Fat shaming: o onima koji "brinu" o pretilima

"Stvarno si trebaš još uzeti?"
"Imaš taj isti proizvod, samo bez šećera!"
"Tako bi bila zgodna samo da malo smršaviš."
"Moraš i trenirati, ne samo paziti što jedeš."
"Ja ti imam super ideju za obrok!"
"Ja samo brinem o tebi..."

Prijateljski savjeti ili osude maskirane u dobre namjere - ljudi koji se bore s kilogramima ovo slušaju skoro svakodnevno. Pretile osobe uglavnom žive u specifičnom stereotipu. Znaju biti opisane kao lijene, neposlušne za liječničke savjete i bez samodiscipline te izrugivane kroz šale. Posramljivanje zbog debljine i/ili druga ponižavajuća ponašanja u stranoj literaturi nazivaju se fat shaming (dosl. prijevod: posramljivanje debljine/debelih), a u ovom članku istražit ćemo može li posramljivanje osobi pomoći da smršavi, kao i, dakako, je li nam stalo do toga da osoba smršavi?

Efekti debljine odavno su istraživani i oko puno toga se slažemo - prekomjerna težina ima nepovoljne učinke na tjelesno zdravlje pojedinca. No, što je s efektima stereotipa i diskriminacijom? Koji su njihovi efekti? Stigma težine i dalje je konvencionalna te društveno prihvatljiva pristranost. Pomaže li to osobama u mršavljenju?

Odgovorite, za početak, na ova pitanja: jeste li kada nesigurni zbog izgleda svojega tijela? Borite li se s viškom kilograma? Vjerujete li da biste bili sretniji kada biste smršavili? Razmišljate li isto tako o drugim ljudima?

Iz pozicije ovih (i brojnih drugih) vjerovanja pokušavamo razumijeti svijet, za sebe odabrati najbolje i odlučiti kako postupati prema drugima. Nema puno tajni u povezanosti tuge i viška kilograma. Prema istraživanju Pratt i Brody (2014) pretilost i depresija zajedno se javljaju u 43 % slučajeva (uzorak su bili Amerikanci odrasle dobi), a stopa pretilosti je veća kod populacije ljudi s vrlo izraženim simptomima depresije. Cijeli spektar depresivnih stanja obilježava bezvoljnost, manjak motivacije za funkcionalnim ponašanjima, tugu, otupljenost itd. U takvom stanju nije jednostavno pronaći motivaciju za mršavljenjem niti zauzimanjem za sebe u stigmatizirajućim okolnostima. Svejedno, šale na račun pretilih osoba ne prestaju, štoviše, kulturološki su prihvatljive u zapadnom svijetu.

Lindo Bacon, autor knjige "Body Respect" ("Poštovanje tijela"), rekao je u knjizi: "Nemamo epidemiju pretilosti, već epidemiju osude, pristranosti i hiperbole". Osuda je zaista veliki društveni problem koji, izgleda, održava ono protiv čega se naizgled bori. Pogledajmo jednu studiju Neumark-Sztainera (2002) u kojoj je bilo uključeno skoro 5000 adolescenata. Čak 63 % pretilih djevojaka i 58 % pretilih dječaka bilo je izloženo šalama na račun kilograma u školi, a kod kuće je takve šale slušalo 47 % djevojaka i 34 % dječaka. U grupi adolescenata koja je navodila čestu izloženost ovim šalama, 29 % djevojaka i 18 % dječaka se prejedalo, u usporedbi s grupom pretilih adolescenata koji tome nisu bili izloženi, u kojoj je prejedanje bilo prisutno kod 16 % djevojaka i 7 % dječaka. Ljudi zaista kažu – “Ako se tome rugamo, oni će više paziti što jedu”. Podaci nam govore da to ne može biti dalje od istine. Jackson i suradnici (2014) u jednoj su longitudinalnoj studiji ispitali muškarce i žene u dobi od 50 godina i starije o tome što misle koliko doživljavaju diskriminacije bazirane na težini. Kroz vrijeme, oni koji su doživljavali više diskriminacije značajno su više povećali svoju tjelesnu masu. Diskriminacija, kažu autori, potiče rast kilograma i početak pretilosti. U jednoj drugoj studiji, Schvhey i suradnici (2011) uspješno su demonstrirali kako izloženost stigmi težine (gledanje posramljujućeg videa) kod žena povećava, a ne smanjuje, unos kalorija u sljedećem obroku. Štoviše, grupa žena koje su gledale sadržaj koji diskriminira unijele su tri puta više kalorija naspram grupe žena koje su gledale neutralni video. Potiče li diskriminacija (ikada) pozitivnu promjenu u društvu?

Posramljivanje u obitelji

Stigma društva vrlo je opasna i svakome treba da u tako stresnim periodima života ima sigurno utočište - barem kod kuće. Ali, kao što smo već vidjeli, mnogi nemaju takvu podršku. U kvalitativnom istraživanju Wansink i Wansink (2003) o fat shaming komentarima sudionici su navodili da ih posebno bole komentari članova obitelji.

Roditelji ne smiju postavljati parametre kakva su tijela zaslužila ljubav, poštovanje i pažnju roditelja jer bi to djeca trebala imati uvijek. Kada se suoče s takvim kritikama, ljudi će, a posebno mlađi uzrasti, internalizirati doživljaj sebe kao inferiornog bića koje je ucijenjeno time da mora smršaviti kako bi bilo voljeno.

Ako imate problema sa zdravljem, idite liječniku..?

Anti-fat bias ili sklonost mršavosti prisutna je i kod liječnika. U studiji koja je uključivala 2500 pretilih pojedinaca u Americi, njih 53 % navodilo je neprimjerene komentare od strane liječnika o njihovoj težini. Ovakve negativne interakcije u liječničkoj ordinaciji obeshrabruju pacijente da potraže pomoć kada im je potrebna jer se boje osude. Neke studije govore da su pretile osobe manje sklone preventivnim pregledima za rak dojke, cerviksa i anusa (Amy i sur., 2006). Zdravstvene ordinacije nisu dobro opremljene za sve pacijente - nema odjeće svih veličina, kao ni aparata (npr. MRI). Čini se da nas nedostatna skrb ne ljuti dovoljno, jer ima ljudi koji će reći: "Sami su si krivi".

Mnogo komentara o pretilima maskirano je izjavama poput: "Ali to kako on izgleda nije zdravo", što je naizgled briga o zdravlju te osobe. Ti isti ljudi koji „brinu“ o pretilima, bližnjima i daljima, vjerojatno nisu pročitali ni jedan znanstveni rad ili pitali stručnjaka kako da nekoga motiviraju na mršavljenje. Veći je paradoks kada „brinu“ o pretilima koje uopće ne poznaju („Ona ne smije imati svoj podcast koji će gledati svi, jer će tako dobiti poruku da je u redu da tako izgleda i neće smršaviti... Ja brinem za nju, to nije za nju zdravo.“).

Izađimo nakratko iz ove situacije. Svatko na ovom svijetu donosi i dobre i loše odluke za sebe. Većini svojih bližnjih, a pogotovo ljudima koje ne poznajemo, ne zamjeramo njihove štetne navike ako ne štete nama – ne shvaćamo ih osobno, zapravo razumijemo zašto to rade, razumijemo da nas se „ne tiče“. No, ovdje se razbacujemo osudom i "brigom" u isto vrijeme. Nazvati svoje posramljujuće stavove brigom najčešće je racionalizacija njihove negativnosti. Kao i svaka druga predrasuda, i na ovoj se može raditi tako da se prvenstveno prepozna, a onda "ulovi" u spontanom životu.

Ponašanja i misli na koja možete pripaziti su:
- reagirate li kada svjedočite tome da se netko ruga drugoj osobi zbog kilograma?
- komentirate li (samo) tjelesnu težinu pretile osobe kada je vidite u medijima?
- komentirate li i koliko primjereno figuru tuđeg tijela?
- zaključujete li o nečijem karakteru i moralnosti temeljem težine?
- smatrate li ljude koji ne paze na zdravu prehranu "manje vrijednima" od sebe?
- osjećate li se superiorno u odnosu na pretile osobe?

Što možete reći umjesto toga? Odgovor na to pitanje mogu nam dati već spomenuti Wansink i Wansink (2003), istraživači koji su ispitali korisnosti riječi podrške za osobe koje su trpjele nasilje zbog težine. Naime, sudionici su preferirali komentare o tjelesnom izgledu nepovezane s težinom, poput komplimenata njihovim očima i osmijehu. Druga vrsta komentara koje su isticali su komentari o utjecaju - primjerice, o zaraznom smijehu ili tome da zrače radošću. Treća kategorija pozitivnih komentara su komentari o identitetu: "Ti si očaravajuća". Ali, uvijek vam ostaje, ako sami ne znate, biti znatiželjnima i jednostavno pitati.

"Kako ti mogu pomoći?", "Kako mogu biti tu za tebe?", "Kako ti zvuči kada (ovo) kažem, ili (ovo) napravim?". Isprika je jako moćan alat za povezivanje i empatiju, ako ste u prošlosti nekoga posramili, kojom prepoznajete i preuzimate svoju odgovornost.

Nitko, bez obzira na to kako izgleda, a pogotovo na to što je i koliko pojeo, ne zaslužuje nasilje, uvrede i diskriminaciju. Usprkos tome što zaista svatko od nas ima (barem) jednu nezdravu naviku, ne očekujemo i ne želimo da se drugi njima bave. Svatko ih ima. Ali, čini se da svatko ima savjet vezan za prehranu ili sport, kada je u pitanju pretila osoba. Popularan je spin da na kraju razgovaramo o žrtvama stigme, a ne nasilnicima (neobično poznata retorika). Trebamo pod svjetla reflektora postaviti one koji stigmu provode i održavaju. Kada zadržimo koncentraciju na prioritetni diskurs, što je sveprisutna i nekontrolirana mržnja, a ne mršavljenje pojedinaca, sigurno ćemo svi biti zadovoljniji (i zdraviji).