Kada krene čitanje neke knjige, u principu od početka znam radi li se o knjizi koja bi mogla dobiti svoj osvrt na stranicama Nepopularne psihologije. Knjiga u fokusu članka dokaz je da to nije uvijek slučaj. Neke knjige iznenade svojim sadržajem, gdje se vidi potencijal za osvrt iz perspektive psihologije. Ako se dobro sjećam, jedino kada se to ranije dogodilo jest pisanje osvrta na fenomenalni klasik "Djeca s kolodvora Zoo".
U iščekivanju gostovanja Henryja Rollinsa u zagrebačkoj Tvornici Kulture, odlučio sam pročitati njegovu knjigu ''Upadaj u kombi: Na putu s Black Flagom", a koja me čekala na polici neko vrijeme. Ukoliko niste upoznati s radom Rollinsa, pričamo o jednoj od važnijih figura u povijesti punk (rock) scene.
Henry Rollins je slavu stekao 80-ih godina kao frontman hardcore punk benda Black Flag. No, već u tom razdoblju počinje raditi na knjigama i novinskim člancima. Danas je Henry prominentna figura alternativne scene, javnosti poznat kao pjevač, pisac, umjetnik spoken worda, voditelj podcast i radio emisija te glumac.
Dvojna priroda knjige
Knjiga "Upadaj u kombi" zapravo je dnevnik ranih dana Rollinsove karijere, otkad je napustio posao slastičarnici kako bi napravio zaokret u životu od 180 stupnjeva i okušao se u ulozi frontmana za bend koji je obožavao. Govorimo o razdoblju kada je Henry imao od 19 do 26 godina te pratimo njegove zabilješke s turneja benda i o razdobljima između njih. Kako su meni ova dva dijela knjige jako različitog tona i sadržaja, u ovom članku ću ih predstaviti kao dvije cjeline - jednu koju sam nazvao "Cesta" i drugu koju zovem "Šupa".
Cesta
"Cesta" je ono što sam očekivao kada sam kupovao ovu knjigu u našoj najpoznatijoj glazbenoj knjižari Rockmark. Ulazak u bend, avanture s koncerata, upadanje policije na koncerte, šutke, tučnjave... To su neke scene koje biste i očekivali od zabilješki s turneja 80-ih godina. Ipak, tijekom života na cesti, upoznajemo svijet koji nam se danas čini prilično nepoznat.
Hardcore scena 80-ih godina je specifična supkultura koja je imala svoja obilježja kao i svaka druga. Zanimljivo je čitati o punkerima i skinheadsima tog doba koji su izazivali tučnjave međusobno, a često bi izazvali tučnjavu i s bendom koji su došli "slušati". Normalizacija nasilja je prožeta kroz cijelu knjigu. Henry otvoreno piše o udarcima koje je razmijenio s publikom koja je često bila nasilna prema njemu i ostalim članovima benda. Druga vrsta nasilja, o kojoj imamo priliku čitati, jest policijsko nasilje prema pripadnicima supkulture, ali i prema Rollinsu samom, što se ispoljava kroz razvijanje osjećaja mržnje kojeg često spominje.
Druga zanimljiva tema je sam život na cesti. Višestruki nastupi u jednoj večeri koji često bivaju prekinuti intervencijom policije, iznošenje opreme i spavanje na najrazličitijim mjestima. Rollins opisuje kako bi prenoćiše našli kod obožavatelja benda, a nekada bi kombi bio jedini "krevet" koji se nudi. Odmah nakon, kreće se do sljedećeg odredišta i postavljanja opreme. Zanimljivo je pratiti Rollinsov suživot s članovima benda s kojima nije nužno bio osobito blizak. Henry često piše o osjećaju usamljenosti i otuđenosti od članova benda i publike koja ga sluša svake večeri. Ovaj osjećaj usamljenosti se proteže kroz cijelu knjigu, od prvih dana benda do prekooceanskih turneja u Europi. Pomalo vidimo tu borbu sa slavom i mišljenjem javnosti da ste rock zvijezda, dok vi osobno proživljavate vlastite izazove mentalnog zdravlja.
Ali, usamljena je ta pozicija u koju sam se doveo. Zašto? Zato što mi je dosta napuštanja, laži, prijevara i izdaje. Zauvijek ću održavati i brinuti se za Tvrđavu Rollins.
Kroz knjigu vidimo i zanimljiv primjer Maslowljeve hijerarhije potreba. Naime, ispočetka, dok se bend još probijao (što je značilo i slabe prihode), Henry i dečki su često morali štedjeti na osnovnim potrepštinama poput hrane. U jednom od zapisa, Henry piše kako ne može misliti, ni pisati, ni o čemu osim gladi koju osjeća. Kako se bend probija, sve se rjeđe spominje traganje za hranom i osjećaj gladi. Odmicanjem od temeljnih bioloških potreba, otvara se prostor drugim temama poput odnosa i samoaktualizacije.
Iako ovaj dio knjige sadrži mnogo toga o nastupima, također je ispunjen navodima o odnosu prema glazbi, sceni, bendu, ženama i vlastitom psihofizičkom stanju.
Imam problema s vlastitim tijelom. Mislim da mi govori: "Već je bilo dosta". Danas je 97. dan ove turneje. U mozgu mi tako tuče da se ne mogu sjetiti niti gdje smo svirali prije 5 dana.
Mnoga stanja koja sam spomenuo, naročito neka koja slijede, ćete možda otpisati kao "ništa čudno" za supkulturu koja se povezuje sa zlouporabom raznih supstanci. Čini mi se važno naglasiti kako je Henry Rollins jako strog po pitanju vlastitog životnog stila, koji uključuje apstinenciju od alkohola i bilo koje druge psihoaktivne supstance.
Šupa
Zapisi dnevnika koji nemaju ime grada gdje bend nastupa, najčešće imaju lokaciju "Šupa". Tako Henry naziva svoje prebivalište u Los Angelesu gdje obitava između turneja. Šupa je uistinu i opisana kao mala, mračna prostorija koja prokišnjava, a čiji interijer krase samo osnovne potrepštine i (naravno) kazetofon.
Upravo u ovim trenucima simptomi Rollinsa postaju intenzivniji i imamo direktan, necenzurian uvid u njegove misli i emocije. Stanja su to nekog tko se, retrospektivno gledajući, susreo s depresivnim raspoloženjima, lošom slikom o sebi, usamljenosti pa čak i suicidalnim idejama.
Ne mogu pronaći nikoga s kime se mogu poistovijetiti. A osjećam da mi to treba. Treba mi, barem malo. Mogu se nositi s poniženjem i samoćom. Njih trpim svaki dan. Ali depresija i frustracija me jednostavno preokrenu naopačke.
Jedna od karakteristika ovakvih stanja jesu "filteri za pozitivno". Točnije, osoba usmjerava pažnju na negativne aspekte, dok se pozitivni trenuci "odbijaju" od filter pažnje, što dalje pospješuje zadržavanje psihičkih smetnji u funkcioniranju. Ovo se može jasno vidjeti kod nekoga poput Rollinsa jer je prepoznat kao velik talent za glazbu i pisanu riječ dok je još bio jako mlad. Ipak, stanja koja je proživljavao ove su uspjehe progutala. Ovako Rollins piše nakon saznanja da je turneja otkazana jer je bubnjar napustio bend:
To je odvratan osjećaj. Osjećam se potpuno bezvrijedno. Čak ne želim nikuda ići. Ne želim ni sa kime razgovarati. Kad su me jučer neki ljudi prepoznali na ulici, samo sam buljio u pod. Upravo sam završio dvije knjige i album. Osjećam se kao govno.
Suicidalne ideje spominju se opetovano kroz knjigu, više ili manje apstraktno i direktno. Jednom prilikom Henry zapisuje u dnevnik:
Umoran sam, potišten i jedan dan bliže kraju. Već sam tri dana u kurcu. Ne mogu se otresti ove depresije. Usamljen sam, ispražnjen. Osjećam se spreman pustiti se, znaš na što mislim? Kao pas. Sjedim u šupi, sav u kurcu.
Drugom prilikom nešto direktnije aludira na ideje o suicidu:
Ponovno mi se vraćaju snovi i glasovi... Razmišljam o hodniku koji me uvlači u kupaonicu. Kupaonica je je mjesto na kojemu prebiva samoubojstvo. I ovija mi se oko nogu. Samoubojstvo se hrani ludilom, a vakuum hodnika i dalje me usisava.
Ovaj aspekt knjige ju je definitivno okarakteriziao kao knjigu koju neću zaboraviti. Nije česta prilika da imate uvid u dnevnik mlade osobe u ovako specifičnom kontekstu osobne slave i patnje istovremeno.
Ipak, budućnost je svijetla
Na svu sreću, ova priča ima sretan kraj. Ne samo da se Henry odupro autodestruktivnim mislima i idejama, nego je postigao itekakvu karijeru. I dalje iznimno predan stvaranju, Rollins je napisao brojne knjige, glumio u filmovima, bio čest gost radio emisija i podcasta. Trenutno radi turneju sa spoken word materijalom koji smo imali priliku slušati u zagrebačkoj Tvornici Kulture.
Iznad svega autentičan, Henry je osoba iz koje energija i dalje pršti. Dio ovog entuzijazma i predanosti vlastitim ciljevima s lakoćom prenosi na publiku kroz smijeh, ali i ozbiljne teme. Posebno drag mi trenutak bio je segment u kojem je govorio o važnosti brige o mentalnom zdravlju mladih osoba.
Preporuka?
Sve u svemu, ukoliko vas opisan uvid u bilješke mlade osobe koja postaje poznata kroz umjetnički izražaj zanima, ova knjiga je za vas. Naročito ako želite naučiti više o supkulturi punka i alternativne scene 80-ih godina. Ipak, rekao bih kako knjiga nije za svakoga. Prilično je eksplicitna, na trenutke nekoherentna, opisi nastupa se mogu činiti ponavljajući te (očito) zna otići na nešto mračnija mjesta.
