Opet ima tantrum! Što da radim?

Slažete li se s nama da riječ "tantrum", zvučna i teška za izgovoriti, upravo takva baš odlično opisuje situaciju koju imenuje? Ako ste roditelj, odgojitelj, učitelj ili ste zbog drugih razloga u kontaktu s djecom, zasigurno i vama ova riječ izaziva nelagodan osjećaj. Ne čudi nas to jer tantrumi zaista i jesu takvi – nelagodni i iscrpljujući za roditelja/odraslu osobu, kao i za dijete.

Tantrum je pojava izljeva intenzivne frustracije i ljutnje, najčešće kod djece u razdoblju od prve do četvrte godine, a uključuje nekontrolirano vrištanje, plakanje, bacanje na pod, udaranje, bacanje stvari i slično. Roditelji, pogotovo oni koji se prvi puta susreću s ovom pojavom, postavljaju si razna pitanja: "Je li ovo normalno? Zašto moje dijete ovo radi? Kako trebam reagirati?". U nastavku ovog članka pokušat ćemo dati odgovore na neka od ovih pitanja.

Koliko se često javljaju tantrumi?

Za početak je važno naglasiti da su izljevi ljutnje i frustracije u obliku tantruma uobičajena pojava u navedenom razdoblju. Kod neke djece pojavljuju se češće i intenzivnije, a neka djeca ih gotovo uopće nemaju. Istraživanja pokazuju da u prosjeku 5-7 % djece u dobi od prve do treće godine ima tantrum u trajanju 15 minuta tri ili više puta tjedno. Druge statistike pokazuju da 20 % dvogodišnjaka, 18 % trogodišnjaka i 10 % četverogodišnjaka ima jedan tantrum dnevno. U nekim slučajevima, ovakvo ponašanje se može pojaviti i u kasnom djetinjstvu te u adolescenciji pa se tada češće manifestira kroz povlačenje, nasilno ponašanje ili verbalne ispade.

Ono što karakterizira tantrume je otvoreno iskazivanje ljutnje i frustracije u obliku ponašanja neprimjerenih situaciji u kojoj se dijete nalazi. Ponašanje može varirati od blagog negodovanja do ekstremnih radnji udaranja glavom, agresije ili čak zadržavanja daha do gubljenja svijesti. Kada isključimo ekstreme, najčešća ponašanja tijekom ovih izljeva su vrištanje, plakanje, padanje na pod, mahanje rukama i nogama, bacanje predmeta, guranje i slično.

Koji su razlozi pojave tantruma i što dijete želi postići?

Izljevom bijesa dijete najčešće pokazuje da želi nešto što u ovom trenutku ne može dobiti ili izbjegava nešto što ne želi. Također, takvim ponašanjem dobiva u potpunosti roditeljsku pažnju koja mu je potrebna kako bi iskazao svoje potrebe i želje. Najčešće tantrume iskazuju djeca koja su umorna, gladna, bolesna ili frustrirana - u tim situacijama djeca imaju oslabljenu samokontrolu, manje energije i samim time ograničene sposobnosti suočavanja s različitim situacijama.

U razvojnom periodu, između prve i četvrte godine, djeca tek uče kako na primjereni način iskazati emocije i kako ih kontrolirati. Iz toga zaključujemo da su emocionalni ispadi normalan dio razvoja emocionalnog aspekta osobe te se ne smatraju ozbiljnim emocionalnim problemom. Djeca koja još nisu naučila kako izraziti i kontrolirati neugodne i intenzivne osjećaje iskazat će ih tantrumima. Kako djeca odrastaju i uče se ponašati socijalno primjerenije, te uče prepoznati i prenijeti drugima svoje osjećaje na prikladan način, ovakvim napadajima bijesa smanjivat će se intenzitet, učestalost i trajanje.

Kada se trebamo zabrinuti?

U uobičajenim situacijama (koje nisu razlog za zabrinutost) tantrumi se javljaju u dobi od prve do četvrte godine, traju manje od 15 minuta, pojavljuju se manje od 5 puta dnevno i dječje se raspoloženje između pojava tantruma vraća na uobičajeno, ugodno raspoloženje. Međutim, u nekim situacijama tantrumi mogu biti i pokazatelji većih emocionalnih poteškoća. Neki od simptoma koji bi mogli ukazivati na to da se radi o emocionalnoj smetnji su:

• tantrumi koji se pojavljuju i iza četvrte godine života djeteta
• toliko intenzivni tantrumi da dijete ozlijedi sebe ili druge tijekom trajanja napada
• trajanje dulje od 15-ak minuta
• pojavljuju se više od 5 puta dnevno
• slučaj kada se raspoloženje između trajanja tantruma ne vrati na uobičajeno, nego dijete konstantno iskazuje neugodne osjećaje
• pojavu tantruma prate i poremećaj spavanja, agresija ili mokrenje.

U slučaju pojave ovih simptoma, savjetujemo vam da se obratite stručnjaku koji može procijeniti radi li se o uobičajenoj razvojnoj pojavi manjka emocionalne kontrole ili se radi o većem emocionalnom problemu koji zahtijeva stručnu pomoć. Preporuka je također napraviti i sve pretrage utvrđivanja odgovaraju li djetetov rast i razvoj dobi i postoji li razvojna ili zdravstvena teškoća koja bi mogla dodatno frustrirati dijete - poput slabog vida, sluha, teškoća komunikacije, teškoća senzorne integracije i slično.

Kako spriječiti napad i kako reagirati?

S obzirom na to da je teško spriječiti napad ljutnje kada jednom započne, važno je da roditelji, poznavajući svoje dijete i iskustveno unaprijed predvide kada bi se to moglo dogoditi te time pokušaju spriječiti ovo ponašanje. U nastavku su neki od načina kako spriječiti ili kako reagirati, ako se napad bijesa već dogodi:

1. Naučiti dijete na dnevnu rutinu. Djeca vole red i dosljednost. Posebno je važno da rutina uključuje obroke i spavanje u približno isto vrijeme. Takav dnevni raspored pomoći će djetetu u smanjenju neizvjesnosti, a roditelji će moći izbjeći započinjanje aktivnosti prije vremena za spavanje ili obrok jer, kao što smo već naveli, tantrumi mogu biti posljedica umora ili gladi. Ako unaprijed znamo da će se zbog nekog razloga promijeniti dnevna rutina, važno je imati sa sobom voće ili krekere kako glad ne bi bila jedan od uzroka napada ljutnje. U sklopu dnevne rutine, važno je djetetu najaviti aktivnosti koje dijete teže započinje. Na primjer, ako je vrijeme za spavanje u 21 sat, najavimo djetetu u 20:30 da je ostalo još pola sata do odlaska u krevet - tako će dijete biti spremno (ili bar spremnije) za iduću aktivnost koja dolazi. Ponekad se preporučuje i naviti alarm kao najavu za prelazak u iduću aktivnost.
2. Važan razlog napada bijesa je frustracija djeteta koja najčešće dolazi kada ne može dobiti ono što želi ili mu se oduzme nešto što voli. Kako bismo to izbjegli, pokušajmo prilagoditi prostor djetetu prije nego dijete u njega dođe, na način da uklonimo moguće izvore frustracije. Na primjer, ako znamo da djetetu smeta određena igračka jer proizvodi zvuk koji dijete ne voli, uklonimo unaprijed tu igračku iz djetetovog vidnog polja.
3. Kako djeca odrastaju, sve su sposobnija verbalno izražavati svoje osjećaje, želje i potrebe. Važno je da što više i sami verbaliziramo svoje osjećaje kako bi djeca po modelu naučila izražavati ih. Stariju djecu važno je pitati jesu li ljuti, tužni, gladni ili umorni, kada primijetimo da su razdražljivi - normalizirati sve emocije koje se kod djeteta javljaju (''U redu je da se tako osjećaš.'') i pokušati ih naučiti da ih iskažu na primjeren način (''Nije u redu udarati druge jer smo ljuti, udahni duboko i ispričaj mi što se dogodilo.''). Prepoznajući i imenujući emocije kod vlastite djece i oni će bolje sami naučiti izraziti ih riječima nego što to mogu djelima.
4. Promatrajući dinamiku odnosa živahne i zaigrane djece i njihovih roditelja, često čujemo riječ "NE". Prečestim korištenjem riječ "NE" gubi svoju "težinu" i lako počinje stvarati frustraciju kod djeteta. Važno je odrediti sigurnosna pravila, jasno ih objasniti djetetu i biti dosljedan - bez puno pregovaranja. Djetetu “NE” ne daje puno mogućnosti, ostaje zbunjeno jer ne zna što raditi kao zamjenu za svoje neprimjereno ponašanje i stoga mu je važno ponuditi alternativu (npr. Umjesto šaranja po zidu, šaraj po ovom kartonu/papiru). Osim toga, roditelj treba slušati i zahtjeve svojeg djeteta te, ako je zahtjev razuman i siguran za dijete i druge osobe, pokušati što više puta reći "DA" djetetu!
5. Važno je izdvojiti vrijeme za dijete, poklanjati mu pažnju i slušati njegove potrebe. Djeca koja ne dobivaju takvu vrstu pozornosti pokušat će dobiti negativnu pozornost - jer bolja je i negativna pozornost nego nikakva. Pozitivne interakcije s djetetom trebale bi smanjiti djetetovu potrebu za traženjem dodatne pažnje od roditelja na neprikladne načine. Provodite vrijeme s djetetom, slušajte što vam ima za reći ili pokazati i ne zaboravite ga češće pohvaliti za poželjna ponašanja.
6. U slučajevima kada se neželjeno ponašanje u obliku izljeva bijesa i frustracije već dogodi, najvažnije za roditelje je da ostanu smireni, pokušaju odvratiti djetetovu pažnju i, ako je moguće, ignorirati neprimjereno ponašanje. Ignoriranje šalje poruku djetetu da takvim ponašanjem neće dobiti traženu pažnju roditelja. Ignoriranje se, naravno, ne preporučuje ako dijete svojim ponašanjem može ozlijediti sebe ili drugu osobu. U takvoj situaciji bi roditelj trebao držati dijete i mirno pričekati da se ono smiri. Sigurnost djeteta uvijek je na prvom mjestu. U reakciji roditelja na takvo ponašanje osobito je važno da roditelj ne popušta sa svojim zahtjevom, čak i ako je ono uzrok tantruma. Reakcijom popuštanja dijete će naučiti da takvim ponašanjem ipak može ostvariti svoj cilj, a roditelj time pokazuje nedosljednost.
7. Iako ove situacije znaju biti prilično stresne za dijete i roditelja, želimo naglasiti da nikakav oblik nasilja, fizičkog ni verbalnog, nije primjeren i neće pomoći da se intenzitet, trajanje i učestalost izljeva bijesa smanje - baš suprotno, može ih samo pojačati i naučiti dijete da udaranjem može postići cilj, kao što to vi činite svojim primjerom.

Zaključno

Pojava tantruma (izljeva bijesa i frustracije) kod djece je očekivana razvojna pojava koja se događa u periodu učenja emocionalne regulacije i ekspresije. Ipak, ukoliko ova pojava postane preintenzivna, javlja se predugo i narušava djetetovu ili tuđu sigurnost, moguće je da se radi o poteškoći za koju bismo trebali s djetetom potražiti stručnu pomoć.

Za vrijeme trajanja tantruma, dijete je preplavljeno svojim emocijama te je tada važno ostati miran i time pomoći djetetu da lakše prođe kroz njega. Kada se dijete smiri, pokušajmo razgovarati s djetetom o tome kako se osjeća i što želi - imenujmo i prepoznajmo emociju, pokažimo djetetu da ga razumijemo i da mu možemo pomoći.

Izvori: