Epidemija smijeha u Tanzaniji nije bila šala

Kroz povijest čovječanstva ljudi su (u većem ili manjem broju) preživjeli mnoge epidemije. Najviše je života odnijela epidemija kuge u 14. stoljeću (čak oko 200 milijuna!), ali tu su bile i mnoge druge - poput epidemije boginja, kolere, španjolske gripe, a trenutno i korona virusa. Jedna manje poznata epidemija, ali svakako specifična i psiholozima zanimljiva, je epidemija smijeha koja se pojavila 1962. u mjestu Bukoba na sjeveru Tanzanije.

Smijeh je lijek... osim kada je simptom

Sve je krenulo krajem siječnja 1962. godine kada su tri učenice iz sela 30-ak kilometara udaljenog od Bukobe počele dobivati slične simptome. Simptomi stižu naglo, a okarakterizirani su jakim smijanjem i plačem, koji mogu trajati od nekoliko minuta do nekoliko sati, nakon čega slijedi smirivanje i, zatim, ponovno intenzivno smijanje i plakanje. Uz to su djevojčice pokazivale psihološki nemir i osjećale iracionalni strah od progona i hostilnosti drugih.

Uskoro se slično ponašanje počelo sve više širiti. Dva mjeseca kasnije, 18. ožujka 1962., 95 od 159 učenika bilo je zaraženo i škole su se morale zatvoriti. Svi su pokazivali slične simptome, uz tešku kontrolu svojeg ponašanja i nemogućnosti obavljanja obaveza.  Ovakvi simptomi su trajali prosječno 7 dana, u rasponu od nekoliko sati do, u nekim slučajevima, čak 16 dana. Većina zaraženih bila su djeca i adolescentni u dobi od 12 do 18 godina koji su bili u kontaktu sa zaraženima, a proces inkubacije trajao je od nekoliko sati do nekoliko dana. Škola se za dva mjeseca ponovno otvorila, iza čega je slijedilo ponovno zatvaranje u lipnju. Isti simptomi počeli su se širiti od škole do škole, od sela do sela, među ljudima je zavladao strah, a uslijed zatvorenih škola počela su se zamjećivati i znatna zaostajanja u procesu obrazovanja.

Kada šala nije uzrok smijehu

Uskoro se počeo tražiti uzrok ove neobične epidemije, međutim, laboratorijski testovi bili su normalni, nisu pronađeni nikakvi neuobičajeni fizički znakovi, kao ni toksini u hrani koja se konzumirala. Pretpostavlja se da uzrok nije bio toksin ili virus, već određeni sociološki i psihološki čimbenici.

U pregledu drugih sličnih događanja iz susjednih zemalja koja su se odvijala '60-ih i '70-ih godina prošlog stoljeća, zaključuje se da je ovo zapravo jedan od primjera masovne psihogene bolesti (eng. mass psychogenic illness, MPI), u govoru poznatije kao masovna histerija. Samim time, popularan naziv ovog događaja "epidemija smijeha", koji se pojavljuje i u popularnoj i stručnoj literaturi, simplificira problematiku situacije naglašavajući smijeh kao glavni simptom, koji uobičajeno vežemo uz ugodu i sreću. Međutim, u ovom slučaju on nije znak zabave (posebno jer znamo da se pojavljivao uz plač), već intenzivne emocionalne reakcije, što je jedan od tipičnih pokazatelja MPI-a.

Ako sada mislimo da znamo što je zapravo bila ova epidemija smijeha, što ju je moglo uzrokovati?

Ono što znamo jest da je jedan od uzroka MPI-a stres, a o uzrocima pojave masovne histerije u mjestu Bukoba možemo samo pretpostavljati. Određena moguća objašnjenja postoje, ali ih ipak treba uzeti s dozom opreza iz nekoliko razloga. Prvo jer uzroke tražimo retrogradno, iz suvremenog konteksta s pokušajem razumijevanja konteksta prije 60 godina. A, drugo, važno je naglasiti da većina istraživanja i istraživača potječe iz zapadnog svijeta, što, također, može kontiminirati zaključke o masovnoj histeriji u jednom malom mjestu na sjeveru Tanzanije.

Hempelmann (2007) govori o nekoliko mogućih uzroka visokog stresa kod učenika u "kontaminiranim" školama iz navedene epidemije.  Jedan od mogućih objašnjenja jest sociokulturalna tranzicija u kojoj su se djeca nalazila. Navedene škole su zapravo internati, odnosno djeca u njima žive odvojeno od svojih obitelji i lokalnog stanovništva, a poučavaju ih misionari/učitelji iz zapadnog svijeta. Djeca su se tako prvi put susrela sa zapadnom kulturom, drugim načinima poučavanja, vjerskim moralnim vrijednostima i obrazovnim očekivanjima.

Takav kontekst dovodi do osjećaja izoliranosti, anksioznosti, izgubljenog identiteta i velikog pritiska kod učenika, što se pretpostavlja da je prethodilo razvoju MPI-a, odnosno tzv. masovne histerije. Kako su rasla obrazovna očekivanja roditelja i učitelja za učenike, tako im se nametao veći pritisak. U toj situaciji učenici su tražili alternativni, kulturološki prihvatljiv način izražavanja svojih frustracija, što je rezultiralo izbijanjem masovne histerije.

Iako i dalje nemamo sve odgovore na pitanja o točnim uzrocima i razvoju događaja u slučaju masovne histerije u školama i mjestima Tanzanije, svakako je zanimljiv fenomen za istraživanje. Također, ovaj slučaj možemo uzeti kao još jedan podsjetnik na kritičko promišljanje o informacijama koje čitamo, kako u popularnim tekstovima, tako i stručnim, s obzirom na različito ispričanu priču u različitim izvorima (više o tome u Hempelmann (2007) u popisu izvora za ovaj članak).

Izvori: