Altruist i psihopat kao evolucijski pobjednici

Francuski filozof Auguste Comte sredinom 19. stoljeća skovao je termin "altruizam" (lat. alteri = drugi) kojim je nazvao svoju viziju moralnog ponašanja kojim osoba stavlja potrebe drugih ljudi prije vlastitih interesa. Do danas je osmišljeno mnogo raznih definicija altruističnog ponašanja koje, naposljetku, ukazuju na nesebičnost i ekstreme ljudskih ponašanja u tom pogledu. Comteov primarni koncept i danas potiče brojne rasprave filozofskog, biološkog i teološkog tipa, dovodeći u pitanje ulogu i postojanje krajnosti naših ponašanja u društvenom poretku.

S druge strane, Thomas Hobbes u "Levijatanu" je argumentirao da svaka altruistična radnja u konačnici sadrži sebične motive i, u nekoj mjeri, najbolje interese osobe koja se prikazuje nesebičnom, zalažući se time za stav da su ljudi u svojoj osnovi sebična bića. Na sličan se način izrazio i biolog Richard Dawkins u svojoj knjizi "Sebični gen", navodeći da smo svi „strojevi za preživljavanje – robotska vozila slijepo programirana kako bi očuvala sebične molekule poznate kao gene“.

Evolucija prosocijalnog mozga

Prema teoriji grupne selekcije, ponašanje u kojem se osoba žrtvuje za tuđu dobrobit objašnjava se u smislu preživljavanja gena naspram preživljavanja individualne osobe. Prema tome, vjerojatnije je da će se altruistično ponašanje "ispoljiti" među rodbinom jer cijena žrtvovanja jedne osobe isplati se ukoliko njihov genetski materijal koji dijele svejedno preživi, odnosno više ne bude u opasnosti. Istraživanje iz 2015. pokazuje da prosocijalna ponašanja povezana s roditeljstvom povećavaju vjerojatnost preživljavanja potomaka, a također potiču i bolje zdravlje, usporavaju pad u razini funkcioniranja i smanjuju rizik od smrti za one koji pružaju njegu (u ovom slučaju roditelje). Osim rodbinske veze (koja je isto tako ovisnija o povezanosti među osobama, poznatosti te zaštiti potomaka, nego nekom šestom čulu za prepoznavanje vlastitih gena kod drugih), razlog altruističnog ponašanja leži i u tome što je evolucijski viđen kao poželjna karakteristika u zajednici.

Naime, osobe koje iskazuju da su spremne "uskočiti", pružiti pomoć kad zatreba, predstavljaju željene suradnike te takva prijašnja ponašanja služe kao osnova očekivanja za ona buduća, ne nužno ovisno o genetskoj povezanosti, već općenitoj genetskoj podobnosti (eng. fitness). Kao društvena bića ovisimo jedni o drugima, a takva prosocijalna ponašanja dijelimo i s drugim "pitomim" vrstama jer o odnosu s drugima ovisi naše preživljavanje i društvena dobrobit. Sukladno tome, podobniji među nama nose gene u sljedeću generaciju i tako oblikuju buduće generacije. Ono što je nesreća u čitavom procesu jest da se naša okolina drastično mijenja već u jednoj generaciji, prosječnom životnom vijeku, naspram čega je evolucija jednostavno zakasnila jer predugo traje. Pozitivno jest da se, s te strane, svatko od nas može ponositi činjenicom da je uspješan prijenosnik godinama usavršavanih gena koji bi nas, u uvjetima bez zagađenja, globalnog zatopljenja, raznih štetnih tvari kojima se izlažemo i drugih opasnosti, činili savršenima za nošenje s nekadašnjim svijetom.

Međutim, ovi nalazi ne podrazumijevaju da se svi ponašamo maksimalno altruistično, već se ova ponašanja normalno distribuiraju u populaciji, kao i mnoštvo drugih oblika ponašanja i osobina, a krivulja postaje asimetričnija te poprima različite maksimalne vrijednosti ovisno o kulturalnim zahtjevima i faktorima (što je također prilagodba na danu situaciju i, stoga, adaptivno ponašanje).

Autori klasičnog istraživanja iz 1975. opažali su dječja ponašanja u šest različitih kultura i otkrili kako 100% djece u dobi od 3 do 10 godina izražava prosocijalna ponašanja u Keniji, dok za takav uzorak iz SAD-a vrijedi samo 8%. Jedan od mogućih razloga ovakvih rezultata jest obiteljska funkcija – tzv. prosocijalna djeca koreliraju s obiteljima u kojima majke doprinose ekonomski i gdje djeca imaju određene kućanske zadatke za koje su zaduženi.

Nadalje, meksička, izraelska i Hopi (domorodačko američko pleme) djeca prema jednom istraživanju ponašaju se prosocijalnije od američke djece srednje klase, što su autori nastojali potkrijepiti činjenicom da (u skladu s ostalim nalazima drugih istraživanja) društva koja promoviraju individualno postignuće i nagrađuju uspješne rezultate kod djece istovremeno imaju manji postotak djece koja iskazuju altruistične tendencije i prosocijalno ponašanje.

Ekstremni altruisti

Svjetlo reflektora upereno je u ovu skupinu ljudi obično uslijed ozbiljnih opasnih događaja jer tek tada se nalazimo u raspravi o razlozima u podlozi ekstremno altruističnih radnji. Zašto nastojimo izbaviti iz opasnosti nepoznatu majku s djetetom, bacamo se ispred auta kako bismo spasili drugu osobu od takve nesretne sudbine ili doniramo bubreg osobi koju vjerojatno nećemo nikad upoznati? Zašto riskiramo svoj život za potpune strance? Ovakva ponašanja ne uklapaju se u naše razumijevanje preživljavanja najpodobnijih jer takva ponašanja evolucija "ne voli".

Poanta svakog našeg ponašanja koje je tisućama godina evolucijski oblikovano jest da naša vrsta nastavi dalje čim učinkovitije živjeti, pri čemu se podrazumijeva da jedinka doživi reproduktivnu dob i uspije imati potomke, a što je u ovom slučaju izazovno jer herojske altruistične postupke čine osobe od najmlađe pa do najstarije dobi. Budući da znamo koliko zajednica cijeni ovakve uspješne pothvate, a kažnjava suprotne radnje, nije iznenađujuće da društveno promoviramo ista ponašanja, ali odgovor na postavljena pitanja i dalje je kompleksan i prelazi u filozofske sfere.

Odakle onda psihopati?

Psihopatima nazivamo osobe koje iskazuju ekstremno antisocijalno ponašanje te padaju u krajnost na iznimno sebični dio spektra ponašanja, čime predstavljaju krajnost suprotnu altruistima. Takve su osobe sklone agresivnom ponašanju, kršenju pravila, manipulaciji i nanošenju štete drugima bez uobičajenog osjećaja krivnje ili grižnje savjesti koja karakterizira prosječnu osobu, a svoje vrijeme nerijetko provode u zatvorskoj ustanovi neke vrste. Međutim, brojna ponašanja koja spadaju u ona „psihopatska“ šira su od samih spomenutih kod ekstremnih kriminalnih slučajeva.

Ugrubo, psihopate možemo podijeliti na one uspješne i one neuspješne. Neuspješnima bismo nazvali spomenutu ekipu koja je završila u zatvoru, dok uspješne čine prevaranti i lopovi koji uspijevaju izbjeći kazne, nerijetko u ulozi moćnih voditelja na čelu raznih organizacija ili, pak, država. Zajedničko objema skupinama jesu njihovi obrasci ponašanja koji dovode do predvidljivih ishoda.  
Budući da su neuspješni psihopati po definiciji kriminalci i, stoga, poznati sustavu, pažnju nam više privlače oni uspješni koji se lukavo uklapaju u brojna zanimanja. S obzirom na to da inteligentno prikrivaju svoje psihopatske crte ličnosti, točan postotak njih u populaciji teško je odrediti, no istraživanjem - na temelju kojeg su autori Babiak i Hare (inače organizacijski psiholog i klinički psiholog) 2006. napisali knjigu "Snakes in suits: When psychopaths go to work" - procijenjeno je da među profesionalcima u poslovnom svijetu (političari, odvjetnici, razni diplomati i direktori) njih 3.6% posjeduje značajne psihopatske crte. Navedena procjena rezultat je upitnika B-Scan 360 koji su autori ovom prilikom razvili, a namijenjen je ispitivanju psihopatskih crta ličnosti u radnoj okolini.

Karakteristika spomenutog poremećaja jest da je emocionalno procesiranje ovih pojedinaca disfunkcionalno, odnosno da kod njih izostaje osjećaj suosjećanja s drugima, a posjeduju i tzv. „imunitet“ na stres i strah. U svojoj meta-analizi 26 istraživanja Dawel i suradnici pronašli su da su emocionalno prepoznavanje, izrazi lica i glasovni znakovi kod mladih i odraslih psihopata značajno narušeni za sve osnovne emocije (ljutnja, gađenje, strah, sreća, tuga i iznenađenje), s naglaskom na nemogućnost prepoznavanja straha i tuge, dok na smijeh drugih nisu pokazivali nikakvu reakciju. Ovakva priroda doživljavanja, odnosno razlika u percepciji, sa sobom povlači pogreške u zaključivanju, uključujući i one moralne – još jedan od razloga zašto su skloni počinjenju kriminalnih radnji.

Zašto onda psihopatija opstaje ako ju društvo ne podupire? Odgovor je zapravo u samom pitanju jer ponašanje zaista ovisi o danim situacijama i potrebama.

Onaj koji je bio spreman žrtvovati svoj život, kao što su mnogi naši preci bili, prije nego bi izdao svoje prijatelje, često ne bi ostavio potomstvo koje bi naslijedilo njegovu plemenitu narav.

- Charles Darwin, 1871

Osoba koja danas ima neke psihopatske crte ličnosti, ili tome naginje, možda ne bi bila nužno odličan odgajatelj djece, radnik u uslužnim djelatnostima ili najbolji prijatelj, ali bi mogla biti izuzetan vojnik, sportaš u nekoj od borilačkih disciplina, pa čak i osoba na vodećim funkcijama koje su ranije spomenute. Ne zahtijeva svaki posao, a ni svaka životna okolnost, od nas maksimalno moguću osjetljivost i suosjećanje, a nekad je zapravo i korisno da u tome ne pretjerujemo. Svaki je poremećaj ličnosti kompleksni sklop doživljavanja i ponašanja koji odskače od onog tipičnog u društvu po nekoj karakteristici (od spomenutog središta normalne distribucije), ono što sačinjava osobu, svako njezino iskustvo i sjećanje. Prema tome, „uspješne“ psihopate valja usmjeriti u zanimanja koja ih čine korisnijima zajednici i, upravo zbog toga, podobnima s evolucijskog gledišta.

Međutim, osobe sklone problematičnim ponašanjima bez nekih evidentnih pogodnosti, a možda mrvicu i one kojima naum uspijeva bez privlačenja pažnje, valjalo bi uključiti u terapijski proces. Neka su istraživanja pokazala značajne pozitivne rezultate po pitanju promjene psihopatskih crta ličnosti osoba pomakom prema neutralnijim, osjetljivijim i osvještenijim ponašanjima prema drugim ljudima, kao i obrascima mišljenja - i to jogom, EMDR (eng. Eye Movement Desensitization and Reprocessing) terapijom te mindfulnessom. Tehnike na kojima se zasnivaju ove promjene su promjene sustava nagrađivanja kojima bi psihopati lakše internalizirali prosocijalna ponašanja te promoviranje introspekcije kojom bi svjesno preispitivali svoje radnje i utjecaj na druge.

Gledajući u apsolutnom smislu, oba ekstrema kontinuuma sebičnost-nesebičnost izraz su rizičnog i opasnog ponašanja, ali važne su okolnosti i naša interpretacija događaja. Razumljivo je da brojne radnje psihopata ne možemo opravdati, ali ih možemo pokušati razumjeti i sagledati iz drugačije perspektive te, optimistično gledano, iskoristiti njihove potencijale u pravom smjeru. Budući da dijelimo svijet s brojnim različitim ljudima, možda je najvažnije da sa sobom uvijek imamo tu misao da osoba iz sredine normalne distribucije, onaj najprosječniji prosječni pojedinac na kojeg se referiramo, zapravo ne postoji, a naša je odgovornost da iskoristimo najbolje od onog što nam je dano – kako sa stvarima i događajima, tako i s ljudima.

I, za kraj, jedan neprimjereno primjereni meme.