Čovjek zvan Otto i priča o tugovanju

Ako ovih dana razgledavate ponudu filmova u kinima, vjerojatno ste u nekom trenu bacili oko i na film "Čovjek zvan Otto". Riječ je o filmskoj adaptaciji knjige "Čovjek zvan Ove" autora Fredrika Backmana te, iako se na prvu možda doima kao film zabavnog karaktera s upečatljivim nepristupačnim glavnim likom, zapravo u sebi nosi nekoliko važnih poruka za gledatelje.

Priča prati svakodnevicu Otta Andersona (kojeg utjelovljuje Tom Hanks), njegovu interakciju sa susjedima i širom zajednicom, život nakon umirovljenja i mnoštvo razočaravajućih navika u zajednici koje Otto nastoji ispraviti. Film nas navodi na to da je riječ o osobi "teškog" karaktera, koja je mrzovoljna i sklona isticati tuđe mane i propuste te preferira vrijeme provoditi u samoći. Međutim, zaokret je u tome što Otto živi sam i usamljen je otkad mu je supruga Sonya preminula, nakon čega je izgubio interes za socijalnim odnosima i prestao biti ugodan u komunikaciji (iako je zapravo vrlo pouzdana osoba i uvijek od pomoći svakome u nevolji).

Moj je život bio crno-bijeli prije Sonye. Ona je bila boja.
- Otto

Ono što je autor filmom (odnosno knjigom) nastojao dočarati publici su nošenje s gubitkom bliske osobe i prilagodba na nove uvjete, u kojima se osoba nosi s različitim aspektima tugovanja i na koje okolina ima podijeljene reakcije. U nastavku teksta slijedi analiza s pripadajućim primjerima u svakom od dijelova te navodima iz literature, sukladno knjizi "Gubitak, tugovanje, podrška" autorice Lidije Arambašić.

Gubitak

U filmu saznajemo da je šest mjeseci prethodno trenutnoj radnji u filmu Ottova žena Sonya preminula od posljedica karcinoma. Međutim, Sonya je ranije u životu preživjela autobusnu nesreću (u kojoj je bila s Ottom, ali on nije bio značajnije ozlijeđen) zbog koje je ostala paralizirana i uslijed koje je, nažalost, doživjela pobačaj nakon čega Otto i ona više nisu imali djece. Uz to, Ottov dobar prijatelj i susjed Reuben, od kojeg se s vremenom udaljio zbog različitih interesa (naime, zbog različitih preferencija automobila), zbog posljedica moždanog udara nije u mogućnosti komunicirati s njim kao prije te su danas potpuno udaljeni. Povrh navedenih situacija, Otto odlazi u mirovinu i gubi dio rutine koju je zbog posla imao, čime se u potpunosti mijenja njegova svakodnevica i zadovoljstvo njome. Sve spomenute stavke primjeri su gubitaka s kojima se suočavamo kroz život.

Gubitci su neizbježan dio života i univerzalna pojava - ne diskriminiraju po dobi, spolu, statusu, zaslugama, titulama ni drugim osnovama. Također, postoji mnogo vrsta gubitaka koji zbog svoje prirode mijenjaju svakodnevicu ljudi i stvaraju nove (nepoželjne) uvjete koji od nas zahtijevaju prilagodbu. Spomenuti gubitci doprinijeli su ukupnom tugovanju koje je Otto proživljavao, no nikako nije ideja ovih primjera izjednačiti intenzitet ili važnost gubitka supružnika i odlaska u mirovinu te time reducirati kompleksnost osjećaja uslijed smrti bliskih osoba. Međutim, gubitci sa sobom ne nose oznaku svoje objektivne težine te nije opravdano rangirati ih prema važnosti.

Ako nas Ottovo iskustvo ičemu uči, onda je to da je upravo svaki gubitak na svoj način bio značajan i važan te postupno uzrokovao višestruke gubitke kojima je ostao izložen (primjerice, Otto je gubitkom supruge izgubio i prijateljicu, osobu od povjerenja s kojom je donosio važne životne odluke, ideju o očekivanoj mirovini i vremenu koje bi proveo s njom, suočio se s vlastitom smrtnošću...).

Tugovanje

Riječima naše psihologinje Lidije Arambašić:

"Tugovanje je uobičajen, prirodni proces koji slijedi nakon gubitka. Riječ je o procesu tijekom kojeg moramo pomiriti ono što znamo "glavom" (izgubljenog više nema i više ništa i nikada neće biti kao prije) i doživljaj koji imamo u "duši" i srcu (to je nemoguće, strašno, užasno, bolno, besmisleno, nepravedno...)."

Nakon doživljenog gubitka normalno je tugovati, a proces tugovanja može biti vrlo različit od osobe do osobe i različitog trajanja - zajedničko svima jest to da će u svakom slučaju trajati dulje nego što bismo mi to htjeli te da za njega treba imati strpljenja.

Otto je kroz film prolazio kroz različite životne situacije - od onih šaljivih tijekom davanja instrukcija susjedi u vožnji i čuvanja djece, do situacije u kojoj se sukobio s klaunom u bolnici oko novčića koji mu je bio od velikog sentimentalnog značaja. Gledajući iz naše perspektive, činilo se da je na trenutke "bolje" u odnosu na prethodne scene, no tugovanje nije linearan proces i njegov intenzitet varira.

Način na koji Otto tuguje mogli bismo definirati kao otežano ili komplicirano tugovanje. Lindemann (prema radu Humphrey i Zimpfera iz 1996. godine) navodi da do "abnormalnog" tugovanja dolazi kada tugujuća osoba svom silom i stalno potiskuje bol zbog gubitka ili ga uporno izbjegava. Otto pred drugima nije pričao o svojoj supruzi, odbijao je iz njihova doma izbaciti stvari koje su pripadale njoj te nije dozvoljavao drugima da razmještaju (ili diraju) njezine stvari. Povrh navedenog, u filmu je prikazano nekoliko scena u kojima Otto pokušava počiniti samoubojstvo, a s tim na umu otkazao je i sve instalacije u kući kako ne bi stvarao dugove s obzirom na svoj plan. Budući da temu suicida ne spominjemo olako i shvaćamo ozbiljno, u našem ranijem članku i YouTube videu možete pronaći više informacija o tome što poduzeti kada se suicidalnost pojavi u našim životima ili životima nama bliskih osoba, uz pripadajuće kontakte kojima se možete obratiti.

Podrška

Otto u konačnici nije počinio samoubojstvo, unatoč tome što je imao ozbiljnih pokušaja, i razlog tome vjerojatno je mnogo složeniji od onog koji nam film od 126 minuta može dočarati, no možemo izdvojiti nekoliko ključnih stavki koje su pomogle i podržale Otta u njegovu tugovanju.

U početku filma u Ottovo se susjedstvo doseljava bračni par s dvoje djece (i jednim na putu) koji ga od samog doseljenja "gnjave" različitim susjedskim upitima, no upravo zbog njihove otvorenosti u komunikaciji Otto bude uključeniji u zajednicu. Zbog svojih praktičnih znanja Otto im uskače u različitim poslovima oko kućanstva, pomaže u slučaju nezgoda i u čuvanju djece, a zauzvrat mu susjeda (Marisol) pravi neka od tradicionalnih meksičkih jela u znak zahvale i pruža mu mogućnost da u više navrata iskreno i otvoreno pričaju o njegovoj supruzi. Otto u nekom trenu, zahvaljujući Marisol, ipak odluči donirati stvari i odjeću od supruge te ustupi prostor u kući jednom od sugrađana (Malcolmu, bivšem učeniku svoje supruge). Također, udomio je i mačku s kojom se od početka borio zbog njezine nametljivosti te si time stvorio "obavezu" koja mu uljepšava dane i rutinu.

Marisol je tip osobe koji u literaturi nazivamo prirodnim pomagačima, osobama koje zbog prirode svoje uloge u životu tugujućeg uskaču kad on/ona doživi gubitak. Međutim, njezina uloga u Ottovu životu rezultat je njezinih odluka i ličnosti - Marisol je ekstrovertirana i ugodna osoba, no uz to je i vrlo topla u komunikaciji te podržavajuća prema otvaranju različitih tema Ottova tugovanja. Jedna od zabluda koju imamo o tugujućima jest upravo to da oni ne žele da ih "podsjećamo" na gubitak i rastužujemo takvim razgovorom. Zapravo je istina u tome da oni ionako nisu zaboravili na događaj takvog značaja, a razgovor o gubitku sugovornicima daje poruku da nam je do njih stalo, da brinemo o njihovoj dobrobiti i želimo im dati prostor u kojem mogu razgovarati i o manje sretnim životnim temama.

Ottov "cimer" Malcolm također je ukazao na važnu stavku u podršci tugujućima, a to je da ne postoje prave riječi. Zbog ove zablude nerijetko izbjegavamo komunicirati s tugujućima, misleći da postoje magične riječi kojima bismo mogli umanjiti tuđu bol, a koje baš mi ne znamo/nemamo. Malcolm je u svojem prvom razgovoru s Ottom spomenuo da je Sonya kao njegova učiteljica bila prva osoba koja ga je oslovila ispravnim zamjenicama i novim imenom kao transrodnu osobu. Ovom kratkom interakcijom podijelili su uspomenu koja je Ottu puno značila i potvrdila da njegova supruga nedostaje i drugima.

Svaki je gubitak neizbježno bolan i težak, a osobe koje tuguju svakako prolaze kroz zahtjevan period. Ono što je sigurno jest da je griješiti ljudski i da je važnije slušati nego govoriti - svoju pomoć možemo ponuditi u konkretnim oblicima i dati osobama do znanja da smo tu, bez suvišnog i nerealnog preuzimanja odgovornosti za njihov "oporavak" ili olakšanje u procesu tugovanja. Ponekad je to pomoć u čišćenju stana i plaćanju računa, ponekad šetnja u tišini, ponekad dug razgovor uz kavu - nema recepta koji je univerzalno primjenjiv. Uloga osoba u životu tugujućih nije magično maknuti svu bol ili ju otkloniti praveći se da gubitak ne postoji, već biti im dostupnima i na raspolaganju na način koji im je potreban.

Izvori: