Utječe li testosteron na agresiju?

Testosteron je jedan od najpopularnijih hormona čovjeka. Popularnost može zahvaliti tome što se često veže uz maskulinost i uz zloglasnu agresivnost. Dok ga jedni slave, drugi ga osuđuju, a on je samo – hormon. Iako je njegova uloga u čovjekovom tijelu velika i značajna, koliko ima veze s onime što uobičajeno vjerujemo o njemu?

Čemu služi testosteron?

Ovaj hormon ima brojne funkcije, a najpoznatija je ta da kod muškarca sudjeluje u maskulinizaciji tijela, od materničnog perioda pa sve do odrasle dobi muškarca. Tu uključujemo razvoj muških spolnih organa u embriju, rast penisa i testisa, razvoj sekundarnih spolnih karakteristika tijekom puberteta (npr. brada, produbljivanje glasa, povećanje mišićne mase, itd.) Njegova biološka funkcija uključuje i raspodjelu masnog tkiva te održava gustoću kostiju. Ovaj hormon prisutan je i kod žena, gdje također ima važnu ulogu, od razvoja folikula u jajnicima do održavanje gustoće kostiju, libida i funkcije genitourinarnog sustava te nekih dodatnih seksualnih funkcija (npr. igra ulogu u lubriciranju vagine).

Testosteron se često smatra muškim hormonom, dok mu je ženska protuteža – estrogen. No, oba hormona proizvode se i u muškom i u ženskom tijelu i oba su potrebna za zdravo funkcioniranje. Zanimljivost je i da se estrogen stvara iz testosterona (putem procesa tzv. aromatizacije). Ipak, istina je da muškarci imaju više testosterona, dok žene imaju više estrogena, a ravnoteža je najvažnija za zdravlje. Pogledajmo i druga vjerovanja povezana s testosteronom.

Koji je odnos testosterona i agresije?

Ako pogledamo životinjski svijet, primjetit ćemo da testosteron i agresija često idu „ruku pod ruku“. Primjerice, kod jelena testosteron potiče razvoj rogova i mišićne mase, što im omogućuje da se jače bore za ženke. Tijekom sezona parenja, razine testosterona kod jelena su vrlo visoke, a to povećava njihovu agresivnost i borbenost. Kastriranjem jelena gubi se agresivnost, ali i rogovi. Gušterima će testosteron povećati teritorijalnost i agresiju. Zanimljiv odnos testosterona i agresije naslućuje se u istraživanju na talapoin majmunima, prilikom kojeg su oni s povišenim testosteronom odabirali biti agresivni samo prema onima koji su hijerarhijski ispod njih, dok su se prema onima iznad ponašali „pristojno“. Drugim riječima, agresiju će pokazati niže rangiranima, dok će prema više rangiranima imati poštovanja. Ovo su zaključci istraživanja koja su sličnija čovjekovom ponašanju i potiču nas na razmišljanje o agresiji kao malom dijeliću nečega puno točnijeg u ovom kontekstu – želji za dominacijom. Istraživanja su pokazala da su više razine testosterona povezane s ponašanjima usmjerenim na dominaciju, što je agresija, ali i asertivnost, natjecateljski duh i samopouzdanje. Zapravo, posredstvom testosterona može se povećati motivacija za postizanjem statusa i moći.

Kratka povijest testosterona i agresije

Priča o agresiji i testosteronu postala je popularna još u 90-ima, kada su izlazile prve studije o testosteronu, provedene na zatvorenicima (npr. istraživanje Dabbsa, Rosea i Mazura). Istraživanja su mjerila razine tog hormona, uspoređujući ih s vrstama zločina i ponašanjem u zatvoru.  Dabbs je zaključio da postoji povezanost između viših razina testosterona i veće sklonosti nasilju i kriminalnom ponašanju. On je koristio subjektivnu procjenu "žilavosti" (eng. toughness) i prema njoj ih je podijelio, smatrajući da je ta osobina pokazatelj sklonosti nasilju, agresivnosti i kriminalu, iako nije jasno definirao kako se ta "žilavost" mjerila i primjenjivala. Dabbs je također miješao pojmove "žilavosti", agresije i nasilja kao pokazatelje kriminalnog nasilja. Smatrao je da su razine testosterona povezane s vrstom posla, sugerirajući da više razine vode do "plavih ovratnika" (generalno slabije plaćenih poslova, poput majstora), dok niže vode do "bijelih ovratnika" (primjerice, direktora). Također je koristio narative pojedinih osoba, razgovarajući o njihovim zločinima i povezujući ih u okvire svoje teorije, iako za većinu njih nije bilo podataka o razinama testosterona. Unatoč priznanju da je veza između testosterona i kriminalnog ponašanja "nejasna", inzistirao je na hipotezi da je testosteron povezan s agresijom i kriminalnim ponašanjem.

