Mitovi o poremećaju iz spektra autizma

Ništa nije opasnije za novu istinu nego stara zabluda. (J.W. von Goethe)

Stajališta ljudi o uzročno-posljedičnim vezama bolesti i poremećaja oduvijek su bila definirana različitim mitovima. Jaz između ljudske potrebe za racionalizacijom nastanka bolesti i sposobnosti znanosti da pruži čvrste uvide u mehanizme nastanka i etiologiju stvara plodno tlo za mitove. Ipak, neki su mitovi toliko tvrdokorni da opstaju i nakon što znanost pruži nove dokaze koji pobijaju mit. A ponekad su upravo znanstvenici krivci za nastanak mita.

Dugoročno održavanje mitova o uzročno-posljedičnim vezama posebno je često kod neuroloških i mentalnih poremećaja s obzirom na to da razumijevanje etiologije bolesti kaska za ostalim medicinskim disciplinama. Jedan od neuroloških poremećaja kojem mitovi nisu strana pojava jest poremećaj iz spektra autizma (dalje u tekstu PSA ili autizam).

S obzirom na to da se još uvijek ne zna točno kako nastaje PSA (iako se zna da postoji genetska komponenta), mitova o autizmu ne manjka. U nastavku vam donosimo neke od najpopularnijih mitova o autizmu; ne samo one koji se odnose na nastanak poremećaja, već i one koji proizlaze iz nerazumijevanja simptoma.

Mit 1: Trenutno vlada epidemija autizma

Mnogi vjeruju da svake godine raste broj djece s autizmom do razine da se može smatrati epidemijom. Iako je istina da je u posljednjih dva ili tri desetljeća porastao broj slučajeva PSA, ono što ovaj mit ne uzima u obzir jest da je to odraz povećanog razumijevanja ovog poremećaja. Porast svjesnosti o autizmu doveo je do aktivnije potražnje uputnica za procjenu autizma od strane roditelja i stručnjaka. S razvojem definicije poremećaja i simptoma koje on uključuje, povećala se i sposobnost dijagnosticiranja istog. To znači da sve veći broj osoba, kojima možda nekad ranije ne bi bio dijagnosticiran poremećaj iz spektra autizma, danas dobiva dijagnozu, a time i adekvatnu podršku i tretman.

Mit 2: Loš odgoj (hladne majke) dovodi do razvoja autizma

Prvo objašnjenje autizma ponudili su psihoanalitički orijentirani liječnici Leo Kanner i Bruno Bettelheim 1950-ih godina. Oni su vjerovali da su za razvoj emocionalnih i ponašajnih problema kod djece krive hladne, distancirane i na karijeru orijentirane majke. Ova je teorija bila poznata pod zanimljivim nazivom - Hipoteza majki hladnjaka (engl. Refrigerator Mother Hypothesis). Iako naziv ove hipoteze na hrvatskom možda zvuči smiješno, sigurni smo da majkama koje su bile optužene da su zbog svoje hladnoće, distanciranosti i manjka ljubavi prema djetetu izazvale pojavu autizma nije bilo smiješno. Ovo se objašnjenje zadržalo sve do 1970-ih i 1980-ih kada su biološka objašnjenja normalnog i abnormalnog ponašanja dobila prvenstvo nad psihoanalitičkim.
Prikaz ove teorije možemo vidjeti u filmu Temple Grandin koji je snimljen prema životnoj priči istoimene znanstvenice i sveučilišne profesorice koja ima autizam. U filmu se pojavljuje scena u kojoj psihijatar Templeinoj majci govori kako je mogući uzrok autizma majčina hladnoća i udaljenost u kritičnoj fazi razvoja privrženosti te predlaže da se Temple smjesti u instituciju. Ova se scena odvija upravo 1950-ih godina kada je hipoteza majki hladnjaka postala aktualna.
Važno je napomenuti da odnos roditelja i ostatka okoline svakako može djelovati na kvalitetu života osobe s autizmom, no nikako ne i na nastanak poremećaja.

