drugima se smanjuju i nastaju prilike za dublju povezanost, međusobno pomaganje i zajedništvo. O potresu u San Franciscu (Loma Prieta) 1989., magnitude 6.9 po Richteru, ljudi su izvještavali da su vodili učestale emocionalne razgovore o katastrofi i njezinim efektima do oko 2 tjedna nakon samog događaja. Na sličan način porastao je broj razgovora o terorističkim napadima u Madridu 2004. te su istraživanja pokazala da su razgovori i dijeljenje svojih osjećaja s drugima do tjedan dana nakon napada bili prediktivni za porast u solidarnosti i socijalnoj podršci, kao i za pad osjećaja usamljenosti, 7 tjedana kasnije.
Možemo li održati ovakvo stanje?
Kao što Solnit (2010) navodi, iako rijetko koja osoba priželjkuje iskusiti katastrofalni događaj, mnoge osobe koje to dožive gledaju na ova razdoblja s dozom nostalgije. Ratovi, potresi i drugi oblici katastrofalnih događaja užasni su po svojoj prirodi, ali preplavljuju osobe osjećajima zajedništva, međuzavisnosti i altruizma koje teško nalazimo u mirnijim „normalnijim“ vremenima, obično popraćenima ograničenjima koja odvajaju ljude više nego što ih zbližavaju. Imajući to na umu, kako da ovi pozitivni aspekti nadžive razdoblja katastrofe, ukoliko je to uopće moguće?
Jedan od argumenata u prilog toj mogućnosti su tragedije koje doživljavamo na individualnoj razini – oboljenje od teških bolesti, doživljavanje gubitaka bliskih osoba i bivanje žrtvom zločina. Ove nedaće često rezultiraju porastom prosocijalnih ponašanja, što Vollhardt (2009) naziva „altruizmom rođenim iz patnje“, čiji se pozitivni učinci s vremenom povećavaju. Na primjer, učestali doživljaj ovakvih nedaća kroz život popraćen je većom željom osobe da pomogne strancima i mogućnošću da izbjegne tzv. „kolaps suosjećanja“ jer održava empatiju unatoč svojim brojnim žrtvama.
Ovaj efekt djelomično možemo objasniti i povećanim osjećajem efikasnosti među ljudima koji su iskusili brojne nesretne situacije. Moguće je da upravo svjedočenje vlastitoj prosocijalnoj učinkovitosti iz prve ruke, pomažući susjedima, prijateljima i drugim žrtvama, održava razinu suosjećanja te bi neki oblik isticanja pozitivnih djela, koji čini našu pomoć vidljivijom, doprinio porastu u prosocijalnim ponašanjima i u kontekstu izvan katastrofa i izvanrednih situacija.
Jedan od načina kojim to možemo poduprijeti jest da kao zajednica održimo vidljivost osoba i djela kojima smo pomogli, ističući nastali socijalni identitet nas kao osoba koje su doživjele i preživjele katastrofu, po uzoru na postojeće modele podrške – liječeni ovisnici, ratni veterani, žrtve nasilja i slično. Kao šira grupa naglašavamo sjećanja na katastrofe obilježavajući iskustva iz teških razdoblja putem kulturalnih rituala ili praksi, što nas povezuje individualno, ali i generacijski. Upravo sjećanjem ljudima istovremeno priznajemo njihovu žrtvu i dajemo podršku.
S nadom da se potresi neće nastaviti, a ni pandemija još dugo trajati, istovremeno smijemo priznati si i prihvatiti da se u ovoj situaciji osjećamo ugodno zahvaljujući prosocijalnosti kojoj svjedočimo.
Suosjećanje u katastrofi daje nam uvid u znanja o sebi koja nas mogu iznenaditi – ponašajući se vođeni željom da pomognemo drugima, umjesto sebičnim motivima, tijekom trenutaka od ključne važnosti.
Jedan od načina kako normalizirati prosocijalno ponašanje kao standard jest upravo shvaćanjem da su prosocijalna ponašanja česta i da njih treba očekivati i zahtijevati od sebe i drugih u danom trenutku. Osim što smo po prirodi društvena bića, ujedno težimo zadovoljiti svoje potrebe - od temeljnih fizioloških do onih složenijih psiholoških, a to je nešto što rezonira sa svima nama i čega se vrijedi sjetiti u teškim trenucima.
Izvori:
Drury, J., Novelli, D. i Stott, C. (2013). Psychological disaster myths in the perception and management of mass emergencies. Journal of Applied Social Psychology, 43(11), 2259-2270.Drury, J. (2018). The role of social identity processes in mass emergency behaviour: An integrative review. European Review of Social Psychology, 29(1), 38-81.
Jordan, J., Yoeli, E. i Rand, D. (2020). Don’t get it or don’t spread it? Comparing self-interested versus prosocially framed COVID-19 prevention messaging.
Lim, D. i DeSteno, D. (2019). Past adversity protects against the numeracy bias in compassion. Emotion.
Páez, D., Basabe, N., Ubillos, S. i González‐Castro, J. L. (2007). Social sharing, participation in demonstrations, emotional climate, and coping with collective violence after the March 11th Madrid bombings 1. Journal of Social Issues, 63(2), 323-337.
Pennebaker, J. W. i Harber, K. D. (1993). A social stage model of collective coping: The Loma Prieta earthquake and the Persian Gulf War. Journal of Social issues, 49(4), 125-145.
Pfattheicher, S., Nockur, L., Böhm, R., Sassenrath, C. i Petersen, M. B. (2020). The emotional path to action: Empathy promotes physical distancing during the COVID-19 pandemic.
Solnit, R. (2010). A paradise built in hell: The extraordinary communities that arise in disaster. Penguin.
Vollhardt, J. R. (2009). Altruism born of suffering and prosocial behavior following adverse life events: A review and conceptualization. Social Justice Research, 22(1), 53-97.
Williams, W. C., Morelli, S. A., Ong, D. C. i Zaki, J. (2018). Interpersonal emotion regulation: Implications for affiliation, perceived support, relationships, and well-being. Journal of Personality and Social Psychology, 115(2), 224.
Zaki, J. (2020). Catastrophe compassion: Understanding and extending prosociality under crisis. Trends in cognitive sciences.
