Sigurno ste se nekada zapitali kako izgleda svakodnevni ručak profesionalnog kuhara, odjeća za “po kući” modnog dizajnera ili osobni izvadak bankovnog računa stručnjaka financijske domene. Prenosimo li uspješno poslovne kompetencije i u svoj privatni život? Nastavljajući niz poslovnih vještina, ljudi često pomisle kako psiholozi, psihijatri i drugi stručnjaci za psihičko zdravlje vode savršeno balansiran, nepogrešiv i potpuno ispunjen život. Odnosno, često je uvjerenje o nedostižnoj razini psihičkog zdravlja kod tih stručnjaka.
Iako nam logika nalaže tako, činjenicu da se stručnjaci za psihičko zdravlje također bore s izazovima, da se ne bude uvijek s osmijehom na licu te da se među cvijećem života također vrlo često nabodu i na neki trn, potvrđuju mnoga istraživanja. Samo sagorijevanje na poslu, kojeg su Maslach i Jackson (1981) definirali kao stanje emocionalne iscrpljenosti i cinizma, odnosno psihološkog distanciranja koje je praćeno negativnim stavovima prema poslu, prisutno je kod različitih profila radnika. Međutim, specifičnosti i psihološka težina posla stručnjaka za psihičko zdravlje čini ovu populaciju posebice rizičnom za razvijanje takvog stanja. Uz to, moguć je i razvoj zamora suosjećanja, odnosno iskustva preopterećenosti izazvana suočavanjem s patnjom i traumama klijenta. Ono što razlikuje sagorijevanje i zamor suosjećanja je njihov uzrok; sagorijevanje je više vezano uz nepovoljne uvjete rada, a zamor suosjećanja uz često izlaganje traumatskim iskustvima onih kojima stručnjaci pomažu.
Je li traumatizacija zarazna?
Osim sagorijevanja i zamora suosjećanja, za ove stručnjake značajan je i pojam posredne, odnosno sekundarne traumatizacije. Posredna traumatizacija je jedna od psiholoških posljedica stresa na poslu koju mogu razviti stručnjaci za psihičko zdravlje. Naime, radi se o reakciji koja nastaje kada jedna osoba svjedoči traumi koju je neka druga osoba doživjela. S obzirom da se ne radi o direktnoj povezanosti traume i osobe, već se ona posreduje preko druge osobe koja ju je doživjela, ovakvu traumatizaciju nazivamo posrednom, to jest sekundarnom. Takav sekundarni traumatski stres, prema Figleyu (1995), nastaje zbog pomaganja osobi koja je doživjela traumu, a predstavlja prirodnu emocionalnu reakciju, ponašanje ili emocije koje se javljaju zbog znanja o traumatičnom događaju te osobe. Odnosno, dolazi do prijenosa opće psihičke uznemirenosti s jedne osobe na drugu. U simptome sekundarnog traumatskog stresa spadaju ponavljajuća nametljiva i uznemirujuća sjećanja na traumatske događaje, izbjegavanje podražaja povezanih s traumatskim događajem, promjene u pobuđenosti i reaktivnosti, promjene kognicije i raspoloženja te disocijativni simptomi. U samom Dijagnostičkom i statističkom priručniku za duševne poremećaje (DSM-5) navodi se jedan od kriterija posttraumatskoga stresnog poremećaja (PTSP-a) koji je usko vezan uz posrednu traumatizaciju, a to je:
„izloženost stvarnoj ili prijetećoj smrti, ozbiljnom ozljeđivanju, ili seksualnom nasilju kroz višekratno ili ekstremno izlaganje izrazito neugodnim detaljima traumatskog(ih) događaja“ (Američka Psihijatrijska Udruga, 2014, str. 271).
Što te “ne ubije” to te oslabi ili ojača?
Rizici posredne traumatizacije leže prvenstveno u prirodi samog posla stručnjaka psihičkog zdravlja. U skladu s tim, pokazalo se da demografske karakteristike stručnjaka imaju vrlo malu ulogu u objašnjenju rizika za razvoj posredne traumatizacije, odnosno, izgleda da su osobni čimbenici stručnjaka oni na koje treba obratiti veću pozornost. Tako kontinuirana briga za druge, koja je jednosmjerna, može predstavljati izvor stalnog napora kod stručnjaka te predstavljati rizik i posljedično dovesti do sagorijevanja. Osim toga, u istraživanjima rizičnih čimbenika po dobrobit stručnjaka, često se spominje povijest njihove osobne traume. Intuitivno možemo doći do dva oprečna zaključka:
- Stručnjaci koji imaju povijest osobne traume su pod većim rizikom od razvoja posredne traumatizacije jer su ranjiviji na istu.
- Stručnjaci koji imaju povijest osobne traume su “naoružani” mehanizmima za zaštitu od drugih traumatskih iskustava i time su u manjem riziku od razvoja posredne traumatizacije.
