Empatija
''Hodati u tuđim cipelama'' izreka je koja govori o tome da se prije osuđivanja ili nerazumijevanja drugih pokušamo zamisliti na njihovom mjestu, u njihovoj situaciji kako bismo ih bolje razumjeli i bili im spremni biti podrška.
Još na početku 20. stoljeća, Lipps prvi puta spominje pojam empatije u psihološkom kontekstu. Zbog velikog broja pristupa ovom pojmu, teško ju je strogo definirati, ali je bitno naglasiti da se sastoji od dvije komponente koje je u definiciji bitno spomenuti. Prema tome je najuže možemo definirati kao 1) kognitivno razumijevanje čuvstava i položaja druge osobe (patnje koju podnosi i situacije u kojoj se nalazi) i 2) emocionalno uživljavanje u osjećaje druge osobe (Hrvatska enciklopedija). Iz navedenog je jasno da su dvije komponente koje čine empatiju kognitivna i afektivna komponenta. Uživljavanje u tuđe emocionalno i kognitivno stanje omogućuje gledanje svijeta ''tuđim očima'' što je posebice važno u svakodnevnom životu i odnosima s drugim ljudima. Dijeljenje emocija između promatrača i osobe koja doživljava emociju dovodi do boljeg međusobnog razumijevanja.
Prije nego krenemo dalje, važno je naglasiti da, iako su povezani, empatija i suosjećanje nisu isto. Suosjećanje, za razliku od empatije, ima pasivnu ulogu i odnosi se na pojačanu svijest o situaciji u kojoj se netko drugi nalazi. Empatija se odnosi na pokušaj da jedna osoba razumije subjektivna iskustva druge osobe te aktivni pokušaj ''uživljavanja'' u situaciju druge osobe kroz namjerne kognitivne napore.
Procesi koji stoje u podlozi empatije razlikuju se po stupnju kognitivnog napora koji je potreban za njihovo djelovanje. Dijele se na nekognitivne, jednostavne kognitivne i složene kognitivne procese. Nekognitivni procesi, kao što sam naziv govori, zahtijevaju minimum kognitivnog napora. Od samih početaka nastanka ovog konstrukta, vjerovalo se da u podlozi empatije stoji mehanizam imitacije. Promatranjem tuđeg emocionalnog stanja, promatrač internalno imitira osjećanja promatrane osobe. Zanimljiv primjer je plač djeteta u prisustvu druge djece koja plaču. Ovaj proces može se povezati sa tzv. zrcalnim neuronima koji se aktiviraju kada vidimo da netko drugi doživljava određeno iskustvo. Oni se aktiviraju automatski neurološkim putem i u podlozi nemaju nikakve kognitivne elemente. Drugi mogući razlog je tendencija promatrača da automatski oponaša aktera. Prvo promatrač automatski oponaša motornu mimiku aktera, a zatim se mehanizmom povratne sprege u promatraču bude iste emocije povezane s određenim facijalnim ekspresijama. Jednostavni kognitivni procesi temelje se na principima klasičnog uvjetovanja. Dobar primjer takvog empatičkog klasičnog uvjetovanja je u odnosu majke i djeteta. Kada je majka pod stresom, ona može biti ukočena pri fizičkom kontaktu s djetetom, što dijete osjeća i također može na neki način iskusiti stres, a zatim majčine ekspresije i verbalni iskazi koji prate stresnu reakciju postaju uvjetovani podražaji koji bude kod djeteta stres i bez direktnog fizičkog kontakta. Treći su složeni kognitivni procesi koji se temelje na zauzimanju tuđe perspektive i uloge, odnosno pokušaju razumijevanja druge osobe zauzimajući njezinu perspektivu. To je obično vrlo kognitivno naporan proces koji obuhvaća suzbijanje egocentrične perspektive i aktivno usmjeravanje na tuđu.
Pomagačka ponašanja potaknuta empatijom
Ukoliko vidi osobu u nevolji, kod promatrača se mogu javiti dvije vrste emocija. Prva je tjeskoba koja onda potiče egoističnu motivaciju i potiče što raniji izlazak iz situacije, a druga je empatija koja uključuje osjećaje suosjećanja, nježnosti i topline. Iako empatija sa sobom može nositi negativne emocije, empatičko-altruistička hipoteza tvrdi da empatija, za razliku od osjećaja osobne tjeskobe, ne izaziva egoističnu nego altruističku motivaciju usmjerenu prema konačnom cilju smanjenja patnje potrebitih. Altruizam se odnosi na ponašanja kojima je cilj jedino dobrobit druge osobe, bez imalo osobne koristi. Altruističko ponašanje i empatija dva su usko vezana pojma pa stoga vrijedi da što je veće empatičko uzbuđenje pri gledanju u osobu koja je u nevolji, veća je i motivacija da se ta nevolja smanji.
Empatija u odnosu s djecom
Na javljanje empatije, osim navedenih procesa, utječu i razni drugi faktori poput karakteristika promatrača i karakteristika situacije. Ako promatrač nastoji razumjeti perspektivu druge osobe koja je u nevolji, tada je empatička reakcija funkcija dvaju čimbenika: intenziteta percipirane nevolje i snage privrženosti prema osobi u nevolji. Empatička reakcija pod utjecajem je privrženosti na dva načina - što je jača privrženost promatrača prema osobi u nevolji, veća je vjerojatnost empatije te snaga privrženosti može utjecati i na intenzitet empatičke reakcije. S obzirom da je najintenzivnija privrženost roditelja s djetetom i da su djeca nerijetko ovisna o pomoći svojih roditelja, lako je zaključiti da će empatija u tom odnosu imati vrlo bitnu ulogu.
Odnos roditelj - dijete uključuje veliki raspon doživljaja, emocija i ponašanja. Biti roditelj nije lak posao jer roditeljska uloga sa sobom donosi i velik broj izazova i zahtjeva. Upravo je empatija bitan faktor koji potpomaže takozvano pozitivno roditeljstvo, razvoj dobre socijalizacije i adaptivnih ponašanja kod djece te pridonosi smanjenju roditeljskog stresa. Empatija je pozitivno povezana s prilagodbom djeteta i samokontrolom, a negativno s korištenjem negativnih i izbjegavajućih strategija odgoja. Roditelji s većom razinom empatije bolje razumiju svoje dijete te im je izraženija reakcija u svrhu smanjenja nevolje. Osim kod roditelja, empatija se pokazuje kao osnova dobrih odnosa i odgojitelja/nastavnika s djecom. Empatični odgojitelji pokazuju više uvažavanja i poštivanja dječjih osjećaja te im pomažu u izražavanju emocija. Pod pretpostavkom učenja po modelu, empatičniji odgojitelji kod djece stimuliraju više prosocijalnih ponašanja.
Kako razvijati empatiju u odnosu roditelj - dijete?
Empatija se najprije razvija kvalitetnim odnosom s djetetom, korištenjem pozitivnih roditeljskih stilova, uvažavanjem dječjih osjećaja i pokazivanjem razumijevanja za djetetove potrebe. Na taj način stvara se odnos koji sadrži povjerenje i sigurnost. Osim toga, empatija se može poticati i razvijati različitim oblicima terapija i intervencija koje roditeljima olakšavaju posao. Jedan od oblika terapije koji se pokazao korisnim u ovom području je filijalna terapija. Tijekom filijalne terapije roditelj kroz igru, pod vodstvom terapeuta, provodi terapiju sa svojim djetetom. Ovakva vrsta terapije pomaže razvijanju dobrog odnosa roditelja i djeteta te poboljšava međusobno razumijevanje i povjerenje. Istraživanja potvrđuju da filijalna terapija pokazuje povećanje intenziteta empatije kod roditelja, veću uključenost i prihvaćanje te značajno smanjenje roditeljskog stresa.
S obzirom na to da je empatija poželjna osobina koja doprinosi boljim međuljudskim odnosima i većem prosocijalnom ponašanju, bilo bi korisno raditi na razvoju vrtićkih i školskih programa koji će biti usmjereni na razvoj prosocijalnosti i empatije jer kada se jednom razvije, empatija ostaje relativno stabilna karakteristika koja i u starijoj dobi doprinosi pozitivnim odnosima s drugima.
Izvori
Batson, C. D.i Shaw, L. L. (1991). Evidence for altruism: Toward a pluralism of prosocial motives. Psychological inquiry, 2(2), 107-122.Brems, C. i Sohl, M. A. (1995). The role of empathy in parenting strategy choices. Family Relations, 189-194.
Chau, I. Y.F. i Landreth, G. L. (1997). Filial therapy with Chinese parents: Effects on parental empathic interactons, parental acceptance of child and parental stress. International Journal of Play Therapy, 6(2), 75-92.
Davis, M. H. (2018). Empathy: A social psychological approach. New York: Routledge
Hrvatska enciklopedija, http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=17843
Krznaric, R. (2014) Empatija. Zagreb: Planetopija
Ljubomirović, N., Srećković, N. i Rangelov, A. (2015). Dječji izraz kroz terapiju igrom. (Psihijatrija danas). 47 (2), 93-103
Rijavec, M., Miljković, D. i Brdar. I. (2008). Pozitivna psihologija. Znanstveno istraživanje ljudskih snaga i sreće. Zagreb: IEP-D2
Špelić, A. i Zuliani, Đ. (2013). Uloga prosocijalnosti, empatije i sociometrijskog statusa učenika tipičnog razvoja u socijalizaciji učenih s teškoćama. Croatian Review of Rehabilitation Research/Hrvatska Revija za Rehabilitacijska Istrazivanja, 49(2).
