Postaješ izoliran(a) ako ne kultiviraš sposobnost za samoću, sposobnost da budeš odvojen(a), da se sabereš. Samoća je mjesto na kojem nalaziš sebe, da možeš posegnuti za drugima i stvarati stvarne veze. Kada nemamo sposobnost za samoću, okrećemo se drugim ljudima kako bismo se osjećali manje anksioznima ili živima. Kada se ovo dogodi, nismo sposobni cijeniti tko oni jesu. Tada su nam poput rezervnih dijelova koje koristimo za podršku našem krhkom samopoimanju. Počinjemo misliti da će nam konstantna povezanost pomoći da se osjećamo manje samima. No, u stvarnosti smo u opasnosti jer je upravo suprotno zapravo istinito.

Navedene riječi Sherry Turkle opisuju u današnje vrijeme dobro poznatu problematiku nesposobnosti bivanja samima sa sobom, sa svojim mislima i osjećajima. Istina, to iskustvo može biti preplavljujuće, ali to ne znači da bismo ga trebali izbjegavati skrivanjem u svojoj zoni komfora – upravo suprotno. Pa, ipak, koliko smo puta čuli ili sami rekli za neku osobu da "ne može biti sama", misleći time na njezinu sklonost da neprestalno traži društvo drugih? Drugim riječima, da njezina subjektivna dobrobit naizgled ovisi o interpersonalnim odnosima s drugim pojedincima, što se često (iako ne isključivo) odnosi na one romantične prirode.

Psihijatar, psihoanalitičar i autor Anthony Storr u svojoj knjizi "Samoća: povratak u sebe" (engl. "Solitude: A Return to the Self") navodi da je rasprostranjeno viđenje interpersonalnih odnosa kao glavnog izvora sreće i subjektivne dobrobiti pogrešno i socijalno uvjetovano. U tom vidu, filozof Ernest Gellner ističe da je u modernom dobu naša okolina praktički sastavljena od odnosa s drugim pojedincima, zbog čega su oni često središte našeg fokusa. U fokusu ovog članka upravo se zato našla sposobnost za samoću i često previđene prednosti koje ona donosi.

Sposobnost za samoću

Za početak, važno je razlikovati samoću od usamljenosti, s kojom je mnogi pogrešno poistovjećuju. Za razliku od usamljenosti, samoća ne mora uključivati emocije negativnog hedonističkog tona. Upravo suprotno, za mnoge kreativne pojedince samovanje predstavlja bogat izvor kreativnih ideja i ključan dio procesa njihovog oživotvorenja, zbog čega svjesno odabiru provoditi određeno vrijeme sami.

Pedijatar i psihoanalitičar Donald Winnicott, kojemu se pripisuje utjelovljenje pojma sposobnosti za samoću, isti naziva jednim od najvažnijih znakova sazrijevanja u emocionalnom razvoju pojedinca. Prema Winnicottu, temelj ove sposobnosti leži u iskustvu bivanja samima u prisutnosti drugih – što, ponovno, ne smijemo poistovjećivati s osjećajem usamljenosti ili izolacije u prisutnosti drugih.

Prema teoriji samoodređenja (engl. self-determination theory) Decija i Ryana, osnovne psihološke potrebe su one za autonomijom, kompetencijom i povezanošću. Međutim, njihovo ispunjenje ne bi trebalo biti međusobno isključivo. Drugim riječima, ne bismo se trebali fokusirati isključivo na odnose s drugim ljudima, razvoj svojih potencijala ili same sebe, već se truditi posvetiti dovoljno vremena i truda svakom od navedenih aspekata te time ostvariti zdravu ravnotežu.

Abraham Maslow sugerirao je da samoaktualizacija, misleći pritom na ispunjenje svojeg punog potencijala manifestirano u takozvanim "maksimalnim iskustvima", predstavlja najvišu (i najteže dostižnu) od primarnih ljudskih potreba. Nadalje, Maslow je smatrao da kreativnost i sposobnost doživljavanja maksimalnih iskustava ovisi upravo o bivanju slobodnima od drugih ljudi, čime „postajemo više svoji; naši pravi autentični mi, naš pravi identitet“.

Hijerarhija potreba Abrahama Maslowa: (1) fiziološke potrebe, (2) sigurnost, (3) ljubav i pripadanje, (4) samopoštovanje, (5) samoaktualizacija (izvor: Simply psychology)
Hijerarhija potreba Abrahama Maslowa: (1) fiziološke potrebe, (2) sigurnost, (3) ljubav i pripadanje, (4) samopoštovanje, (5) samoaktualizacija (izvor: Simply psychology)

Bez veze (ni)je bez veze

Da su interpersonalni odnosi itekako važni, ističe psiholog i psihoanalitičar John Bowlby, čija poznata teorija privrženosti (engl. attachment theory) sugerira da (ne)sposobnost ostvarivanja sigurne privrženosti sa svojim primarnim skrbnicima u ranom djetinjstvu uvelike oblikuje obrasce mišljenja, doživljavanja i ponašanja koji čine specifični stil privrženosti, što kroz život ne utječe samo na interpersonalne odnose, već i na mnoge druge aspekte razvoja ličnosti i samopoimanja. Bowlby ističe važnost ostvarivanja privrženosti komentarom da su "intimne veze s drugim ljudskim bićima središte oko kojeg se vrti život osobe, ne samo kada je ona novorođenče ili malo dijete ili školarac, već i kroz njezinu adolescenciju i zrele godine, u starost". Storr, bez namjere umanjivanja važnosti interpersonalnih odnosa u životu svakog pojedinca, ističe da su intimne veze jedno od središta oko kojeg se vrti život osobe, ne nužno njegovo glavno (i jedino) središte.

Ovu ideju u modernom je kontekstu sjajno obradio stand-up komičar Daniel Sloss u svojem specijalu "Jigsaw" (koji možete pogledati na Netflixu), prepričavši kako mu je otac kao sedmogodišnjaku prenio analogiju koja ga od tada prati – da svatko od nas kroz život sastavlja svoju slagalicu čija je kutija izgubljena. Budući da ne znamo kakvu sliku pokušavamo sastaviti, najbolje je početi od rubova – primjerice, od obitelji, prijatelja, hobija i interesa te posla. Međutim, ono u čemu je njegov otac istovremeno u pravu i u krivu, kako sam Sloss kaže, jest tvrdnja da je središnji dio slagalice svakog pojedinca partner koji tu slagalicu savršeno upotpunjava.

Sloss je iz navedenog, kao i mnogi od nas pod utjecajem tipičnih društvenih uvjerenja, isprva internalizirao poruku "ako si sam, nepotpun si". Ako se na trenutak zamislite, zasigurno ćete naći barem jedan primjer društvenog djelovanja koji šalje upravo tu poruku – primjerice, sažaljenje nad pojedincima koji nemaju partnera ili uvjerenje da s njima "mora biti nešto krivo". Ono što je zapravo krivo jest u društvu vrlo rasprostranjeno uvjerenje da svaki pojedinac u životu nužno teži istom – tipično, pronalasku posla koji mu pruža financijsku sigurnost te romantičnog partnera s kojim će osnovati obitelj i provesti ostatak svog života. Sloss se u ovom kontekstu fokusira na potragu za romantičnim partnerom te naglašava tragediju u osobni identitet inkorporiranog uvjerenja da ćemo svoju sreću pronaći u drugoj osobi, zbog čega se često zaljubljujemo u vlastitu ideju osobe umjesto u ono što ona zapravo jest (što smo prethodno analizirali na primjeru filma "(500) Days of Summer").

Rečenim ne umanjujemo važnost koju navedeni aspekti imaju za određene pojedince, već ističemo da nema svaki pojedinac iste osobne vrijednosti, pa time ni ciljeve. Kako navodi Daniel Sloss, središte slagalice rezervirano je za ono što nas usrećuje, što je za njegovog oca bila i ostala njegova partnerica (Danielova majka). Međutim, neki pojedinci za popunjavanje središta svoje slagalice trebaju drugačije dijelove koji, koliko god različiti bili na individualnoj razini, predstavljaju osobni izvor strasti i sreće. Time se ponovno vraćamo onome što je u svojoj knjizi pokušao prenijeti i Storr, odnosno činjenici da središte života osobe ne mora biti sastavljeno od samo jedne komponente.

Trailer za Netflix stand-up special Daniela Slossa

Nesreća u sreći, sreća u nesreći

Kako navodi Storr, u stanju zaljubljenosti čini se da ne postoji raskorak između mašte i stvarnosti, zbog čega je potreba za sanjarenjem privremeno zaustavljena – što vjerojatno doprinosi učestalom uvjerenju da su romantični odnosi glavni izvor sreće i značenja u životu pojedinca. Freud je svojevremeno napisao da „sretna osoba nikad ne mašta, samo ona nezadovoljna; motivacijske sile fantazija su nezadovoljene želje i svaka pojedina fantazija predstavlja ispunjenje želje, popravak nezadovoljavajuće stvarnosti“. Dakle, osoba koja ne mašta zadovoljna je svojom subjektivnom stvarnošću – međutim, to potencijalno istovremeno znači da nema značajnog pomaka prema naprijed te potraga za srećom i smislom privremeno biva obustavljena.

Kada zaljubljenost počne popuštati, često uviđamo da smo se u određenim aspektima osobnog razvoja našli u stagnaciji te da naša stvarnost nije idealna. Time (ponovno) počinjemo shvaćati da je sve prolazno i da ono čime raspolažemo u danom trenutku nije dovoljno za zadovoljenje naše težnje ka samoaktualizaciji – međutim, upravo je taj osjećaj da nam nešto nedostaje ono što nas kontinuirano tjera naprijed, što potiče naš osobni rast i razvoj. Istina, bez tog ustrajnog šuma bili bismo zadovoljni time što jesmo i čime raspolažemo, ali tada se nikada ne bismo odvažili istražiti što sve možemo postati i koje visine možemo doseći.

Izvori

Littman-Ovadia, H. (2018). Doing–being and relationship–solitude: A proposed model for a balanced life. Journal of Happiness Studies, 20(6), 1953–1971. https://doi.org/10.1007/s10902-018-0018-8
Storr, A. (1997). Solitude: A Return to the Self (Paperback edition). HarperCollins Publishers.
Winnicott, D. W. (2018). The Capacity to be Alone. Routledge, Taylor & Francis Group.