Vaš mozak na psihodelicima

Ovo je vaš mozak.
Ovo je vaš mozak na drogama.

Tako je glasila zastrašujuća kampanja protiv korištenja opojnih sredstava u kojoj je mozak predstavljen kao jaje, a mozak na drogama kao jaje koje se prži u tavi. No, što se zapravo događa kada osoba konzumira neku vrstu droge? Za sredstva poput alkohola ili kokaina ovo je pitanje većinski odgovoreno, s obzirom na to da su do danas provedena brojna istraživanja. Međutim, danas pokušavamo odgovoriti na puno novije, a i zanimljivije, pitanje - što se događa u mozgu kada konzumirate LSD, psilocibinske gljive ili neki drugi psihodelik?

Razlog zašto tek sada možemo pisati o ovoj temi jest to što fMRI, u vremenu kada se provodilo najviše istraživanja oko utjecaja psihodelika, dakle polovicom prošlog stoljeća, nije postojao. fMRI, iliti funkcionalna magnetska rezonancija, je metoda kojom mjerimo aktivnost mozga u stanju mirovanja, kod izvođenja nekih radnji, kod prisutnosti poremećaja, kod prisutnih tvari koje mijenjaju funkcioniranje mozga, itd. Upravo u ovu zadnju kategoriju ulaze i psihoaktivne supstancije. Cilj je opaziti na koji način se aktivnost mozga mijenja te kako je to povezano sa psihodeličnim iskustvom koje pojedinci doživljavaju.

Tko je Sarah Tonin?

Jedan od osnovnih mehanizama kojim supstancije poput psilocina, LSD-a i meskalina djeluju jest utjecaj na receptore serotonina. Serotonin, kao jedan od najpoznatijih neurotransmitera, prema svojoj strukturi spada u triptamine, baš kao i klasični psihodelici. Ove molekule dovoljno su slične da se vežu za posebnu vrstu receptora serotonina, 5-HT2A. Ne želimo otići previše u stručnu terminologiju, no ono važno kod razlikovanja psihodelika od nekih drugih tvari jest da je njihova struktura ta koja utječe na receptore serotonina. Jasan dokaz ovome su rezultati istraživanja Prellerice i suradnika (2019) - u situaciji kada su sudionicima uz LSD dali i blokator receptora serotonina, opazili su izostanak psihodeličnog iskustva.

Isti autori prikazali su i važnu ulogu talamusa u psihodeličnom iskustvu. Talamus je struktura u mozgu koja ima ulogu filtera. Točnije, talamus određuje koje su nam informacije iz okoline relevantne te njih propušta na daljnje procesiranje, dok ostale zanemaruje. Tako psihodelici, u ovome istraživanju LSD, stimuliraju neuralne puteve serotonina koji ometaju talamus u obavljanju uloge filtera i dovode do preplavljivanja mozga senzornim informacijama koje ljudi subjektivno doživljavaju kao "trip". Ovo istraživanje s kontrolnom skupinom od 25 sudionika svakako nam je dalo dio slagalice psihodeličnog iskustva. No, od ranije znamo i to da psihodelici imaju jaku poveznicu s proživljavanjem već doživljenih iskustava, poput trauma ili ovisnosti. Čini se da je i način na koji mozak na tripu komunicira jako važan.

Izgled psihodeličnog mozga i halucinacije

Prvo ikad snimanje mozga pod utjecajem LSD-a dogodilo se 2016. godine, kada je tim vođen Carhart-Harrisom snimio moždanu aktivnost dvadesetero zdravih pojedinaca te pronašao veliku razliku u moždanoj aktivnosti tijekom tripa.

Najočitijom razlikom između situacije placeba i konzumacije LSD-a čini se povećana aktivnost i komunikacija dijelova moždane kore koji inače ne komuniciraju. Upravo ovaj nalaz istraživači drže uzrokom halucinacija i vizija koje su se javljale dok su sudionici imali zatvorene oči. Vizualni korteks, koji inače prima informacije na jedan način, sada je bio preplavljen vezama s drugim dijelovima korteksa. Naš je mozak podijeljen u dijelove koji su funkcionalno odvojeni te komuniciraju na specifičan način. Psihodelici ovo iz temelja mijenjaju, a tu je pojavu Carhart-Harris slikovito opisao analogijom o umu djeteta.  

"Naš mozak postaje sve više sputan i podijeljen kako se razvijamo od djetinjstva u odraslu dob; možemo postati usredotočeniji i rigidniji u svojem razmišljanju kako sazrijevamo. Na mnogo načina mozak u stanju LSD iskustva nalikuje stanju našeg mozga u dojenačkoj dobi: slobodnom i nesputanom. Ovo jednako ima smisla i kada uzmemo u obzir hiperemocionalnu i maštovitu prirodu djetetova uma."

Nastavno na to, upravo ova nesputanost može dovesti do uvida i promatranja svijeta, iskustava ili doživljavanja sebe (selfa) na novi način.

"Pusti mi Floyde"

Ukoliko čitamo anegdotalna iskustva sa psihodelicima, kao i priručnike za psihoterapiju uz psihodelike, često ćemo naići na naglašenu važnost glazbe prisutne tijekom iskustva. Vođeni ovom idejom, Mandel Kaelen i njegov istraživački tim proveli su opažanje aktivnosti u slučaju kada se u jednadžbu iskustva LSD-a doda glazba.

Kao i u ranijem istraživanju, pronađena je izmijenjena aktivnost vizualnog korteksa. Dodavanje glazbe dovelo je do toga da vizualni korteks prima više informacija iz područja parahipokampusa. Između ostalog, ovo je područje uključeno u kreiranje mentalnih slika te osobnih sjećanja. Što je komunikacija između parahipokampusa i vizualnog korteksa bila vidljivija, tim više su i sudionici doživljavali kompleksne vizije i scene iz vlastitog života. Ovo je istraživanje pionir ovakvog spoja psihodeličnog iskustva i slušanja glazbe, a sam Mandel ističe potencijalnu korist nalaza u terapijske svrhe.

Ako ste se pitali što je to 12 sudionika slušalo tijekom ovog istraživanja i tripa, ipak nije riječ o Pink Floydu ili Jefferson Airplaneu - radilo se o iznimno ugodnom ambijentalnom albumu "Yearning" autora Roberta Richanda i Lise Moskow.

Ovime smo samo zagrebli kompleksnost promjena u aktivnosti mozga tijekom konzumacije psihodelika. Uz psihodelično iskustvo često se spominje i pojam "disolucija ega", ali pitanje je što taj pojam zapravo znači. Postoji li biološka podloga onoga što nazivamo "ego"? Ovim ćemo se temama više pozabaviti u sljedećem članku o psihodelicima, a dotada uživajte u albumu "Yearning" i nekom od naših ranijih članaka na ovu temu.

Izvori: