Kako zamišljate tipični tretman elektrokonvulzivne (kratice ECT ili EKT) ili, popularno zvane, "šok" terapije? Mnogima na pamet pada slika pacijenta kojeg se protiv njegove volje odvlači u sobu i čvrsto veže za ležaj ili krevet te mu se, zatim, kroz sljepoočnice propušta snažna struja kroz elektrode pričvršćene za glavu. Pritom se on agresivno odupire, a grupa liječnika i medicinskih sestara nastoji ga obuzdati. Kada pacijent napokon "dođe sebi", ponaša se dezorijentirano i zbunjeno, a postoji mogućnost i da je izgubio pozamašne dijelove pamćenja. Ovakvi scenariji zvuče zastrašujuće pa ne iznenađuje da je elektrokonvulzivna terapija u tolikoj mjeri (bila) stigmatizirani postupak liječenja.
U jednom istraživanju u kojem je sudjelovalo 200 Amerikanaca dobiveno je da 59% sudionika smatra da je EKT bolni tretman, 53% navodi da uzrokuje mučninu i povraćanje, 42% smatra da se regularno koristi za kažnjavanje pacijenata koji se loše ponašaju te ih 42% smatra da uništava veliki broj moždanih stanica. Čak je šesnaest posto sudionika navelo da vjeruju da EKT pacijente ostavlja u trajnom stanju nalik zombijima. Druga istraživanja potvrđuju da takve stereotipe možemo naći i među studentskom populacijom budućih medicinskih djelatnika.
Kakva je zapravo današnja praksa?
Točno je da je u svojim ranim oblicima elektrokonvulzivna terapija često dovodila do silnih grčeva, što je povremeno rezultiralo puknućem kostiju, polomljenim zubima, čak i smrću. Međutim, to nije slučaj s novim oblikom terapije koji se provodi u zadnjih pedeset godina u SAD-u i većini zapadnih zemalja, gdje je metoda primjene EKT-a mnogo sigurnija i humanija. To da liječnici danas koriste EKT kako bi podčinili "zahtjevne" pacijente, također, nije istina.
Stručnjaci se ni danas ne uspijevaju usuglasiti oko točnog razloga zašto EKT djeluje. Brojna istraživanja su utvrdila različite biološke učinke EKT-a koji pridonose antidepresivnom, antimaničnom, antipsihotičnom, antikonvulzivnom i antiparkinsonskom učinku. Izazvane konvulzije imaju snažan učinak na metabolizam pojedinih moždanih regija, povećavaju propusnost krvnomoždane barijere te moduliraju učinak neurotransmisija, hormonalnu sekreciju, promjene u ekspresiji brojnih gena, a potiču i neuroplastičnost te, u konačnici, dovode do strukturnih promjena mozga. Većina istraživanja smatra ju korisnim tretmanom u težim oblicima depresije, iako se uobičajeno preporuča samo kao posljednja opcija u liječenju, nakon što su se ostale intervencije (psihoterapija i lijekovi) u više navrata pokazale neučinkovitima.
Prema Šagudu i suradnicima (2020) u Hrvatskoj se EKT primjenjuje, sukladno modernim standardima, samo u Klinici za psihijatriju KBC-a Zagreb te predstavlja najučinkovitiju terapiju kod najtežih kliničkih slika psihijatrijskih poremećaja. Pacijenti koji danas primaju EKT - koji obično pate od depresije (otporne na druge oblike terapija i lijekove) te rjeđe od manije ili shizofrenije - prvo primaju opću anesteziju, zatim neku vrstu mišićnog relaksanta i, ponekad, supstance koje zaustavljaju proizvodnju sline. Nakon toga liječnik smješta elektrode na glavu pacijenta s jedne strane (unilateralna EKT) ili obostrano (bilateralna EKT) te otpušta električni šok. Posljedično, ovaj šok inducira napadaj koji traje 45-60 sekundi, ali anestetik (koji onesvješćuje pacijenta) i relaksant mišića sprječavaju pacijentove pokrete tijekom napadaja pa ne dolazi do fizičkih ozljeda.
Svrha ovih informacija nije uvjeriti ljude da elektrokonvulzivna terapija ne dolazi s vlastitim rizicima. Stopa smrtnosti iznosi otprilike 2-10 slučajeva na 100.000 tretmana, što je podjednako riziku smrtnosti pod anestezijom. Općenito gledajući, vjerojatnost smrtnosti od EKT-a deset je puta manja od rizika od smrti pri porodu. EKT je povezana s povišenim rizikom za neugodne nuspojave poput glavobolja, bolova u mišićima, mučnine i, najpopularnije, gubitka pamćenja, obično za događaje koji su se dogodili neposredno prije svakog tretmana. Dakle, elektrokonvulzivna terapija nije bezopasna, ali definitivno nije psihološki i fizički štetna u razmjerima koje mnogi ljudi navode.
Skupina ljudi koja ima značajno manje negativnih stavova o EKT-u u odnosu na ostale su upravo osobe koje su prošle taj tretman. Većina pacijenata koja je primila terapiju navodi da je iskustvo EKT-a manje strašno od posjeta zubaru. U jednom istraživanju 98% sudionika koji su prošli terapiju navelo je da bi je ponovili ukoliko bi se njihova depresija vratila, a u drugom je 91% pacijenata koji su primili EKT izjavilo da terapiju smatraju pozitivnom.
U svojoj knjizi "Šok: iscjeljujuća snaga elektrokonvulzivne terapije" iz 2006. godine Kitty Dukakis rječito je opisala svoje iskustvo s EKT-om, nakon višestrukih epizoda teške depresije na koju drugi tretmani nisu uspješno djelovali. Njezinim riječima:
"Nije pretjerivanje reći da je elektrokonvulzivna terapija za mene otvorila novu stvarnost... Sada znam da postoji nešto što će djelovati i djelovati brzo. To otklanja neizvjesnost i strah... Daje mi osjećaj da imam kontrolu, osjećaj nade."
Prema svemu navedenom, koji su izvori pogrešnih uvjerenja?
Dio zasigurno možemo pripisati prošlosti samog tretmana, nekoć brutalnoj metodi primjene. Dio možemo pripisati i tome da neke osobe, koje nisu upoznate s činjenicama o EKT-u, osjećaju nelagodu pri samoj pomisli da električna energija prolazi nečijim mozgom pa samim time i postupak smatraju opasnim.
Značajna proporcija problema proizlazi iz medija, odnosno filmske industrije. Najutjecajniji film takve tematike zasigurno je Let iznad kukavičjeg gnijezda (odn. One Flew Over the Cuckoo's Nest) iz 1977. godine, u kojem glavni lik, kojeg utjelovljuje Jack Nicholson, bude prisilno podvrgnut tretmanu EKT-a zbog pobune koju je pokrenuo na psihijatrijskom odjelu među drugim pacijentima. Razlog zbog kojeg je terapija primijenjena je njegov neposluh i neprimjereno ponašanje, a njegove reakcije za vrijeme i nakon tretmana prikazane su izrazito negativno (opiranje i grčevi). U istraživanju u kojem su sudionici gledali isječke iz filmova (Let iznad kukavičjeg gnijezda, Obični ljudi, Beverly Hillbillies i dr.), koji prikazuju EKT ili se na tu terapiju referiraju, iskazivali su da EKT smatraju manje poželjnom vrstom terapije. Iz navedenog možemo vidjeti kako industrija popularne psihologije na snažan način oblikuje stereotipe prosječne osobe. Ovakvi filmovi gledateljima su izrazito zanimljivi i privlače pažnju (Jack Nicholson je za spomenutu ulogu osvojio i nekoliko Oscara), zbog čega valja poseban naglasak staviti na to kako ljudima prezentiramo stigmatizirane teme ili se filmovima, idealno, koristiti kao kanalom edukacije i destigmatizacije.
S pozitivne strane, postoje dokazi da educiranje o EKT-u može smanjiti utjecaj mitova o ovoj terapiji. Jedan istraživački tim otkrio je da su studenti koji su gledali video ili čitali letak s navedenim točnim informacijama o elektrokonvulzivnoj terapiji iskazivali manji broj zabluda o EKT-u (poput uvjerenja da je postupak bolan, da uzrokuje dugoročne promjene ličnosti ili da se koristi za kontrolu nad agresivnim pacijentima), u odnosu na kontrolnu grupu studenata koji nisu bili izloženi ispravnim informacijama. Spomenuto istraživanje istovremeno nam daje i nadu jer nas podsjeća da je najbolji način da se izborimo s netočnim informacijama upravo informiranje o onome što je točno i provjereno.
Također, na umu trebamo imati i pacijente kao stvarne osobe i članove zajednice. Odlučiti se na unaprijed stigmatizirani tretman, kao zadnju opciju kojom si nastojimo pomoći, nije lagani zadatak. Važno je ljudima osvijestiti činjenicu da je elektrokonvulzivna terapija tretman koji mnogim pacijentima može unaprijediti kvalitetu života i, samim time, predstavlja dovoljan razlog da joj pristupimo na jednako kritičan način kao i bilo kojem drugom tretmanu.
Izvori:
