Jaak Panksepp – o životinjama, emocijama i nama samima

Psihobiolog i neuroznanstvenik Jaak Panksepp rođen je 5. lipnja 1943. u estonskom gradu Tartuu, no, zbog okolnosti koje su ubrzo nastupile nakon drugog svjetskog rata i sovjetske okupacije Estonije, njegova obitelj odlučila je odseliti u SAD 1949. godine. Jaak je spomenuo da je tijekom ovog putovanja jednom prilikom zadobio značajnije opekotine koje su tretirane opijatima kako bi se umirio (i preživio), na što se često kasnije osvrtao, naročito kada je u svojim istraživanjima otkrio ulogu opijata u stvaranju veza privrženosti u mozgu. Sudbina, neki bi mogli reći!

Psiho-što?

Panksepp je svoj studij zapravo započeo u području elektrotehnike, no usporedno sa studijem dobio je posao u psihijatrijskoj bolnici, što ga je nagnalo da promijeni studijsku grupu u psihologiju i, potom, u neuroznanost – koju je magistrirao i doktorirao. Razlog zašto je svoju karijeru usmjerio prema neuroznanosti jest potraga za temeljima emocija, za koje je uspio eksperimentalno dokazati da dovode do 7 temeljnih osjećajnih sustava, koji nisu samo dijeljeni univerzalno među ljudima, već i među svim sisavcima.

U znanosti je u ovom razdoblju (prilično nedavne prošlosti) prevladavalo mišljenje da životinje nemaju temeljno emocionalno doživljavanje, već su iznimno reaktivne na okolinu i „ponašajna“ bića. Drugim riječima, u tumačenju životinjskih ponašanja postojala je sklonost prema „nenamjernom“, odnosno ponašanju okarakteriziranom kao neintencionalno, dok su znanstvenici istovremeno ista ponašanja kod ljudi bili skloni interpretirati kao namjerna, inteligentna i prilagođena. Na ovu je pristranost i dvostruke standarde ukazivao i de Waal, koji je istaknuo suštinske sličnosti između ljudi i životinja, poglavito u našim emocijama i emocionalnom izražavanju:

"Iako je točno da životinje nisu ljudi, podjednako je točno da su ljudi životinje."
- Frans de Waal, 2006

Unatoč de Waalovim stavovima i ranijim Darwinovim komparativnim istraživanjima emocionalnog izražavanja ljudi različitih rasa i kultura, novorođenčadi i djece, slijepih, osoba sa psihičkim oboljenjima te pojedinim životinjama (majmuni, konji, psi, mačke i dr.), Panksepp je u svojem radu nailazio na brojne prepreke, mitove i neshvaćanja. Osim opažanja i proučavanja krajnjih ishoda ljudskog i životinjskog ponašanja, kako bismo razumjeli emocije, potrebni su nam i podaci o izvorima emocionalnog reagiranja – gdje nastupaju područja kognitivne etologije, neurobiologije i srodnih znanosti. Više o de Waalovom i Darwinovom pristupu ovim temama pisali smo i u našem ranijem članku, a Jaakov doprinos rastumačit ćemo niže.

U svojem istraživanju iz 2011. godine Jaak Panksepp ustanovio je da životinje imaju bogat emocionalni život te da su emocije (barem one temeljne) među evolucijski starijim aspektima psihičkog života, za koje su zaduženi „stari“ supkortikalni dijelovi mozga zajednički svim sisavcima. Same emocije nije moguće odmjeriti ni kod ljudi, samo njihove pokazatelje kroz doživljavanje i ponašanje. Zahvaljujući takozvanoj „emocionalnoj groznici“, što je naziv za promjene u doživljavanju koje se direktno mogu pripisati podražaju (porast tjelesne temperature, ubrzani otkucaji srca i slično), izmjerenoj kod sisavaca, gmazova i ptica, može se zaključiti da se sposobnost za emocionalna stanja evolucijski pojavila najvjerojatnije između razvojnih podjela vodozemaca i prvih gmazova. Doduše, ovo mjerilo emocionalnosti dovedeno je u pitanje novijim istraživanjima koja podupiru tezu da i kod riba postoje neki pokazatelji emocionalne groznice, stoga je teško precizirati točku u vremenu kada je razvoj emocija krenuo u smjeru kakav poznajemo danas. Koji god period bio ispravniji u prošlosti razvoja emocija, danas je neupitno da ih dijelimo sa životinjama - naspram razmišljanju da nas emocije dijele od životinja. Zbog posvećenosti ovom užem aspektu neuroznanosti, upravo je Jaak Panksepp skovao izraz „afektivna neuroznanost“ za koji je smatrao da najbolje opisuje njegovo područje interesa i rada.

