Poznata je činjenica kako su filmska i televizijska industrija očarane konceptom psihoterapije, a istovremeno najčešće ne pokazuju ni najmanje znakove shvaćanja samog procesa, kao ni poštovanja prema profesionalcima u tom području.
Gabbard (2001) između ostalog ističe kako su u Hollywoodskim filmovima psihijatri gotovo uvijek prikazani kao psihoterapeuti, što ide u prilog općoj zbunjenosti Hollywooda relevantnim razlikama između psihijatara, psihoanalitičara, psihologa, socijalnih radnika, savjetnika te profesionalaca iz područja drugih, srodnih struka. Također, sugerira kako način prikaza psihoterapeuta u filmovima direktno reflektira percepciju psihoterapije od strane društva, što je u najmanju ruku problematično budući da su psihoterapeuti često prikazivani kao manipulativni psihoanalitičari skrivenih namjera. Nadalje, iako se prikaz psihoterapije na filmu posljednih godina ponešto popravio, pokazalo se da se filmovi koji datiraju iz 21. stoljeća (čitaj: moderni filmovi) i dalje služe brojnim negativnim elementima u prikazima psihoterapijskog procesa.
Teorija kultivacije, čiji je začetnik George Gerbner, sugerira da izloženost televizijskim sadržajima potiče nastanak ideja o realnosti koje dijeli velik broj inače različitih pripadnika publike. Pri tom glavna hipoteza teorije kultivacije glasi: što više televizijskih sadržaja pojedinci gledaju, veća je vjerojatnost da će njihova percepcija realnosti biti bliska onoj koju dočaravaju televizijski sadržaji.
Navedena hipoteza istraživana je i u kontekstu ekraniziranih prikaza psihoterapije. Pri tom su, primjerice, rezultati istraživanja Vogela i suradnika (2008) otkrili pozitivnu korelaciju između izloženosti televizijskim sadržajima i percepcije stigme gledatelja, koja zatim smanjuje vjerojatnost traženja usluga profesionalne psihološke pomoći. U nadi da će glas psihologa nadglasati one s malih ekrana, donosimo osvrt na 6 različitih prikaza profesionalnih terapeuta iz televizijskih serija. Tread lightly, spoilers ahead!
Dobar, loš, zao
The Sopranos (1999-2007)
Ako želite vidjeti dobar televizijski portret psihoterapeuta, gledajte Sopranose! Nije čudo da su određeni kritičari scene terapije s Jennifer Melfi, koja tijekom 6 sezona serije (odnosno 6 godina unutar radnje) tretira šefa mafije New Jerseyja Tonyja Soprana (pritom uspješno odolijevajući njegovim pokušajima zavođenja na koje drugi ženski likovi u seriji ne pokazuju imunost), nazvali potencijalno najrealističnijim prikazom terapije ikad prikazanim u filmu ili TV seriji. Nadalje, Američka psihoanalitička udruga (engl. American Psychoanalytic Association) je 2001. godine predala nagrade producentima i piscima serije te glumici Lorraine Bracco, koja je tom prilikom zaslužila titulu “najuvjerljivijeg psihoanalitičara koji se ikad pojavio u kinu ili na televiziji”. Ako zanemarimo činjenicu da je u igri sveprisutna psihoanalitička terapija (ipak su to još rane 2000-te), Melfi je istovremeno izrazito empatična i objektivna terapeutkinja koja koristi tehnike aktivnog slušanja, ali i suočavanja s klijentom, zbog čega često (uspješno) trpi Tonyjeve izlijeve bijesa. Terapijski proces usmjeren je otkrivanju korijena Tonyjevih problema s paničnim napadajima, anksioznošću i depresijom, pri čemu Melfi ističe njihovu međusobnu povezanost, što najupečatljivije čini rečenicom "depresija je ljutnja preusmjerena prema unutra".
Sex Education (2019-)
Iako generalno vlada mišljenje da su ciljana publika serije Sex Education isključivo tinejdžeri, pripadnici starijih dobnih skupina također bi iz nje mogli štošta naučiti. Radnja serije fokusira se na raznovrsne teme seksualne prirode, između ostalog na posljedice iskustva seksualnog zlostavljanja i na ekranima rijetko spominjanu aseksualnost. Dr. Jean Milburn je kao osoba prikazana u komičnom svjetlu, što odgovara glavnom podtonu serije koja na zabavan način ističe problematiku nepostojeće ili loše seksualne edukacije u srednjim školama. Unatoč tome, Gillian Anderson daje odličan ozbiljan portret seksualne terapeutkinje. Ako zanemarimo činjenicu da su njezini klijenti često i prijatelji ili poznanici njezina sina Otisa, Dr. Milburn je potencijalno nova Melfi.
Hannibal (2013-2015)
Neke od vas možda ćemo zaprepastiti sugestijom da serija Hannibal određenim aspektima daje relativno realističan prikaz psihoterapije - ako zanemarimo ljudske žrtve koje poneka sesija odnese. Određeni dijelovi psihoterapijskog procesa, kao i primjer psihološke procjene (video u prilogu) daju određenu dozu uvida u struku. Međutim, to je poprilično narušeno činjenicom da je Hannibal, u konačnici, psihopatski kanibal i serijski ubojica, a njegova kolegica, Dr. Bedelia Du Maurier (koju također igra Gillian Anderson), suučesnica u njegovim zločinima. Ipak, preporučamo seriju pojedincima koji su zainteresirani za nešto mračnije psihološke teme, kao i za područja forenzičke i kriminalističke psihologije.
Mad Men (2007-2015)
Dobar primjer toga kakvi psihoterapeuti ne bi trebali biti možemo vidjeti u seriji Mad Men, u kojoj Dr. Wayne krši kodeks psihoterapijske etike. Glavni lik serije, Don Harper, šalje svoju ženu Betty na terapiju nakon što je zbog iznenadnog gubljenja tjelesnih osjeta doživjela manju prometnu nesreću. Osim što se dr. Wayne ne čini odviše zainteresiranim za uspostavom terapeutskog odnosa, svoja saznanja o Betty poslušno i bez oklijevanja prenosi njezinom mužu. U mnogim serijama možemo čuti terapeuta kako se poziva na povjerljivost informacija koje klijent otkrije prilikom terapijskog procesa (engl. client confidentiality) - međutim, u ovom je slučaju ona u potpunosti narušena.
How to get away with murder (2014-2020)
Iako je početak obećavajuć, relativno brzo postaje jasno da se serija How to get away with murder ne može smatrati mjerodavnim prikazom odvjetničke, pa tako ni psihoterapijske prakse. Dr. Isaac Roa dodijeljen je kao terapeut glavnoj (anti)junakinji Annalise Keating od strane disciplinskog odbora. Drugim riječima, Annalise je primorana ići na terapiju kako ne bi izgubila svoju odvjetničku licencu. Roa je bivši heroinski ovisnik koji je prikrio smrt vlastite kćeri koja se predozirala psihoaktivnim supstancama u njegovu posjedu, namjestivši scenu da izgleda kao samoubojstvo. Čak i ako zažmirimo na trenutak na tu činjenicu, Roa konstantno dokazuje svoju neprofesionalnost dijeljenjem povjerljivih informacija klijenata, uplitanjem u njihov osobni život i neprikladnim komentarima (video u prilogu).
Skins (2007-2013)
Za kraj, ultimativni primjer neprofesionalnosti dočarava dr. John Foster u seriji Skins. Fosteru je kao klijent nakon hospitalizacije uslijed pokušaja samoubojstva dodijeljena Effy, koja pokazuje depresivne i psihotične simptome. Lista poteza zahvaljujući kojima upravo ovaj lik odnosi pobjedu najgoreg psihoterapeuta (unutar ovog članka) vrlo je duga, zato ćemo biti kratki i jasni. Foster od početka prilikom terapijskih sesija kopa po prošlim traumatičnim događajima u Effynu životu, pritom joj ne pružajući potrebnu profesionalnu, već samo prividnu emocionalnu podršku. Sljedeći kritični potez je neutemeljena procjena o njezinoj spremnosti za povratak kući, što u stvarnosti treba biti pomno promišljen zaključak budući da se radi o klijentu koji je suicidalan. U podlozi njegovih postupaka je privlačnost prema Effy, koju na sve načine pokušava navesti da postane ovisna o njemu, tako zloupotrebljavajući svoj položaj. U priloženom videu vidljivi su jasni znakovi (primjerice, uspostava fizičkog kontakta). Ako ste već čitali do ovdje, spoilat ćemo ovu dramu do kraja navođenjem činjenice da Foster nasilno ubije Effynog dečka Freddieja nakon što ga on pokuša udaljiti od Effy.
Velika moć malih ekrana
Kao što vidimo iz navedenog, prikazi psihoterapeuta u modernim televizijskim serijama još su uvijek većinom problematični. Osim samoobjašnjavajućih prikaza kršenja kodeksa psihoterapijske etike na sve moguće načine, televizijski psihoterapeuti su većinom psihijatri - što dovodi do male zastupljenosti prepoznavanja psihologa kao stručnjaka koji često prakticiraju psihoterapiju. Jedan članak predstavlja premalen prostor za iznošenje navedene problematike, stoga ćemo temu prikaza psihologa na ekranima i u pop kulturi općenito obraditi u više nastavaka, odnosno članaka.
Izvori:
Gabbard, G. (2001). Psychotherapy in Hollywood cinema. Australasian Psychiatry, 9(4), 365–369.Gerbner, G. (2017). Cultivation analysis: An overview. Refining Milestone Mass Communications Theories for the 21st Century, 16–35.
Vogel, D. L., Gentile, D. A. i Kaplan, S. A. (2008). The influence of television on willingness to seek therapy. Journal of Clinical Psychology, 64(3), 276–295.
Wahl, O., Reiss, M. i Thompson, C. A. (2016). Film psychotherapy in the 21st century. Health Communication, 33(3), 238–245.
Wyn, Neil A. (2004). Counselling the Mafia: The Sopranos. Journal of American Studies, 38 (1), 127-132.