Mit 3: Cjepiva uzrokuju autizam

Da cjepiva uzrokuju autizam vjerojatno je jedan od najpopularnijih mitova o autizmu. Začetak ovog mita povezuje se s istraživanjem koje je Andrew Wakefield objavio krajem 1990. u časopisu The Lancet, čiji su nalazi ukazivali na snažnu povezanost cjepiva protiv ospica i autizma. Kasnije se pokazalo, ne samo da istraživanje nije bilo provedeno u skladu sa znanstvenim standardima, već je 2005. potpuno raskrinkano kao varljivo, nereplikabilno i pogrešno u zaključku, a Andrewu Wakefieldu oduzeta je liječnička dozvola. Nažalost, bez obzira na javno raskrinkavanje ovog sumnjivog istraživanja, mit se do danas održao na životu.
Odgovor na pitanje zašto mnogi još uvijek vjeruju u ovaj mit unatoč velikom broju istraživanja koja ukazuju suprotno mogli bismo pronaći u kognitivnim pristranostima. Naime, vjerovanje da "ako B slijedi nakon A, onda A uzrokuje B" jedna je od najučestalijih grešaka u interpretaciji kauzalnosti. Prva doza cjepiva protiv ospica, zaušnjaka i rubeole daje se nakon navršene prve godine života. Upravo u ovoj dobi počinju se javljati prvi znakovi razvojnih poremećaja poput PSA. Kognitivna pristranost da "cjepivo prethodi poremećaju, što znači da ga ono uzrokuje" uklapa se u obrazac i zasigurno roditeljima zvuči bolje od ideje slučajnosti ili loše sreće. Mit dodatno jača i pojednostavljeno objašnjenje da djetetov nedovoljno razvijeni imunosni sustav ne može podnijeti cjepivo.

Mit 4: Svi autisti su savanti

Savant sindrom odnosi se na pojavu u kojoj osobe s ozbiljnim mentalnim teškoćama ili razvojnim poremećajem poput autizma, demonstriraju određene izvanredne sposobnosti koje su u granicama iznadprosječnosti. Neke osobe s autizmom zaista pokazuju savant sindrom, no to je ipak manji broj ljudi s dijagnozom PSA. Pokazuje se da otprilike samo 10% njih demonstrira specifične iznadprosječne vještine. Ovaj bismo mit mogli povezati s prikazivanjem autizma u popularnim medijima. Najbolji je primjer film Kišni čovjek u kojem Dustin Hoffman genijalno glumi Raymonda, autista savanta koji ima izvanrednu sposobnost pamćenja i baratanja brojevima.

Mit 5: Osobe s autizmom nemaju interes za socijalne odnose

Zbog teškoća u komunikaciji i socijalnim interakcijama, za osobe sa PSA se može misliti da nemaju interes za socijalne odnose, no to nije istina. Oni imaju teškoće u interpretaciji tuđih emocija, govora tijela, facijalnih ekspresija i drugih socijalnih znakova što značajno otežava njihovu mogućnost socijalizacije i povezivanja s drugima, no to ne znači da nemaju interes za povezivanje s drugima. Oni itekako mogu osjećati emocionalnu povezanost s drugima, samo to možda ne pokazuju na isti način kao ostali. Naime, pokazuje se da osobe s autizmom imaju jednak interes za romantične odnose kao i osobe bez autizma (više o romantičnim odnosima osoba s autizmom pročitajte u našem ranijem članku). Ono što osobama sa PSA može pomoći kako bi se lakše povezali s drugima su terapija i profesionalne intervencije.

Mitova o ovom kompleksnom poremećaju o kojem se još mnogo toga tek treba otkriti zasigurno ima još. No, podizanjem svjesnosti o autizmu, neprestanim učenjem i istraživanjem te širenjem znanstveno utemeljenih informacija možemo pomoći u raskrinkavanju mitova i boljem shvaćanju samog poremećaja. Za kraj vas ostavljamo s TED Talkom koji govori o stvarima koje znamo i koje još uvijek ne znamo o autizmu.

Izvori: