Ljudi potiskuju sjećanja na stravična iskustva u dubinu svoje svijesti gdje ona ostaju netaknuta, dok jedan dan uz pomoć psihoterapije ne počnu izlaziti na svjetlo dana. Zvuči plauzibilno? No, je li ovo zaista uobičajena pojava?
Rasprava o tome potiskuju li ljudi sjećanja na traumatična iskustva javlja se još tijekom slavnih dana Freudove psihoanalize krajem 19. stoljeća, a traje i dan danas. Sam Sigmund Freud začetnik je ideje o potiskivanju sjećanja kao jednom od obrambenih mehanizama ličnosti kojeg nazivamo represija. On je vjerovao da je represija nesvjesno motivirano zaboravljanje neugodnih sjećanja te je smatrao da su potisnuta sjećanja na seksualna zlostavljanja u djetinjstvu uzrok opsesivne neuroze i histerije. I u novije vrijeme otkrivanje potisnutih sjećanja centralna je ideja određenih vrsta psihoanalize. Istraživanje provedeno 90-ih godina prošlog stoljeća na 860 psihoterapeuta pokazalo je da 60% njih vjeruje da je represija učestao razlog zaboravljanja, a 40% ih je vjerovalo da se ljudi ne sjećaju većine svog djetinjstva jer su potisnuli traumatske događaje. Trećina njih koristila je barem jednu tehniku oporavka potisnutih sjećanja kao što su hipnoza, vođena imaginacija ili opetovano ispitivanje o događajima iz djetinjstva (npr. „Jesi li siguran da nisi seksualno zlostavljan u djetinjstvu?“). Danas psiholozi i psihijatri nemogućnost prisjećanja važnih informacija o traumatičnim i stresnim događajima koja se ne može objasniti običnim zaboravljanjem nazivaju disocijativna amnezija.
Tematika potisnutih sjećanja nije promakla ni popularnim medijima pa tako upisivanjem pojma „repressed memories“ kao ključnu riječ u IMDb-ovu tražilicu filmova i serija možete naići na čak 161 naslov koji na različite načine prikazuje taj fenomen (npr. Butterfly Effect i Batman Forever).
No, čini se da je popularnost ovog fenomena više bazirana na anegdotalnim prikazima pojedinačnih slučajeva nego na empirijskim istraživanjima. Pregled 60 godina istraživačkih radova na temu potisnutih sjećanja nije urodio ni jednim uvjerljivim laboratorijskim dokazom o njihovu postojanju. Hipotezi o potiskivanju sjećanja ne idu u prilog ni nalazi koji ukazuju da se ljudi jako dobro sjećaju traumatskih događaja kao što su prirodne katastrofe ili holokaust te da im se ponekad vraćaju u obliku flashbackova.
Popularnost ovog fenomena navela je psihijatra Harrisona Popea i njegove suradnike da ponude zanimljiv izazov znanstvenoj zajednici – objavili su oglas na profesionalnim internetskim stranicama nudeći 1,000$ osobi koja navede jedan primjer slučaja disocijativne amnezije na traumatski događaj koji se dogodio prije 1800. godine, bio on fiktivan ili realan. Autori su vjerovali da, ako je potiskivanje traumatskih sjećanja prirodni psihološki fenomen, mora postojati nekakav dokaz o njegovu postojanju kroz povijest unutar bilo koje kulture, no nitko nije uspio ponuditi ni jedan „čisti“ opis disocijativne amnezije.
U posljednje vrijeme, na temelju poznatog istraživanja Elizabeth Loftus (1996) o lažnim sjećanjima, postignut je konsenzus među istraživačima da sugestivne procedure poput hipnoze i vođene imaginacije, korištenih u terapiji, mogu generirati lažna sjećanja na traumatske događaje te da je odgođeno dozivanje stvarnih događaja češće rezultat običnog zaboravljanja i dosjećanja nego represije.
Ipak, za kraj je važno naglasiti da nisu sva sjećanja kojih se ljudi dosjete nakon nekoliko godina ili desetljeća nužno lažna. No, psihoterapeuti trebaju biti oprezni u razlikovanju „signala“ stvarnih sjećanja od „šuma“ lažnih sjećanja.
Izvori:
Loftus, E. (1996). Memory distortion and false memory creation. Bulletin of the American Academy of Psychiatry and Law, 24(3), 281-295.
