Danas gotovo da nema osobe koja nije pretplaćena na Netflix, HBO i/ili slične streaming platforme (ili na njima ne parazitira nekom članu obitelji, prijatelju ili prijatelju prijatelja), a na kojima se bez premca izlažemo bilo kojem sadržaju koje nam srce želi. Međutim, nerijetko srce želi baš neki dobar dokumentarac o ubojstvu prvog susjeda, masovnim zločinima ili dobroj prijevari s krađom identiteta u centru zbivanja. Ako je istinito da „što zračimo – to privlačimo“, treba li nas naše zračenje u ovom smislu zabrinjavati?
Pažnja koju poklanjamo sadržaju kao svojevrsni zločin?
Možda nam se čini da zabava koju pronalazimo u stvarnim zločinima (eng. true crime) predstavlja razlog za uzbunu, međutim, ne bi nas trebalo čuditi što nas takav sadržaj privlači. Slično kao s hororima, o kojima smo ranije pisali, true crime predstavlja sigurnu okolinu u kojoj možemo ispitati prirodu zločina, reakcije ljudi i vlastita razmišljanja. Buss i Duntley (2008) pretpostavljaju da naše strategije preživljavanja koje smo evolucijski razvili, uz sklonost ili poriv za počinjenje ubojstava u pojedinim situacijama, uključuju i opsesiju ubojstvima kao pojavom. Odnosno, ono što se ovom tvrdnjom pretpostavlja jest da učenje o metodama i motivima ubojica omogućuje ljudima da nauče načine kako bi mogli spriječiti da i sami postanu nečije žrtve. Ipak, poznata Darwinova tvrdnja o preživljavanju najsposobnijih (eng. survival of the fittest) upravo nam i ukazuje na važnost prepoznavanja ponašanja koje nam može pomoći da preživimo u različitim, u najmanju ruku rečeno, zahtjevnim životnim situacijama.
Osim toga, ukoliko se zadržimo još malo u evolucijskoj perspektivi, ponašanja ubojica te drugi teški zločini (silovanja, ekstremna ranjavanja, teške krađe i slično) ne predstavljaju tipična ponašanja i njihova rijetkost pojave u nama neposrednoj okolini čini ih zanimljivima kao iznimkama. Osim što nemamo dovoljno informacija o takvim situacijama iz vlastitih iskustava (nasreću!), negativna priroda takvog sadržaja privlači nam pažnju jer evolucijski reagiramo jače na sadržaj koji je uznemirujuće prirode kao na potencijalnu prijetnju koja, ukoliko je zanemarimo ili prekasno detektiramo, može predstavljati ugrozu našem preživljavanju. Dakle, od strane evolucijskih psihologa svakako imamo zeleno svjetlo.
Ubili bismo za dobar osjećaj!
Profesor kriminologije Scott Bonn opisao je gledanje true crimea kao adrenalinsku nagradu sličnu vožnji vlakom smrti ili izlaganju prirodnim katastrofama, samo iz udobnosti vlastitog doma. Stvarni zločin predstavlja svojevrsnu „bajku za odrasle“ kao izvor edukativnog sadržaja, ali je popraćen nešto drukčijom radnjom. Bonn također navodi da true crime omogućuje takav adrenalinski nalet na način koji nam je prihatljiv – šarmira nas priča da postoje čudovišta koja vrebaju, saznajemo više o tome što i kako učiniti u takvoj situaciji, a u stvarnosti uživamo u svojoj udobnosti svakodnevice bez direktne prijetnje našoj dobrobiti.
Unatoč tome što većinu počinitelja i žrtvi teških zločina u značajnoj mjeri više sačinjavaju muškarci, zapravo su žene one koje u većoj mjeri čitaju, gledaju i slušaju true crime sadržaj, češće ostavljaju recenzije i kupuju knjige ove tematike. Dio objašnjenja ove pojave leži u tome što se žene u značajnijoj mjeri boje rizika od postanka nečijom žrtvom, ali je isto tako i vjerojatnije da žene više čitaju, recenziraju i otvoreno raspravljaju o sadržaju koji gledaju ili čitaju jer se koriste Internetom kako bi obogatile međusobnu komunikaciju, stoga je teško utvrditi stvarne razlike u preferencijama na spolnoj (rodnoj) osnovi.
Neovisno o tome tko se izlaže takvom sadržaju, još jedno objašnjenje leži i u osjećaju zadovoljstva koji proizlazi iz činjenice da nismo ni žrtva ni počinitelj, nego samo promatramo razvoj situacije sa svih strana i donosimo zaključke o uzrocima i posljedicama. Dojam da se možemo pripremiti na takve situacije gledanjem true crimea čini nas zadovoljnijima i, paradoksalno, umiruje. Iako je takav sadržaj tipično uznemirujuć i strašan, volimo istraživati svoje neugodne osjećaje u sigurnoj okolini, upravo zato što se ne radi o nama. Psiholog Michael Mantell u podcastu na ovu temu naveo je kako nam true crime omogućuje da ispitamo granice vlastitog suosjećanja prema žrtvama, ali i počiniteljima. Cjelokupni dojam zločina omogućuje nam da uvidimo kako bi bilo da postupimo prema svojim impulzivnim porivima u trenucima ljutnje i frustracije prema drugima, pri čemu osjećamo olakšanje što se nismo ponijeli u skladu s vlastitim željama u afektu.
Postoji li u ljubavi prema ovom žanru stvarni problem?
Dosad navedene informacije sugeriraju da nas true crime priprema na bolju reakciju u izazovnim situacijama i, učenjem na tuđem primjeru, drži u kontroli vlastitog ponašanja te je svrha ovog žanra u tom smislu pohvalna. Ono što valja imati na umu jest da, u odnosu na stvarni doživljaj zločina, true crime predstavlja samo izolirane zločine koji su u stvarnosti mnogo rjeđe zastupljeni – poput ubojstava serijskih ubojica. Naime, većina svih zločina koji se događaju (kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj) odnosi se na provale, krađe i razbojništva, a znatno su rjeđe zastupljeni bilo kakvi oblici teških napada i ubojstava – kamoli serijskih ubojstava. U tom pogledu, izlaganje true crime sadržaju može dovesti do iskrivljene percepcije učestalosti ovakvih događaja, upravo zbog velikog medijskog pokrića i pažnje usmjerene na izolirane rijetke događaje (primjerice, samo na Netflixu traženjem true crime sadržaja može se naći preko 100 filmova i serija, među kojima se dio njih tematski preklapa ili pokrivaju sasvim iste događaje).
Nadalje, mnogi true crime filmovi i serije tiču se napada većinski na žene i to od strane potpunih stranaca, dok je u stvarnosti većina zločina usmjerenih na žene (naročito silovanja) počinjena od strane partnera, prijatelja ili barem poznanika. Uz to, skupine koje su u najvećoj mjeri žrtve zločina su pripadnici LGBTQ+ zajednice te pripadnici manje zastupljene rase, što znači da žene koje tipično viđamo u takvim scenarijima (mlade pripadnice bijele rase) ne reprezentiraju stvarnu sliku prirode takvih zločina, pogotovo u SAD-u, odakle dolazi većina true crimea.
Prekomjerna analiza događaja prezentiranih u ovakvim filmovima i serijama može negativno utjecati na prezentaciju žrtava u javnosti i oblikovati određene stereotipe koji vode prema okrivljavanju žrtava (primjerice, detaljni opisi izgleda i stila odijevanja, okolnosti koje su „dovele“ do takve situacije), a što na osobe koje prežive takve situacije u stvarnosti može imati (i nerijetko ima) stigmatizirajući učinak.
Prema svemu navedenome, sviđanje true crime sadržaja nikako nas ne čini lošim osobama. Ono što većini ljudi predstavlja (i najbolje da i ostane tako) jest sadržaj koji teško možemo uklopiti u svoj život jer graniči s realnošću kakvu poznajemo. Prirodno je da nam iznimke od onoga na što smo navikli privlače pažnju, međutim, najvažnije u svakoj takvoj situaciji jest da imamo na umu da gledamo samo dio stvarnosti koji nam nije objektivno predstavljen. Svrha takvog sadržaja jest upravo senzacija, što nam možda pruža i dovoljnu izliku da nastavimo vjerovati u pravedan i siguran svijet kakav priželjkujemo.
Izvori:
Allen, J. (2006). Worry about crime in England and Wales: findings from the 2003/04 and 2004/05 British Crime Survey. London: Home Office.Bonn, S. (2014). Why We Love Serial Killers: The Curious Appeal of the World's Most Savage Murderers. Skyhorse.
Buss, D. M. i Duntley, J. D. (2008). Adaptations for exploitation. Group Dynamics: Theory, Research, and Practice, 12, 53-62.
Cheung, C. M. i Lee, M. K. (2011). Exploring the gender differences in student acceptance of an internet-based learning medium. In Technology acceptance in education (pp. 183-199). Brill Sense.
Claeys, G. (2000). The" survival of the fittest" and the origins of social darwinism. Journal of the History of Ideas, 61(2), 223-240.
Flores, A. R., Langton, L., Meyer, I. H. i Romero, A. P. (2020). Victimization rates and traits of sexual and gender minorities in the United States: Results from the National Crime Victimization Survey, 2017. Science advances, 6(40), eaba6910.
Griswold, W., McDonnell, T. i Wright, N. (2005). Reading and the reading class in the twenty-first century. Annu. Rev. Sociol., 31, 127-141.
MUP, R. (2021). Statistički pregled temeljnih sigurnosnih pokazatelja i rezultata rada u 2020. godini.
Vicary, A. M. i Fraley, R. C. (2010). Captured by true crime: Why are women drawn to tales of rape, murder, and serial killers?. Social Psychological and Personality Science, 1(1), 81-86.
Weiser, E. B. (2000). Gender differences in Internet use patterns and Internet application preferences: A two-sample comparison. Cyberpsychology and behavior, 3(2), 167-178.