"The rat tickler" iliti škakljač štakora

Za vrijeme istraživanja vokalizacije kod pasa uoči odvajanja od vlasnika, Pankseppov kolega J.P. Scott 60-ih godina prošlog stoljeća inspirirao je i Jaaka da usporedi neka od ponašanja za koja je pretpostavio da imaju slične „polazišne točke“. Panksepp je prepoznao da postoje sličnosti u simptomima povlačenja kod ovisnika o opioidnim drogama te kod osoba uoči prekida socijalnih veza, a prepoznao je i to da ovisnici često dolaze iz socijalno marginaliziranih obitelji. Njegova je pretpostavka bila da su opioidi povezani sa znakovima separacijske anksioznosti kod sisavaca, a ranije spomenute studije sa psima istovremeno su uspjele dokazati da niske razine morfija umanjuju vokalizacijske znakove separacijske anksioznosti kod psića. Nakon dodatnih istraživanja 1980-ih godina, Panksepp je objavio svoju (danas poznatu) opioidnu hipotezu kojom pretpostavlja da su opioidi u mozgu (poznati i kao endogeni opijati) najvjerojatniji temelji stvaranja socijalne privrženosti te da mijenjaju emocije i ponašanja u socijalnom okruženju.

Tijekom 90-ih godina s timom svojih istraživača proveo je istraživanja na štakorima sa svrhom učenja o mehanizmima kojima životinje doživljavaju sreću i, došavši u njihov laboratorij, započeo je ovu priču izjavom: „ Ajmo škakljati neke štakore!“

U istraživanjima su koristili modificirani alat namijenjen za detekciju šišmiša, odnosno alat kojim se mogu snimiti zvukovi visoke frekvencije, te su zabilježili zvukove smijanja kod štakora, što su opisali kao najsličnije zvukovima koje bismo tipično čuli na dječjem igralištu. Ovaj nalaz, osim što je ukazao na to da štakori reagiraju slično na igru kao i ljudi, usmjerio je istraživanja ka tome da nisu složeni kognitivni procesi ono što nas čini emocionalno naprednijima u odnosu na druge vrste. Dapače, ovime su se istraživanja depresije i drugih emocionalno-doživljajnih poteškoća, poremećaja i bolesti skrenule s ideje da njihov uzrok leži u složenim moždanim strukturama prema onim bazičnim dijelovima evolucijski „starog“ mozga.

O Jaakovom istraživanju i efektima igre kod štakora možete saznati dodatne informacije u videu:

Sedam emocionalnih sustava

Panksepp je u svojem radu ukazao i na to da se primarna razina emocionalno-afektivnih (doživljajnih) funkcija pojavila mnogo ranije u evoluciji i predstavljala je osnovu za daljnji razvoj viših tj. složenijih razina moždanih struktura i mentalnih funkcija – koje volimo smatrati ljudskima i isključivima za svoju vrstu. Također, Jaak Panksepp je ovaj spoj moždanih struktura i procesa (kako bi istaknuo interaktivnost) u svojem radu nazivao BrainMind ili MindBrain.

Istraživanjima je Panksepp uspio dokazati da životinje više cijene emocije s pozitivnom valencijom (vrijednosti doživljavanja) od negativnih, odnosno da svojim ponašanjem pokazuju preferenciju za situacijama koje dovode do ugodnih doživljaja, a izbjegavaju situacije koje dovode do negativnih doživljaja. Eksperimentalnim pristupom otkrio je sljedeće primarne emocionalne sustave kod sisavaca:

· ljutnja/bijes
· strah/strepnja
· tuga/panika
· igra/radost
· očekivanje/traženje
· požuda/seksualnost
· briga/njega

Svaki od navedenih sustava ima svoj zasebni neuralni krug ili „putanju“  u mozgu te svaki ima prepoznatljiv neurokemijski sastav. Ako bismo po ovoj logici elektrodama podraživali pojedinu regiju u mozgu, na jednostavan način bismo i izazvali pojedinu emociju kao posljedicu. Budući da se dobar dio emocionalnih sustava među različitim teorijama generalno poklapa, ovdje izdvajamo „očekivanje/traženje“  (eng. seeking) kao sustav koji nas, ukratko, potiče na akciju. Panksepp je smatrao da je ovaj sustav isprepleten s drugima i u podlozi svih drugih jer on u konačnici dovodi do uključenja u različite socijalne situacije i, pritom, do ugode.

Međutim, zašto bi ovi sustavi bili primarni? Zato što imaju evolucijsku funkciju anticipacije ili iščekivanja, na način da nam pomažu „sugeriranjem“ hoće li neki događaj ili situacija pomoći našem opstanku ili ga omesti. Upravo na ovom argumentu počiva Darwinova tvrdnja da su razlike između emocionalnih svjetova ljudi i životinja samo razlike u stupnjevima a ne u vrsti.

Istraživači emocija ne slažu se nužno oko same definicije emocija, stoga je i opisani pristup Jaaka Pankseppa samo jedna od perspektiva znanstvenika ovog područja. Bilo da se slažemo s njim ili ne, činjenica jest da je, zahvaljujući Pankseppovim temeljima u istraživanju afektivne neuroznanosti i komparativnih studija, od 2010. godine do danas proveden niz istraživanja složenih emocija kod životinja. Upravo iz tog razloga danas bolje razumijemo i njih i sebe – poput istraživanja pesimizma kod pasa, optimizma kod štakora ili žaljenja i razočarenja kod štakora.

Za sve čitače koje je priča o dr. Pankseppu zaintrigirala, preporučujemo pogledati i njegov TED govor održan 2013. godine:

Izvori: