Iako se danas o seksualnosti zna jako puno, u javnosti su još uvijek prisutni razni stavovi utemeljeni na zastarjelim informacijama ili pukim mitovima o ljudskoj seksualnosti. Jedna od takvih zamisli je i mijenjanje seksualne orijentacije psihoterapijom, ono što se popularno naziva „konverzivna terapija“. Na temu konverzivne terapije razgovarali smo s mr. spec. kliničke psihologije Ivom Žegurom. Osim po kliničkom radu i akademskim aktivnostima, neki od vas je zasigurno prepoznaju i kao autoricu knjige Coming out: Razumjeti vs. / feat. prihvatiti (2006).
Kada govorimo o „konverzivnoj terapiji“ u samom početku valja napomenuti da je u našem žargonu i profesionalnom jeziku uvriježen krivi pojam. Iva ističe kako je pojam terapija vezan uz postupak kojim se ublažavaju ili otklanjaju simptomi bolesti ili ozljede i uspostavlja prethodno narušeno, stanje zdravlja i optimiziraju psihološka dobrobit i kvaliteta života. S obzirom na to da je danas znanstveni stav kojega zastupaju struke koje se bave zaštitom mentalnog zdravlja jasan, a to je da homoseksualna orijentacija čini jednakovrijednu seksualnu orijentaciju kao što je i heteroseksualna te da je ni po čemu ne treba patologizirati, tada je jasno da ne postoji bolest koju treba liječiti.
Tzv. „konverzivnu terapiju“, koju čini zapravo skup intervencija za promjenu seksualne orijentacije - IPSO (engl. sexual orientation change interventions - SOCI), valja razumjeti u društveno-političkom kontekstu LGBT zajednica i same struke. IPSO tehnike poznate su još pod nazivom reorijentacijska terapija, reparativna terapija i konverzivna terapija. No dobro, i dalje možda nije najjasnije što se sve može smatrati konverzivnom terapijom. Žegura pojašnjava: „kao IPSO tehnike koriste se mnoge kliničke intervencije preuzete iz: psihoanalize, kognitivno bihevioralne terapije, bihevioralne terapije, hipnoze, EMDR, partnerske terapije, sistemske obiteljske terapije, grupne terapije, te se koriste i psihofarmaci, elektrokonvulzivna terapija, skup tretmana tijekom bolničkog psihijatrijskog liječenja ne vodeći računa o tome je li korištenje ovih tehnika suglasno sa znanstvenim činjenicama, profesionalnim standardima praksi pojedinih terapijskih modaliteta iz kojih su preutete i etikom korištenja ovih tehnika.“ Osim toga, u literaturi ćete pronaći da se pod IPSO navode i vršnjačke i religiozne intervencije koje uključuju vjersko savjetovanje, post, molitvu, egzorcizam i različite improvizirane programe, istaknuto je u Priručniku o savjetovanju i psihoterapiji lezbijki, gejeva, biseksualnih i transrodnih klijenata Shidloa & Schroedera (2002).
Ove se intervencije temelje na znanstveno diskreditiranim te krivim pretpostavkama o istospolnoj seksualnoj orijentaciji i rodno ne-normativnom rodnom identitetu kao razvojnom poremećaju uzrokovanom lošim odnosima s roditeljima, neostvarenim rodnim identitetom, traumom, seksualnim zlostavljanjem, odbacivanjem od okoline. Svi ovi pristupi temelje se na specifičnim pretpostavkama tradicionalnog religijski protkanog društva i teološkim idejama koje ponovno ne čine potpuni spektar teoloških pristupa, o tome da su istospolne orijentacije i istospolne veze, varijantno rodno izražavanje i seksualno izražavanje pa tako i seksualnost općenito griješne. Više o temi se može vidjeti kod Dreschera (2002).
Kritike ovakve terapije
Kada govorimo o pionirima u kritičkom osvrtu na IPSO, navodi Žegura, tu je američki psiholog Gerald C. Davison koji je još 1974. g. pozvao kliničare da prestanu nuditi IPSO i da prepoznaju društvenu opresiju zbog koje klijenti traže ove tretmane. No, tek su krajem 1990.- ih psihološke strukovne organizacije otpočele s kritičkim analizama IPSO- a. APA (2009) usvaja preporuke Radne skupine o prikladnom terapijskom odgovoru na seksualnu orijentaciju, a isto čini i BPS (2012), kao i mnoga druga strukovna psihološka društva, temeljem analize istraživanja koja su pokazala neučinkovitost i upitnu sigurnost IPSO- a. Prema Antonu (2010):
APA od 2009. potiče: „stručnjake u području mentalnog zdravlja da odustanu od krivog predstavljanja učinkovitosti IPSO- a u promjeni seksualne orijentacije i obećavanja promjene u seksualnoj orijentaciji.“
Ono što je jako važno danas, navodi kolegica Žegura, jest da institucije koje su smatrane autoritetima u polju, Američka psihološka asocijacija i Američka psihijatrijska asocijacija, posebno ističu da ne postoje empirijske osnove za pretpostavke neo-psihoanalitičke reparativne terapije i ostalih IPSO. „Dezinformacije predstavljene kao pseudoznanstveni pristup čine izvor za različite IPSO koje često nose predznak poznatih intervencija u području mentalnog zdravlja i psihoterapijskih tehnika, no one imaju tek vrlo malo sličnosti s izvornim terapijskim modalitetima i njihovim tehnikama, kao i standardima koje one nalažu.“ Da su sve ove tehnike ostavile značajan trag može se vidjeti i u prilogu BBC-a koji donosimo u nastavku. Radi se o susretu tadašnjeg medicinskog tehničara i jednog od njegovih pacijenata kojeg su nastojali "izliječiti" primjenjujući tehnike iz averzivne terapije.
Situacija danas je optimistična
Jasni pokazatelj napretka je na primjer Europska organizacija za psihoterapiju (EAP) koja na svojoj web-stranici daje niz dokumenata, standarda, etičkih načela, propisa i zakonskih regulativa o psihoterapiji pa tako i „EAP izjavu o ezoterijskim metodama“ i „EAP izjavu o konverzivnoj terapiji“ kojima se psihoterapija vrlo jasno ograđuje od ovakvih pseudoznanstvenih intervencija. Savez psihoterapijskih udruga Hrvatske (SPUH) je na svojim web-stranicama preveo i prenio Izjavu Europske asocijacije za psihoterapiju o konverzivnoj terapiji. Zato je važno da svatko kome je potreban psihoterapeut ili savjetodavni terapeut zna gdje će tražiti pomoć i informaciju, a to su profesionalne udruge psihoterapeuta ili komora.
U 21. stoljeću kada znamo koji etički i znanstveni standardi određuju psihoterapiju kao profesiju, jasno je da ne možemo govoriti o „konverzivnoj terapiji“, nego se radi o pseudoznanstvenim intervencijama za promjenu seksualne orijentacije.
Neke države u Europi i svijetu zakonski su zabranile prakticiranje reparativne terapije. Žegura ističe kako je među prvima u Europi to je učinila Njemačka čija je vlada 2008. g. objavila da je u potpunosti protiv konverzivne terapije. Države u EU u kojima je zakonski u potpunosti zabranjena konverzivna terapija jesu Malta i Švicarska od 2016. te Albanija i Njemačka od 2020. Štoviše, u Albaniji su psiholozi i psihologinje okupljeni oko nacionalnog psihološkog društva pokrenuli akciju koja je rezultirala zabranom konverzivne terapije. Njemačka je u 2020. godini u potpunosti zabranila IPSO za osobe mlađe od 18 godina i uvela kazne za primjenu konverzivne terapije kod odraslih. Norveško psihijatrijsko društvo 2000. godine jasno je istaknulo da se tretmani kojima je jedini cilj promijeniti seksualnu orijentaciju iz homoseksualne u heteroseksualnu trebaju smatrati neetičkim te da nemaju mjesta u zdravstvenom sustavu, a norveški vrhovni sud od 2019. razmatra uvođenje zabrane konverzivne terapije. Zakonske regulative koje sankcioniraju konverzivnu terapiju imaju Brazil i Australija (država Victoria), a SAD ima zakonsku zabranu konverzivne terapije u nekim od svojih država. 2020. U ovoj je godini EU Parlament podržao inicijativu zabrane konverzivnih terapija i zabrane patologiziranja trans identiteta te apelirao na zemlje članice da poduzmu slične mjere koje poštuju i poržavaju prava na različite seksualne orijentacije, rodni identitet i rodno izražavanje.
Što je s onima koji trenutno razmišljaju o takvom tretmanu?
Specifično pitanje za kolegicu Žeguru bilo je usmjereno na to što bi poručila onima koji razmišljaju o takvom tretmanu za sebe ili svoju djecu. Na tu temu kolegica poručuje:
Prvo bih apelirala da svoje strahove, strepnje i razloge, koji ih vode k tome da za svoje dijete ili sebe, ako je riječ o odrasloj LGBT osobi, potraže tzv. konverzivnu „terapiju“, pokušaju artikulirati kod licenciranog terapeuta i terapeutkinje. Tu se otvara prostor za mogućnost uvida u vlastite stavove o homoseksualnosti ili transrodnosti te da na profesionalan i etičan način dobiju informaciju o važnosti povjerenja u odnosu roditelj-dijete, najbolji interes djeteta i dobrobit djeteta, vezano za sram i stigmu te introjeciranu homofobiju ili transfobiju kod odraslih koji sami traže ovakav oblik pomoći, uvid u motive radi kojih to čine, mogućnost da dobiju znanstveno utemeljene informacije o seksualnosti, seksualnim orijentacijama i identitetima. To je put da ne odaberu ono što je znanstveno dokazano štetno i neetično.
S obzirom na to da bismo kao struka trebali znati što se događa kada silom pokušavamo mijenjati stavove, jasno i obazrivo trebali bismo izreći stav struke i znanosti - da su sve intervencije namijenjene promijeni seksualnih orijentacija koje nisu heteroseksualne i promjeni transrodnih identiteta štetne i neetične, a da su njihove posljedice po mentalno zdravlje pogubne te da mogu dovesti i do samoubojstva. Posljedice prakticiranja IPSO na LGBT klijentima su višestruke i poražavajuće. One dugotrajno narušavaju sliku o samome sebi, onemogućavaju normativni razvoj rodnog identiteta, seksualnosti i intimnosti te njihovu integraciju s ostalim aspektima selfa pojedinca, dovode do depresije, anksioznosti, osjećaja krivnje, srama, žalovanja, traumatiziranost, bespomoćnosti, seksualnih problema i disfunkcija, mržnje prema samome sebi, samokažnjavanju, samoranjavanju, zloporabi psihoaktivnih tvari, tendencija suicidu i počinjenju suicida, oštećenih veza s obitelji, prijateljima, partnerima, gubitka socijalne podrške, gubitka vjere...
Strukovne organizacije kao što je APA (2009) potiču psihologe da klijentima koji traže promjenu svoje homoseksualne orijentacije i rodnog identiteta pruže alternative IPSO tehnikama koje se temelje na znanstvenim dokazima da homoseksualna orijentacija i rodna varijatnost nisu znakovi duševne bolesti. Stoga su IPSO intervencije iznimno štetne po mentalno zdravlje i opću dobrobit djece, adolescenata i odraslih!
Osim o ovim temama s kolegicom Žegurom smo razgovarali i o situaciji kod nas te o njenim osobnim doticajima s konverzivnom „terapijom“ o čemu ćete moći čitati uskoro!
Izvori za one koji žele znati više:
Drescher, J., Shidlo, A., & Schroeder, M. (2002). Sexual conversion therapy: Ethical, clinical and research perspectives (Vol. 5, No. 3-4). CRC Press.
Shidlo, A., & Schroeder, M. (2002). Changing sexual orientation: A consumer’s report. Professional Psychology: Research and Practice,33, 249-259.
Shidlo, A., & Gonsiorek, J.C. (2017). Psychotherapy who clients who have been through sexual orientation change interventions or request to change sexual orientation. In K.A. DeBord, A.R. Fischer, K.J. Bieschke, & R.M. Perez (Eds.). Handbook of sexual orientation and gender diversity in counselling and psychotherapy. Washington, DC: American Psychological Association. pp. 291-312. http://dx.doi.org/10.1037/15959-012.
