Vide li se naše misli?

Jeste li ikada, proučavajući tuđe lice, naslutili o čemu osoba razmišlja? Nekad se čini da na tuđem licu možemo vidjeti zabrinutost ili radost, iako nam osoba nije ništa rekla. Takvi dojmovi djeluju intuitivno, no iza njih stoje brze i automatske procjene tuđeg lica zahvaljujući kojima možemo misliti da smo nekome “pročitali misli”. U naš paket vještina “ugurale” su se i lažne emocije, na primjer, kada se nekome nasmijemo na foru koja nije smiješna. Nekad nam se, pak, čini jasnim što osoba uistinu osjeća, iako na licu nema nekog izravnog emocionalnog znaka.

Danas znamo da postoje dva neuralna puta pokazivanja emocija: onaj koji pokazuje emocije voljno (pali se kada si date za zadatak nasmijati se), i onaj koji pokazuje emocije samovoljno (kad se nasmijete jer ste doživjeli nešto humorističnim). Ova dva slučaja su različita jer aktiviraju različite mišiće na licu, a kako ih kombiniramo te koliko svjesno možemo i želimo njima upravljati,  vrlo je individualno (razlikuje se od osobe do osobe). Neki se ljudi, recimo, često smiješe u razgovoru kako bi sugovorniku bilo ugodnije. Jedan od poznatijih pojmova, Duchenneov osmijeh, opisuje “osmijeh očiju” koji je autentičan i prepoznatljiv po aktivaciji jedinstvene kontrakcije kružnog očnog mišića (lat. Orbicularis oculi). Ovaj mišić nije pod “voljnom kontrolom”, već se događa uslijed nečega što iskreno dovodi osmijeh na lice, poput humora ili ugode. Zato ne možemo baš sasvim odglumiti iskreni osmijeh.

Istraživanje Dopsona i suradnika (1984) pokazalo je da kad "glumimo" ekspresiju emocija, da je veći intenzitet ekspresije u lijevoj polovici lica, što je povezano s time što je u desnoj hemisferi mozga (koja je povezana s lijevom polovicom tijela) centar za facijalne pokrete. Također, znamo da pacijenti s ozljedom desne hemisfere mozga imaju više teškoća u prepoznavanju emocija čitanjem lica, nego pacijenti s ozljedom lijeve hemisfere mozga.

Postoje li mikroekspresije emocija na licu?

I sada dolazimo do, tzv. mikroekspresija emocija: kratkih, nesvjesnih izraza emocija na licu koji traju do petine sekunde, a nastaju čak i kada osoba želi sakriti emociju. Postojanje ovih facijalnih ekspresija potvrđeno je eksperimentima, no njihova detekcija ima nekoliko nedostataka zbog čega je njihova upotreba u detekciji laži ograničena.

Za početak, ne postoji fiksno pravilo o njihovom pojavljivanju, dakle nekad se neće pojaviti. Mikroekspresije pokazuju da emocija postoji, no ne i zašto. Dok odgovarate na pitanje, glas vam može drhtati iz više razloga (ako govorite laž, strah vas je da će ona biti otkrivena, a ako govorite istinu, strah vas je da vam ne povjeruju). Čak i iskusnom ispitivaču one mogu promaknuti jer nemamo tako "dobre oči" da možemo uočiti promjenu kraću od petine sekunde, stoga se interpretacija svodi na subjektivni dojam i intuiciju (mikroekspresije se najbolje zapravo istražuju putem kamera i slow motion opcije). I zadnje, mikroekspresiju, ali i sasvim uobičajenu ekspresiju emocija na licu, mogu izazvati naše misli (kada su emocionalno obojene, npr. vrlo lijepe uspomene ili strah od negativne posljedice - itekako mogu izazvati neku ekspresiju u tijelu i licu). Samo razmislite, jeste li se ikada nasmijali na foru koje ste se sjetili u glavi?

Što može značiti gledanje u stranu?

Kako bi vaše lice izgledalo da vas netko sada pita da se prisjetite što više formula iz fizike? Ako biste krenuli aktivno razmišljati, vjerojatno biste maknuli pogled “u stranu”. Ova se pojava naziva perceptivno odvajanje (eng. perceptual decoupling), gdje nastojite izbaciti iz vidokruga ometajuće faktore da se posvetite zadatku razmišljanja. Zašto to uopće radimo? Za početak, mičemo pogled u stranu jer promatranje jedne zadane točke (npr. tuđih očiju) može otežati dohvaćanje traga pamćenja. Iz istog razloga uglavnom ne gledamo profesora u oči na usmenom ispitivanju dok se pokušavamo dosjetiti odgovora.

Istraživanje Servais i suradnika (2023) pokazalo je da se izbjegavanje pogleda očiju (eng. gaze aversion) događa nakon otprilike jedne sekunde otkad se počinjemo prisjećati u glavi. Isto je istraživanje pokazalo da se u 3 od 4 slučajeva odvraćanja pogleda za lakše dosjećanje glava sama po sebi nije pomaknula. Iako je nešto češći smjer bio pogled prema “dolje” ili “dolje lijevo”, literatura pokazuje nedosljedne nalaze oko “smjera pogleda” kod dosjećanja (i laganja).

Druga strategija “očnog prisjećanja” je, tzv. vergencija, odnosno kada izgledamo kao da promatramo nešto daleko. Ova strategija bila je rijeđa i više je ovisila o nečijoj preferenciji - dakle neki ljudi naprosto češće gledaju “u daljinu” kada se žele nečega prisjetiti.

Između ove dvije strategije, odvraćanje pogleda bilo je češće korišteno kada je “zadatak u glavi” bio teži. No, još se nešto mijenja na licu kada se suočimo sa zahtjevnim mentalnim zadatkom, a što se također mijenja kada promatramo privlačno tijelo. Naime, prema istraživanju van der Wel i van Steenbergen (2018), kada uspješno obavljamo zadatke - šire nam se zjenice. Neka druga istraživanja pokazuju suprotne nalaze (šire nam se zjenice kada smo i vrlo neuspješni u zadatku).

Da bismo to razumijeli, trebamo se pitati što zapravo regulira širinu zjenice. U pitanju su dva mišića: sfinker i dilator, na koje različito utječe živčani sustav. S jedne strane, simpatička aktivnost živčanog sustava (dio sustava koji se pali kada smo uzbuđeni) napreže dilator, zbog čega se zjenice šire (ovo se događa kada smo “uspješni” i kada smo “neuspješni”, iz različitih razloga). To se isto događa i prilikom kontrakcije očnog sfinktera, koji je pod kontrolom parasimpatičnog živčanog sustava (kad smo opušteni). To znači da šire zjenice možemo očekivati i u stanju opuštenosti i u stanju uzbuđenosti. Ova će nam činjenica biti važna u zaključku o tome vide li se naše misli.

Čitate li zapravo ovaj članak ili ste odlutali?

Zapitajte se na trenutak gdje su vam trenutno misli. Čitate li ovaj članak posvećeno ili ste “na pola” u glavi negdje drugdje? Ljudi imaju nevjerojatnu sposobnost baviti se s više stvari istovremeno, na primjer analizirati nešto u glavi i slušati nekoga kako priča. Ta sposobnost ima svoju cijenu, a cijene smo bili itekako svjesni kada bismo bili čitali lektiru i primjetili da smo “odvrtili” nekoliko stranica, a da se ne sjećamo ničega. Nešto smo počeli razmišljati i odlutali s papira.

Cijena istovremene obrade vanjskog i unutarnjeg zadatka je takva da smo manje precizni u oba zadatka, stoga dolazi do “otupljivanja” podražaja u okolini, kako bismo se mogli posvetiti unutarnjoj radnji. Dok smo čitali lektiru, važnije nam je bilo razmišljati o nadolazećem vikendu, nego shvatiti Šegrta Hlapića. Taj “tupi” pogled možemo primjetiti i kad vidimo prijatelja na ulici, koji je izgledao zamišljeno i nije nas pozdravio. Možemo se pitati je li nas uopće htio pozdraviti i je li njegov izgovor da je “razmišljao o nečemu” legitiman? Istraživanje Denkove i suradnika (2018) pokazalo je da je centar za percepciju lica u mozgu manje aktivan dok gledamo lice, a u isto vrijeme razmišljamo o nečemu drugome. Drugim riječima, ljudi zaista slabije prepoznaju lica kada im misli lutaju.

Dok čitate ovaj tekst, moguće je da vas prati unutarnji glas (koji kao da čujete u glavi, a zapravo su to vaše misli). Uobičajeno je da taj glas prati svakodnevne aktivnosti poput čitanja, praćenja titlova od filma, memoriranja nekog niza, planiranja budućnosti... Neke varijante unutarnjeg govora aktiviraju dijelove kore mozga tipične za doživljaj zvukova. Ako doslovno simulirate razgovor u glavi (npr. razmišljate o nekoj svađi iz prošlosti, što ste vi rekli, pa što je onda ta osoba vama rekla), naš mozak šalje signale prema mišićima lica, kao da ih zapravo koristimo. Isto kao kad zamislite da pišete riječ “SVAĐA”, pa možete primjetiti da ste blago pomaknuli prste ruke kojom pišete (vjerojatno u potezu slova “S”), možete zamisliti da pričate u glavi i u slabijoj mjeri napinjete vilicu, pomičete jezik i slično. Mozak će zaustaviti stvarnu izvedbu govora, no ne u potpunosti. Ima više intepretacija zašto se ovo uopće događa od kojih je jedna da smo naučili kroz odgoj da se ne razmišlja na glas zbog prisutstva drugih ljudi (tome govori u prilog činjenica da nekad razmišljamo na glas kada smo doma sami). S druge strane, te male pokrete nekad koristimo kao “probu” za stvarnu izvedbu govora (npr. spremate se reći nešto neugodno, pa prođete nekoliko puta u glavi), baš kao što sportaš prolazi korake “u glavi”, mali pokreti nam mogu dati osjećaj veće spremnosti.

