Prije nego se bacimo na iznimno poznatu ličnost Marilyn Monroe i njezin odnos sa psihoanalizom - pa i načine na koje je utjecala na nju, valja dati društveni kontekst vremena o kojemu govorimo. Marilyn ne treba posebno predstavljati, s obzirom na to da je ova glumica, pjevačica i model, postala ikona pop kulture, koju i danas mnogi nose kao motiv na majicama ili imaju svoju kopiju Warholovog sitotiska u ovom ili onom obliku. Monroe je za života često predstavljala fatalne likove te je često opisivana kao "seks simbol" svog vremena (neki će i danas reći kako ona predstavlja ideal fizičke privlačnosti), no kakve veze ona može imati sa psihoanalizom?
Duh vremena
Monroe je živjela u poslijeratnom vremenu u SAD-u kada njezina karijera u filmu počinje. U to se vrijeme istovremeno širi utjecaj psihoanalize na društvo i politiku. Postoji određeno vjerovanje u mogući pozitivni utjecaj psihoanalitičara na društvo putem kontrole naših instinkta - koji, ako ne budu kontrolirani, (očito) mogu biti pogubni. Jedan primjer toga, i to iz razdoblja i prije rata, jest odgajanje obitelji Burlingham putem uvida koje psihoanaliza nudi. Ovo je bio projekt kćeri Sigmunda Freuda, Anne Freud, koji je toliko zanimljiv da je definitivno tema za zaseban članak, no, ono što je važno reći jest da je postao jako popularan i ostavio svoj trag u kolektivnom znanju o važnosti (i mogućoj primjeni) psihoanalize.
Godinu prije prvog filma u kojem je glumila Monroe 1946. godine, predsjednik Truman potpisuje Nacionalni plan za mentalno zdravlje, koji je uključivao rad stručnjaka koji su se oslanjali na metode psihoanalize i rada s puno povratnika s ratišta koji su imali problema poput PTSP-a, depresije i anksioznosti. Između ostalih, Menninger braća dobili su zadatak edukacije novih stručnjaka za mentalno zdravlje koji su potrebni za provedbu ovog plana. Prema dr. Robertu Wallersteinu, ista braća vjerovala su u primjenu ideja Anne Freud na razini nacije. Tako počinje masovna primjena psihoanalize na američku javnost. Osnovni cilj, prema psihoanalitičaru dr. Haroldu Blumu, i dalje ostaje "kontrola instinkta i postanak bolje regulirane osobe" koja onda može uživati u životu. Za BBC Blum ističe: "Regulatorni aspekti ljudskog uma bi bili glavni, umjesto preplavljenosti strastima i onim mračnijim impulsima."
Rastom popularnosti psihoanalize, terapeuti koji su ju primjenjivali postaju poznatiji (i vjerojatno skuplji), pa tako i poznate osobe poput Arthura Millera i Tennesseeja Williamsa postaju njihovi pacijenti. Na ovo se razdoblje poznati psihoanalitičar Bergman prisjeća: "Bili smo traženi. Washington je zanimalo što mi mislimo. Pisci i političari su dolazili k nama, imali smo duge liste čekanja. Malo nam je to udarilo u glavu". Dobar pokazatelj utjecaja jest i obraćanje američke vlade Sigmundovom nećaku Edwardu Bernaysu za pomoć u kontroliranju mišljenja i ponašanja mase, koja je po definiciji iracionalna, tijekom hladnog rata.
Slučaj Marilyn Monroe
Nastavno na rast popularnosti, filmska industrija je također pokazala velik interes za psihoanalizu. Anna Freud i terapeuti koji su surađivali s njom radili su za filmske zvijezde, redatelje i vlasnike studija. Jedan od najbližih suradnika Anne u tom je trenutku bio Ralph Greenson. Upravo se njemu 1960. godine za pomoć obraća naša zvijezda članka, Marilyn Monroe. Prema istraživačkom timu BBC-a, razlozi odlaska bili su osjećaj očaja te ovisnosti o alkoholu i drugim supstancama poput barbiturata.
O njihovom odnosu nam govori Celeste Holm, glumica i Ralphova pacijentica istovremeno kada i Monroe (uz to što su dijelile filmsko platno u filmu All About Eve). Holm se prisjeća kako ih je srela na večeri, što ju je iznenadilo pa je svog terapeuta pitala zašto je s klijenticom na večeri (i kako to da nju nikada nije vodio na večere). Ralph joj je odgovorio kako ona "nije bila toliko bolesna". Etično neprihvatljivo, no Ralph nastavlja pričati Holm o Monroe kao djetetu bez ikakvog referentnog oblika, koje ne zna što je cilj i kuda treba ići.
Greenson, slijedeći filozofiju Anne Freud, vjerovao je kako može pokazati Marilyn kako se boriti s destruktivnim nagonom mijenjanjem referentnog oblika i približavanja života onome što se tada smatralo uobičajenim. No, u ovom slučaju je to otišlo u ekstrem. U dogovoru s glumicom, ona se useljava u kuću blizu njegove i on ju prima u svoj obiteljski život, možemo pretpostaviti da je i to zbog onog što je rekao glumici Holm: "Ona ne zna kako obiteljski život treba izgledati". On te njegova žena i kći su na neki način igrali ulogu surogat obitelji Marilyn Monroe - model sukladnosti.
Dr. Leo Rangell objašnjava kako je ideja bila da on (Ralph), kojeg je Monroe smatrala izrazito važnim, predstavlja jednu ugodnu očinsku figuru i da će njezin ego imati koristi od toga. U ovo jačanje osobe i njezina unutarnja stanja bila je uključena cijela obitelj terapeuta, a cilj je bio taj da Marilyn više ne bude destruktivna osoba koja traži ljubav, nego da sama ima dovoljno ljubavi.
Unatoč svim ovim naporima i, u najmanju ruku, upitnim metodama, Greenson nije uspio pomoći glumici. Petog kolovoza 1962. godine Monroe počinjava samoubojstvo u svojoj kući. Sam Greenson prva je osoba koja je vidjela tijelo nakon što ga je pozvala kućna pomoćnica koja nije mogla ući u sobu glumice. Ovaj čin je odjeknuo i šokirao, kako javnost, tako i psihoanalitičarsku zajednicu. S obzirom na ovaj netipičan terapeutski odnos, ne začuđuje da i danas kruže teorije kako je Ralph bio zaljubljen u klijenticu i da je taj odnos zapravo bio ljubavni, kao i teorije da se radi o ubojstvu, a ne samoubojstvu, koje nisu rijetkost kod smrti poznatih.
Neki prozivaju ovaj događaj onim koji je započeo propitivanje nekritičkog prihvaćanja psihoanalize u Americi, kao i put uspjeha ove metode u američkoj javnosti. Kritičari su bili često i poznate osobe, a među njima je bio i bivši muž Monroe, Arthur Miller. U svojem intervjuu iz 1963. godine Miller ističe:
Moj argument u vezi psihoanalize je osnovni koncept da je patnja pogrešna ili znak slabosti, ili čak bolesti. Kada su u stvari neke od najvećih istina koje znamo došle od ljudi koji su patili. Problem nije maknuti patnju, nego napraviti to da nas uči. Nije ju cilj izbjegavati kao i sve osim onog lobotmizirajućeg osjećaja koji oni nazivaju srećom. Čini mi se da tu ima previše kontroliranja čovjeka umjesto oslobađanja čovjeka... Dio je to ideologije u ovom dobu koje je usmjereno na moć.
Paralelno s ovakvim kritikama je krenulo i propitivanje korištenja psihoanalize u svrhu marketinga i PR-a. Dobar primjer ovoga je izdavanje knjige Vencea Packarda "The Hidden Persuaders", koja kritizira psihoanalizu za maniupulaciju i reduciranje čovjeka na razinu emocionalnih lutaka kojima se treba upravljati u korist biznisa. Nešto kasnije, daljnji udarci došli su i od Herberta Marcusea, koji je bio trenirani psihoanalitičar, no sada kritičar njene primjene u javnosti zbog prevelike usmjerenosti na kontrolu ljudi. Psihoanliza u javnosti više nije bila ista. Iako ne sam, slučaj Marilyn Monroe zbog svojega svjetskoga odjeka pobudio je veliki interes i, neminovno, utjecao na percepciju psihoanalize u očima javnosti. Ovaj događaj, reakcije na njega i drugi spomenuti ljudi i momenti nam uspijevaju približiti činjenicu koliko je povijest brige o mentalnom zdravlju, percepcija psihologa, terapeuta i psihijatara zapravo kompleksna i koliko je podložna promjeni. Iako općenito govorimo o pozitivnom trendu, uzmemo li 20. stoljeće pod povećalo, naći ćemo pregršt zanimljivosti i promjena struje misli.
Izvori:
Svi navodi stručnjaka preuzeti su iz BBC-eva dokumentarnog serijala "the Century of the Self" iz 2002. godine.
