Intimno partnersko nasilje

Tko se tuče, taj se voli?!

Iako na prvu možda zvuči kontradiktorno jer pridjevi „intimno“ i „partnersko“ tipično bivaju popraćeni ugodnim sadržajem, nasilje ovog tipa upravo je iz tog razloga često zanemareno i različiti oblici ponašanja, koji bi nam izolirani predstavljali znak za uzbunu, u ovom kontekstu nekako se doimaju „privatnima“ i rijetko kada preispituju. Unatoč tome što gotovo svakodnevno saznajemo o novim, nerijetko tragičnim, slučajevima intimnog partnerskog nasilja, zapravo u suštini vrlo malo razumijemo ovaj tip nasilja.

Intimno partnersko nasilje (eng. intimate partner abuse (IPA) ili intimate partner violence (IPV)) definiramo kao ponašanje počinjeno od strane trenutnog ili bivšeg intimnog partnera koje uzrokuje fizičku, psihološku, financijsku ili seksualnu štetu, a poražavajući podatak jest da u prosjeku svaka treća žena diljem svijeta doživi IPA-u tijekom života. Osim očite potrebe za intervencijom medicinskog tipa, valja naglasiti da psihološke posljedice IPA-e zahtijevaju dodatnu pažnju stručnjaka – naime, McLaughlin, O'Carroll i O'Connor u svojoj su metaanalizi iz 2012. godine, provedenoj na 37 radova različitih metodologija i uzoraka koji istražuju temu intimnog partnerskog nasilja, otkrili konzistentnu povezanost IPA-e i suicidalnosti te suicidalnih ideacija, pri čemu vjerojatnost suicidalnosti raste s vremenom provedenim u nasilnom odnosu. Amanda Stylianou u svojem je istraživanju ispitivala povezanost depresivnih simptoma i doživljenog ekonomskog nasilja kod žena koje su doživjele IPA-u (N=457) te otkrila da su gotovo sve žene iskusile neki oblik ekonomskog nasilja (točnije, njih 93%) od strane partnera, a njih 63% postiglo je granični rezultat koji ukazuje na kliničku depresiju (tzv. cut-off rezultat). Ekonomsko nasilje odnosi se na mnoštvo različitih ponašanja kojima počinitelji nasilja žrtve dovode u nepovoljan ekonomski položaj i nerijetko ih ostavljaju bez sredstava, nastojeći na taj način kontrolirati odnos i održati odnos ovisnosti uskraćujući im prihode (primjerice, krađom novaca ili kreditnih kartica, kockanjem kojim potroše sav novac, stvaranjem dugova u žrtvino ime ili otvaranjem kredita u njihovo ime itd.). Ukratko, počinitelji nasilja koriste se raznim strategijama kojima žrtve pokušavaju sabotirati u nastojanju da se udalje iz odnosa i uspostave samostalnost kojom bi prestali biti ovisni o počiniteljima.

Nažalost, svako malo svjedočimo novim vijestima u kojima se spominje počinjenje nasilja, nerijetko s dugotrajnim i teškim posljedicama, od strane partnera te se pritom iznova propitujemo tražeći znakove koji bi ukazivali na postojanje ozbiljnih problema i omogućili pravovremenu reakciju. Uz navedeno, pandemija Covid-19 i obavezni ostanak kod kuće tijekom udarnog razdoblja 2020. godine jasno su nam ukazali na opasnosti IPA-e i skrivene posljedice. Primjerice, iako je u SAD-u tijekom 2020. godine zabilježen manji broj prijava IPA-e u odnosu na period od 2017. do 2019. godine, u stvarnosti je broj ozljeda koje ukazuju na IPA-u detektiranih u bolnicama (najčešće od strane radiologa) porastao za 1.8 puta u odnosu na ranije spomenuti trogodišnji period. Navedeni podatak vjerojatno je i manji u odnosu na stvarno stanje, imajući u vidu da mnoge žrtve nisu zatražile bolničku pomoć, a mnogima je ista pomoć uskraćena zbog nedovoljnog broja stručnjaka na raspolaganju uslijed zatrpanosti bolnica u pandemiji.

Kakva je percepcija IPA-e u javnosti?

Prije nekoliko godina u javnosti je spomenut slučaj prijave zlostavljanja od strane žene tadašnjeg župana Požeško-slavonske županije te povlačenje prijave od strane iste gospođe bez jasno navedenog razloga, što je tadašnja (ni manje ni više nego) ministrica demografije, obitelji, mladih i socijalne politike komentirala izjavom:

“To vam je tako u braku. U tim bračnim, osobnim i obiteljskim odnosima, to je dinamika u koju ne mogu ulaziti. Žena vjerojatno ima svoje razloge. To je obitelj.“

Bivša ministrica nadodala je i da joj je žao što se u javnom prostoru raspravlja o tome te da su župan i njegova žena trebali to riješiti unutar svojeg odnosa. Nasreću, ovaj stav dočekala je burna reakcija javnosti, čime je dano do znanja da zlostavljanje ne možemo smatrati uobičajenom obiteljskom dinamikom, a još manje da podupiremo ušutkavanje žrtava pri iznošenju vlastitih iskustava.

U ranijem smo članku spominjali razloge zbog kojih je žrtvama, konkretno u kontekstu seksualnog zlostavljanja, teško izvijestiti o doživljenom zlostavljanju, naročito odmah uslijed doživljenog iskustva, a spomenuti se razlozi mogu primijeniti i u ovom slučaju – doduše, uz dodanu stigmu bivanja u intimnom odnosu s počiniteljem. Reakcija okoline nerijetko je presudna u ključnoj odluci traženja pomoći žrtava bilo kakvog nasilja, a dosadašnji bi nas slučajevi trebali podučiti tome da osuđivanje nije pravi način niti prihvatljiva reakcija.

Međutim, ne možemo zapravo kriviti ni osuđivati pojedine slučajeve nerazumijevanja IPA-e sve dok ne uspostavimo jasne i nedvosmislene zakone kojima bismo stajali iza svake od žrtava. Najveći izazov s kojim se srećemo je formiranje jednoznačnog stava u takvim situacijama jer istina jest da upravo zbog nedostatka cjelokupne edukacije na temu zlostavljanja, a posebice seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja te seksualnosti općenito, žrtve IPA-e često (a povremeno, iako znatno rjeđe, i sami počinitelji) ne znaju koje su granice prihvatljive u odnosu i kada je potrebna intervencija. Točnije govoreći, čin silovanja u braku nije smatran prekršajem u Hrvatskoj (a ni silovanjem po definiciji) sve do donošenja Kaznenog zakona 1997. godine, kojim je također utvrđeno i da počinitelj silovanja nije nužno uvijek muškarac. Iako volimo sebe doživljavati znatno naprednijima iz generacije u generaciju, promjene ovog tipa dugotrajne su, spore i značajno zaostaju za potrebama žrtava, a na nama je da preuzmemo odgovornost i aktivno se uključimo u poticanje promjena – od jednostavne promjene narativa u javnosti prema netoleranciji bilo kakvog oblika nasilja i ponašanja u odnosu bez pristanka druge osobe, sve do promjene sustava u smjeru zagovaranja očuvanja temeljnih prava na dobrobit svih osoba.

2+1 gratis stigma

Uz postojeću stigmu bivanja žrtvom nasilja, i to od strane intimnog partnera, dodatni izazov u spomenutoj situaciji doživljavaju muškarci. Naime, predrasude koje su ukorijenjene u društvu zasljepljuju nas pred činjenicom da su žene jednako sposobne biti počiniteljima nasilja u odnosu, bez obzira na manji broj detektiranih slučajeva i prijava. Machado i suradnici u svojem istraživanju iz 2016. godine navode da muškarci nerado traže pomoć, čak i u slučajevima intenzivno doživljene IPA-e s ozbiljnim posljedicama, što autori povezuju s internaliziranim normama maskulinosti (kako se ponaša „pravi muškarac“) te očekivanim negativnim reakcijama osoba u poziciji pružanja pomoći. U svakom slučaju, za očekivati je da će osoba koja doživljava IPA-u biti uznemirena i puna dvojbi, pri čemu nikako nije mjesto na nama da produbljujemo doživljena negativna iskustva vlastitim komentarima koja proizlaze iz nedostatka znanja i suosjećanja, neovisno o kontekstu koji žrtva spominje, kao ni njihovom rodu.

Istina je da neke stvari zaslužuju ostati u vlastita četiri zida (kao npr. kućanski namještaj ili uvjerenja koja bismo nametali drugima te time uskratili nečija prava - iako sami imamo pravo na ta ista uvjerenja, kao i njihovo prakticiranje u svojem slučaju), no nasilje nikako ne ulazi u ovu kategoriju niti bi se trebalo opravdati bilo kojim kontekstualnim detaljem – bilo da se odvija u kući, prirodi, virtualno, unutar ili izvan partnerskog odnosa, trenutno ili u prošlosti.

Ako ste doživjeli bilo kakav oblik intimnog partnerskog nasilja (ili drugih tipova nasilja), pomoć možete zatražiti putem stranica 'Sigurno mjesto' ili 'Ženska soba' te kontakata unutar spomenutih stranica. Žrtve nasilja zaslužuju tražiti i dobiti potrebnu podršku, kao i podijeliti svoje iskustvo kada i kako žele.

Izvori: