Daddy made you some content,
It's a beautiful day to stay inside.
Bo Burnham nedavno je objavio svoj novi specijal - "INSIDE". Mladi komičar, redatelj, glazbenik i scenarist objavio je svoj najnoviji materijal u potpuno novom formatu. Kada kažemo "comedy special", zamišljamo stand up komičara koji pred publikom priča šale i dogodovštine, komunicira s publikom i svi se (tu i tamo) zdravo nasmijemo. No, Bo Burnham je ipak nešto drugo, a "INSIDE" je to iznova potvrdio. U njegovim ranije izdanim snimljenim nastupima "Words, words words" (2010), "What." (2013) i "Make Happy" (2016) dio smo izrazito precizno pripremljene predstave, one man showa ispunjenog pjesmama, skečevima i šalama. Specifičnost posljednjeg dijela jest da je cijeli specijal snimljen u istoj sobi, bez publike, kroz razdoblje od godinu i pol dana pandemije. Svu produkciju, snimanje, materijal i režiranje radio je sam Burnham.
Naravno, stil Burnhama mijenjao se kroz vrijeme. Tako ekipa izvrsnih analitičara Wisecracka razlikuje "WWW" i "What." kao djela ispunjena post-modernizmom, dok je "Make Happy" prema njima primjer nadilaženja cinizma i praznine postmodernizma te kretanje prema pronalaženju smisla, točnije postpostmodernizmu. Ako ovo zvuči kao preduboka analiza jednog stand up komičara, moguće da to i jest, ali nam pokazuje želju za boljim razumijevanjem ovog mladog umjetnika. Također je to i pokazatelj kako je Bo imao svjetsku pažnju sa svojih 26 godina.
Prije nego se pozabavimo njegovim zadnjim djelom, preporučujemo gledanje istog kako bismo izbjegli minimalne spoilere, a, također, preporučujemo i kronološko gledanje materijala, možda počevši od "What.", preko "Make Happy", kako bismo došli do "INSIDE" i potpuno shvatili promjenu u pristupu temama. Međutim, sam "INSIDE" stoji izvrsno kao samostalno djelo. Sva tri speciala su dostupna na Netflixu, dok su cijeli "What." kao i izdvojene pjesme dostupne na Youtube kanalu Burnhama. Ovdje ćemo spomenuti samo neke od važnih tema koje se pojavljuju u djelu i koje su bile lako uočljive i zanimljive iz psihološke perspektive.
Pogled iza kulisa
"INSIDE" je specifičan po mnogo čimbenika. Prva stvar koja je neizostavna jest dopuštanje publici pogled iza kulisa. Između pjesama vidimo Boa kako zapravo priprema svjetla, namješta opremu, kako sam pregledava snimljene pjesme i materijal, no jednako tako kako proživljava pandemiju zatvoren u sobi. Vidimo kako se bori s anksioznošću i produciranjem materijala koji bi nas trebao nasmijati. Postavlja se pitanje što je od onog što vidimo dio nastupa, a što pogled u izrazito ranjive trenutke pojedinca koje svi imamo.
Iznimno je zanimljiv pogled u dihotomiju djelovanja: ostati u krevetu ili ustati, pisati pjesme i šale...koje nemaju smisla? Smislenost svojega rada je tema koja se nastavlja iz ranijih Boevih radova, no ovdje se uključuje i stanje globalne pandemije, gdje se Bo dvoumi između stajališta "Ima li mjesta šalama u vremenu poput ovog?" i "Znam što mi je činiti, liječiti svijet komedijom.".
Osim toga, pisanje i snimanje specijala Bo koristi kao način suočavanja, kako sam kasnije objašnjava, kao "jedino što ga odvraća od destruktivnih misli". Uz to je vezana i misao da nikada neće završiti ovaj materijal jer ne zna čemu će se onda svaki dan posvetiti u vremenu kada smo zatvoreni u svoja četiri zida.
Utjecaj pandemije na život(e)
There is just me and my camera
And You and Your screen
The way our Lord inteded.
Osim same produkcije, koja je potpuno drugačija upravo zbog pandemije - bez publike u sobi s kamerama, utjecaj pandemije jako je dobro prepoznat u samom sadržaju pjesme "FaceTime with my mom tonight", s obzirom na to da je puno ljudi bilo osuđeno na ovaj način komunikacije s najbližima (iako oni možda nisu najspretniji s tehnologijom). Druga tema se pojavljuje u pjesmi "Sexting", koji je također nekim parovima izvjesno vrijeme predstavljao jedino seksualno ponašanje s partnerom/partnericom. No, najosobniji trenutak jest kada u pjesmi "All Eyes on Me" Bo priča kako je prije 5 godina prestao nastupati jer je imao teške panične napadaje na pozornici (što je dosta loše mjesto za proživljavanje istih). Ova tema se nazire i u njegovoj izvedbi "Can't Handle This" s prošlog specijala. Odlučio je raditi na tome i popraviti svoje mentalno zdravlje. Nakon rada i ozdravljenja napokon se osjetio spremnim za nastupanje, a to je bio siječanj 2020. godine kada se dogodila najzanimljivija stvar... Osim toga, svoju anksioznost i osjećaj napada panike opisuje jako živopisno u veseloj pjesmi "All time low", misleći pri tome na razinu svog mentalnog zdravlja:
Feeling in my body, way down deep inside me
I try not to fight it (describe it!).
A few things starts to happen,
My vision starts to flatten,
My heart, it gets to tappin', and I think I'm gonna die!
...Yeah, so, uhm, yeah, not, not doing great.
Bo(g) metakognicije
Jedna od pjesama koje imamo priliku doživjeti je "Unpaid intern", vesela pjesmica o izazovima pripravnika u modernom svijetu, no najbolji dio dolazi nakon toga. Bo snima video svoje reakcije na video/pjesmu, kao što je to jako često na Youtube-u. Ono što je zanimljivo jest da, nakon pjesme, video na koji Bo reagira ne prestaje, nego se nastavlja na njegovu reakciju na video te on sad komentira (isprva zbunjeno) svoju reakciju s druge razine, a ovaj čitavi ciklus ponavlja nekoliko puta. Zapravo, gledamo točno kako metakognicija izgleda - imamo misao, zatim misao o toj misli pa misao o potonjoj. U njegovu primjeru to izgleda ovako:
- razina - reakcija na video: Sviđa mi se ova pjesma, ideja je bila kako ima puno pjesama o radnoj klasi u prošlosti, a malo njih o eksplotaciji u današnje vrijeme.
- razina - reakcija na reakciju: Ovo je moja reakcija, objašnjavam što pjesma znači... Malo sam pretenciozan, zbog potrebe da sve što napišem ima neki dublji smisao ili nešto, ali to je zapravo glupa pjesma koja ne znači ništa. Neprivlačna je ta potreba da se trebam činiti inteligentim.
- razina - reakcija na reakciju na reakciju: OK, ovdje kritiziram svoju pretencioznost u reakciji na reakciju. Iskreno, to je obrambeni mehanizam. To se događa jer se bojim da će kritika doći izvana i onda, prije nego se to dogodi, zapravo sam sebe kritiziram. Pomislim: "Ako sam svjestan da sam douchebag, možda me to čini manjim douchebagom". Ali, ne čini, samosvjesnost ne lišava ikoga od ičega.
Ovo je jako zanimljiv prikaz kako metakognicija može biti alat kojim se koristimo da si pogoršamo stanje, ali istovremeno predstavlja alat kojim u psihoterapiji radimo na metakogniciji (naročito u trećem valu kognitivno-bihevioralne terapije) kako bismo sami sebi pomogli. Video "Unpaid intern" definitivno je materijal za profesore koji žele na zanimljiv način približiti ovaj pojam svojim učenicima/studentima.
Dobrodošli na Internet
Jedna od centralnih tema koja se provlači kroz cijeli specijal je život na digitalnim platformama i utjecaj digitalnog svijeta na nas i naše mentalno stanje. Počevši od toga da u pjesmi "Turning 30" Bo poručuje mlađim generacijama: "Vaši vam telefoni uništavaju živote, nemojte meni doći kada razvijete disocijativni poremećaj ličnosti." Iako je ovo očito pretjerivanje, u kasnijoj pjesmi "That funny feeling" i sam ubacuje stihove:
Total disassociation, fully out of your mind
Googling "derealization", hating what you find.
Najjasnije (i najdirektnije) svoje propitkivanje razine do koje smo dopustili digitalnom svijetu da upravlja našim životima sažeto je u kratkom monologu:
Možda dozvoljavanje ogromnim korporacijama digitalnih medija da iskorištavaju neurokemijsku dramu naše djece za profit... Znate, možda je to bila loša odluka naše generacije. Možda spljoštavanje cjelokupnog subjektivnog ljudskog iskustva u beživotno razmjenjivanje vrijednosti, od čega ne profitira nitko osim nekoliko guštera Silicon Valleyja, možda to kao način života zauvijek nije dobro.
O ovom neurokemijskom iskorištavanju adolescenata već smo pisali u našem osvrtu na dokumentarac "The Social Dilemma", koje je itekako stvarno. Ovo se nastavlja u segmentu gdje nam autor poručuje kako je u proteklih godinu dana (pandemije) naučio da će nas ljudski kontakt ubiti i da bi sva ljudska interakcija - bila politička, spiritualna, seksualna ili interpersonalna - trebala biti sadržana u puno stvarnijem i sigurnijem digitalnom okruženju. Tako je vanjski stvarni svijet samo mjesto gdje idemo snimiti svoj sadržaj, koji onda preslikavamo na svoje digitalne platforme, čime on postaje stvaran. Iako ovo zvuči depresivno, moramo i sami priznati da su neka mjesta postala više mjesto uzimanja slika za Instagram račune, nego mjesta uživanja u pogledu. Jesmo li prenaglasili važnost samopredstavljanja na društvenim mrežama, u odnosu na živote koje provodimo u stvarnom okruženju? I, treba li nam stvarno okruženje, s obzirom na to da je tu Internet koji ima za svakoga po nešto, kraj kojega je dosada zločin, a apatija je tragedija. Gdje svi imamo svoje mjesto i sadržaj koji nas zanima, no i informacijsko preopterećenje te pregršt toga što negativno djeluje na nas. Sve ovo i puno više, Bo donosi u pjesmi "Welcome to the internet", čime završavamo ovu analizu.
Još neke zanimljive teme koje zahtijevaju veću pažnju, možda u nekim budućim člancima, svakako su socijalni identiteti brandova, samopredstavljanje na društvenim mrežama, cancel kultura, kriza mlađe odrasle dobi te još puno toga što je Bo prezentirao u svom hvalevrijednom specijalu "INSIDE".