Osim već spomenutih problema (npr. nejasnih konstrukata, a oni moraju biti jasno definirani kako bi svi znali o čemu se točno govori), velika kritika je bila vrlo uska domena populacije – zatvorenici, koji sami po sebi imaju specifične značajke pa se rezultati ne mogu uopćavati na populaciju. Neke mjere koje su se koristile u narednim istraživanjima (na istoj populaciji) različito su mjerile testosteron, a mjere mogu na kraju biti različite ovisno o tome koji se uzorak koristi (krv, urin, slina). Testosteron može biti u obliku različitih spojeva i formi (npr. slobodni, ukupni) i tada nije bilo koncenzusa koji je najprecizniji. Ipak, najveća kritika je bila što je Dabbs svojim istraživanjem i nedovoljno naglašenim oprezom pri interpretaciji rezultata osnažio stereotip ovog hormona kao krivca za kriminal. To je dovelo do tumačenja testosterona kao biološke predispozicije za kriminalno i agresivno ponašanje. Naime, povezanost je postojala, dakle neki odnos postoji, no to nije uzročno-posljedična veza. Danas znamo da postoje brojni faktori koji utječu na agresiju. Koji?

Kompleksna slika agresije

Još neki hormoni igraju ulogu u agresivnom ponašanju, poput kortizola i serotonina. Osoba može imati pojačanu osjetljivost androgenih receptora, koji djeluju kao „brave“ za testosteron svugdje po našem tijelu (npr. kada testosteron dođe u kontakt s androgenim receptorima u mišićima, to potiče rast mišića). Neke osobine ličnosti mogu biti faktori agresije, poput impulzivnosti i nedostatka empatije, kao i neki psihički poremećaji poput antisocijalnog poremećaja ličnosti i psihopatije. Prisutnost nasilja u obitelji i okruženju, kao i vršnjački pritisak i iskustvo bullyinga, također doprinose agresivnom ponašanju. Jedan od najvažnijih faktora jest kontekst – neposredna okolina i situacija u kojoj se pojedinac nalazi, što može uključivati bezbroj faktora – prisutnost i intenzitet provokacije, odnosi, pa čak i temperatura prostorije. Sada je jasno da je potrebna puno veća slika faktora kada razgovaramo o tome što doprinosi agresiji, od samog hormona (koji varira tijekom dana, tjedana i mjeseca). Testosteron, kao i brojne druge stvari, može djelovati kao pojačivač već postojećih tendencija prema agresivnom ponašanju u određenoj situaciji. Može izazvati intenzivniju reakciju, ali to ne znači da će svi muškarci s visokim testosteronom agresivno reagirati na provokaciju. Agresija ima različitih vrsta – primjerice, postoji veća povezanost s reaktivnom agresijom (impulzivnom i naglom reakcijom na nešto što se neposredno događa), nego s proaktivnom (planiranom i ciljanom). Povezanost je veća u situacijama natjecanja za dominaciju, status ili resurse, a ta ponašanja mogu i ne moraju uključivati agresiju.

Testosteron i natjecanje

Dominacija se različito doživljava u različitim društvima. To može biti natjecanje u poslovnom svijetu, borba za utjecaj unutar manje zajednice, intelektualna superiornost,  liderstvo, financijska moć pa čak i humanitarni rad.  Natjecateljski kontekst ima zanimljiv utjecaj na razinu testosterona, pri čemu se razine hormona mogu povećati već u iščekivanju natjecanja. Taj porast testosterona u pripremi za natjecanje može se protumačiti kao biološki mehanizam koji potiče natjecateljsko ponašanje i priprema tijelo za fizički napor i borbu. Nadalje, pobjeda u natjecanju često rezultira daljnjim povećanjem razine testosterona, što je poznato kao "winner effect".

Istraživanja koja povezuju testosteron i agresiju pokazuju određenu nedosljednost, a jasno je i zašto – povezanost je puno složenija, a da povezanost ne znači uzročno-posljedičnu vezu pokazala nam je opasna interpretacija Mazura u istraživanju na zatvorenicima. Prema njemu, oni koji su nižeg socio-ekonomskog statusa, češće su povezani s kriminalnim ponašanjem - poput populacije crnaca (koja je imala povišene razine), iako je status bolje predviđao kriminal nego razina testosterona. Drugim riječima, ako odlučimo ignorirati tzv. moderacijski utjecaj položaja u društvu na kriminal, možemo pomisliti da je određena rasa agresivnija sama po sebi. Ovo je produbilo rasističke stavove i danas je, primjerice, Dabbsovo istraživanje najcitiranije među onima koji su istraživali testosteron, usprkos ovom problemu. No, to nije jedini problem krivog tumačenja brojeva i nerazumijevanja metodologije. Stereotipiziranje testosterona kao „lošeg hormona“ utječe na spremnost liječnika da prepisuju testosteron kada je medicinski potreban, a odražava se i na otpor pacijenata.

Ovaj hormon važan je za optimalno funkcioniranje muškaraca i žena i naše tijelo najčešće zna koliko ga trebamo za funkcioniranje u kontekstu našeg života te ga sami proizvodimo (osim u slučajevima, primjerice, nekog hormonskog poremećaja). Zato su negativni stavovi problematični kao i pozitivni, odnosno oni koji testosteron „romantiziraju“ i smatraju glavnim faktorom muškog identiteta i funkcioniranja. Promatranje testosterona kao onoga što donosi uspjeh i superiornost zanemaruje pripisivanje uspjeha vlastitoj kompetenciji. Ovo se vjerovanje često može čuti u tzv. Manosphereu, odnosno u online zajednicama koje se bave temama vezanim za muškarce i maskulinost, uglavnom razgovarajući o sportu, udvaranju ženama i adrenalinskim aktivnostima te promoviraju hijerarhijsku podjelu među muškaracima na alfa i beta muškarce. Jedan od glavnih lidera ove filozofije, Andrew Tate, bio je središnja tema fokus-grupa Haslopa i suradnika (2024), u kojoj su sudjelovali dječaci od 13 do 14 godina. Navodili su da u zajednici uče o svojoj ekonomskoj budućnosti, kako da se udvaraju ženama i kako da budu poduzetnici. Dječaci su sami navodili kako je cilj da maskulini muškarci dominiraju, uz naznaku da je pripadanje ovoj zajednici na neki način i razlog komunikacije i zbližavanja između dva muškarca (razvoj prijateljstva).

Pripadanje nekoj zajednici može imati brojne koristi, poput toga da se osoba osjeća viđeno i prihvaćeno. Može biti i zabavno, jer se zajednice orijentiraju između ostalog i oko hobija. Opasnost je u tome da se može dogoditi tzv. potvrda stavova, gdje se osnažuju postojeća vjerovanja, neovisno o tome koliko su štetna. Kao što svi imamo testosteron, svi imamo osjećaje i jedan od najopasnijih mitova ovakve hijerarhije je da pravi muškarac ne pokazuje emocije. Barijera pokazivanja osjećaja može biti toliko snažna da neki muškarci neće nikome nikada reći da se osjećaju loše, a to se povezuje s i rastućim doživljajem usamljenosti, pogotovo među muškarcima. Različite psihičke teškoće povezane su s percepcijom vlastite samodostatnosti, pogotovo kada je ona kompulzivna. Drugim riječima, ideja da sve uvijek možemo sami može nas koštati našeg zdravlja.

Ljudska priroda je, znamo odavno, puno složenija od jednog hormona. Djelomično zbog užurbanosti svijeta, ali i zbog zastarjelih tumačenja ranih istraživanja, u društvu i dalje postoje vjerovanja koja pojedine hormone stavljaju u centar zbivanja ljudske prirode. Veza testosterona i agresije je puno kompleksnija, a ako mislimo da s njime imamo problema ili nejasnoća, trebali bismo se obratiti endokrinologu.

Osim testosterona, puno se razgovara o ovisnosti o dopaminu koja također ima problematične konotacije, no o tome ćemo više u nekom budućem članku.

Izvori