Oba ponuđena objašnjenja su intuitivna, a znanost također daje svoj odgovor. Prema metaanalizi Hensela i suradnika (2015), povijest osobne traume je pozitivno povezana sa sekundarnim traumatskim stresom. Prema autorima, povijest osobne traume može poslužiti kao pojačivač terapeutske vještine stručnjaka, ali također i poticati njegovu ranjivost zbog reaktivacije prošlog traumatskog događaja, posebice ako on nije razriješen. Dakle, izgleda da nas naša bolna iskustva ipak, prema poznatoj uzrečici, mogu ojačati. Međutim, važno je razriješiti događaje iz prošlosti kako bi nam mogli služiti u vidu jačanja vještina, a istovremeno ne predstavljati ranu koja se aktivira njihovim korištenjem.
Čuvajte svoje radne kolege (i sebe)
U istraživanjima se ističe nekoliko važnih čimbenika koji bi mogli zaštiti stručnjake od razvoja posredne traumatizacije, odnosno zaštititi od razvoja traumatskog stresa. Jedan od važnih čimbenika je podrška kolega na radnom mjestu. Bride i suradnici (2007) pokazali su da su niže razine sekundarnog traumatskog stresa povezane s višim razinama podrške kolega. Odnosno, da su za psihološku dobrobit radnika važne osobe koje ih okružuju dok obavljaju svoj posao. Slobodni ste koristiti ovu referencu za poticaj opuštenije i veselije radne atmosfere na vlastitom radnom mjestu (naravno, na vlastitu odgovornost).
Osim podrške na radnom mjestu, važno je i povjerenje u vlastite radne sposobnosti. U istraživanju Finklestein i suradnika (2015) se pokazalo da viša razina profesionalne samoefikasnosti predviđa nižu traumatizaciju. Izgleda da iskustvo i sigurnost koja nadolazi s njim može olakšati nošenje s teretom emocionalno teškog rada. Dakle, pripravnici i budući kolege, ne bojte se, jačajte vjeru u svoje sposobnosti i okružite se podržavajućim ljudima, tako će vam iskustvo rada zasigurno biti ugodnije.
Kako zaštititi stručnjake?
S obzirom na to da stručnjaci za psihičko zdravlje svakodnevno razmišljaju o potrebama drugih osoba, važno je promisliti o načinima podrške i prevencije narušavanja psihološke dobrobiti njih samih. Ako želimo spriječiti razvoj posredne traumatizacije kod stručnjaka, možemo promišljati o akcijama koje se mogu poduzeti na organizacijskoj i edukativnoj razini. Na planu organizacije važno je razvijati podržavajuću radnu atmosferu, omogućiti podršku stručnjacima na višoj, supervizijskoj razini, kao i voditi računa da se osobama omogući stručna pomoć u situacijama kriza i rizika za njihovu psihološku dobrobit. Osim toga, na edukacijskoj razini može se trenirati samoefikasnost radnika u vidu radionica i predavanja, osvještavati ih o simptomima posredne traumatizacije i prepoznavanju narušenosti vlastite dobrobiti.
Izvori:
Bhagwagar, H. (2022). Secondary trauma, burnout and resilience among mental health professionals from India: A review of research. Asian Journal of Psychiatry, 76.
Bride, B. E., Jones, J. L. i MacMaster, S. A. (2007). Correlates of secondary traumatic stress in child protective services workers. Journal of Evidence-Based Social Work, 4(3–4), 69–80.
Figley, C. R. (1995). Compassion fatigue: Toward a new understanding of the costs of caring. U B. H. Stamm (ur.), Secondary traumatic stress: Self-care issues for clinicians, researchers, and educators (str. 3–28). The Sidran Press.
Figley, C. R. (2002). Compassion fatigue: psychotherapists' chronic lack of self care. Journal of Clinical Psychology, 58(11), 1433-1441.
Finklestein, M., Stein, E., Greene, T., Bronstein, I. i Solomon, Z. (2015). Posttraumatic stress disorder and vicarious trauma in mental health professionals. Health and Social Work, 40(2), 25-31.
Hensel, J. M., Ruiz, C., Finney, C. i Dewa, C. S. (2015). Meta‐analysis of risk factors for secondary traumatic stress in therapeutic work with trauma victims. Journal of traumatic stress, 28(2), 83-91.
Knežević, M. i Hinek, M. (2023). Sekundarna traumatizacija: razvoj konstrukta, mjerni instrumenti i dostupni tretmani. Psihologijske teme, 32(2), 303-323.
Maslach, C. i Jackson, S. E. (1981). The measurement of experienced burnout. Journal of occupational behavior, 2(2), 99-113.
Skovholt, T. M. (2005). The Cycle of Caring: A Model of Expertise in the Helping Professions. Journal of Mental Health Counseling, 27(1), 82–93.
Udipi, S., McCarthy Veach, P., Kao, J. i LeRoy B. S. (2008). The Psychic Costs of Empathic Engagement: Personal and Demographic Predictors of Genetic Counselor Compassion Fatigue. Journal of Genetic Counseling, 17(5), 459-471.