Što otkriva naše treptanje?

Treptanje je dokaz o trenutnoj opterećenosti naše glave, ako je vjerovati nalazima Chen i suradnika (2022). U njihovom istraživanju je više treptaja bilo povezano s težim zadatkom, no u kontekstu drugih istraživanja saznajemo da nije tako jednostavno. Neki ljudi manje trepću kada su zadaci toliko teški da ih preplave, a nije isto ni kakvom se vrstom zadatka bavimo. Ako je zadatak usmjeren na percepciju, npr. traženje nekog vizualnog obilježja (karakteristični primjer je Finding Waldo), vrlo vjerojatno nećete treptati često.

Kod drugih zadataka, poput onih koji uključuju razmišljanje, rješavanje problema u glavi, kretanje (hodanje) ili razgovor, ljudi će više treptati jer su usredotočeniji na unutarnje i motoričke radnje, nego na kontinuirani unos vizualnih informacija. Istraživanja posebno povezuju “lutanje uma” s povećanim treptanjem. Drugim riječima, kada se bavimo mislima koje nisu usmjerene na zadatak (eng. task-unrelated thoughts), više ćemo treptati, a kada se usmjerimo na zadatak, tada se treptanje smanjuje. Također, povećavamo treptanje kada se bacimo na neki kreativni zadatak, vjerojatno zato što kreativnost uključuje “lutanje po mislima”. Konačno, treptanje je široko prihvaćen biološki marker dopamina u mozgu, što znači da se promjenama u treptajima može naslutiti da se nešto događa s dopaminom. Više dopamina dovodi do češćeg treptanja, a dopamin je ključan za kognitivnu fleksibilnost, što u ovom kontekstu znači lako prebacivanje s jedne misli na drugu, odnosno s jednog zadatka na drugi.

Neki nalazi također upućuju na to da je povećani broj treptaja događa kada promijenimo percepciju onoga što promatramo. Na primjer, promatrate dvosmisleni oblik, izostajat će treptanje dok ne shvatite što zapravo gledate.

Treptanje se češće događa na kraju obrade informacije, odnosno kada mozak završi s obradom jednog seta informacija, pa treptanjem signalizira završetak tog procesa i potencijalni prijelaz na nešto novo. To može izgledati kao da treptajem "resetiramo" misli i krećemo na novu temu u glavi. Ako ne možete slušati na sastanku, ali želite tako izgledati, trepnite kada šef završi neku rečenicu ili logični paragraf. Svakako nemojte previše treptati (jer to upućuje na spomenute task-unrelated thoughts), niti uopće - pogotovo ako dolazi upareno s gledanjem u prazno (to je onda kognitivno odvajanje, odnosno "smanjenje doživljaja" vanjskog svijeta kako bi se mogao obraditi unutarnji). Ako vidite nekoga da "bulji u svom svijetu", bez treptanja, vjerojatno je samo posvećen nečemu što se zbiva u unutarnjem svijetu.

Naše misli se vide, ali...

Nabrojani elementi tek su djelić izučavane psihologije ponašanja. Danas znamo da lice ilustrira misli, njihovu količinu, emocionalnu obojenost i dubinu. Također, znamo da se na licu identično mogu prikazati dva sasvim suprotna unutarnja stanja, što ograničava ljudsku mogućnost da s preciznošću prepoznamo lažne emocije, lažna svjedočanstva i slično. Ipak, dobro je znati da naše misli nisu samo “unutra”, već utječu na fiziologiju našeg lica, što je još jedan od dokaza da su um i tijelo neodvojive komponente koje nužno utječu jedna na drugu kroz uzrok, posljedicu, povezanost i reciprocitet. Dakle, da, naše misli se vide, no ne i njihov sadržaj, što znači da su naše misli jedan od najprivatnijih "prostora" koje imamo, usprkos tome što lice nekad može odati da se unutar glave zbiva svašta.

Najbolji smo u "čitanju misli" naših bližnjih, gdje smo iskustvom naučili kako izgledaju kada su oko nečega uzbuđeni, kada su zabrinuti i kada lažu. Drugim riječima, što smo nekome bliži, lakše "ga čitamo" bez da nam išta kaže.

Izvori