Gledali smo višestruko nagrađivani korejski film Parazit koji je ujedno i prvi strani film nagrađen Oscarom za najbolji film. Film se bavi klasnim razlikama u Južnoj Koreji i na nas je ostavio snažan dojam te nas je inspirirao da istražimo neke psihološke aspekte siromaštva.

Dok mnoga istraživanja koja se bave temom siromaštva navode negativne strane istoga, pronašli smo recentni pregledni rad koji se bavi nekim pozitivnim stranama siromaštva, odnosno adaptivnim mehanizmima u njegovoj podlozi. Navedene rezultate povezali smo s filmom Parazit kako bismo oslikali rezultate istraživanja primjerima, ali i kako bismo ukazali na vjeran prikaz adaptivnih mehanizama u filmu.

Planiranje i ciljevi

U usporedbi s bogatima, ljudi koji žive u siromaštvu planiraju kratkoročno i više su usmjereni na sadašnjost (Daly & Wilson, 2005; Kruger, Reischl, & Zimmerman, 2008; Mullainathan & Shafir, 2013; Pepper & Nettle, 2017; Sheehy-Skeffington, 2018, prema Frankenhuis & Nettle 2020).  Problem je što kratkoročno planiranje (tj. nemogućnost dugoročnog planiranja) često dovodi do još većeg siromaštva zbog neulaganja u budućnost kroz zdravstvo, obrazovanje ili štednju. Međutim, autori navode kako je ovakvo ponašanje zapravo adaptivno jer su siromašni primorani svakodnevno zadovoljiti osnovne potrebe poput prehranjivanja i osiguravanja smještaja te ne bi imalo smisla ulagati u budućnost dok se ne zadovolje ove potrebe u sadašnjosti. U skladu s time, matematičko modeliranje pokazuje da ponašanje usmjereno na sadašnjost u ovakvim situacijama može dovesti do veće kasnije isplativosti (Stephens, 2002; Tomlin, Rand, Ludvig, & Cohen, 2015, prema Frankenhuis & Nettle 2020). Osim toga, istraživanja pokazuju (Otto, Markman, & Love, 2012, prema Frankenhuis & Nettle 2020) da impulzivni odrasli postižu povoljnije ishode u nepredvidivim situacijama, u kakvima se zapravo siromašni svakodnevno snalaze.

Ovakvo kratkoročno planiranje mogli smo primijetiti i u obitelji Kim. Iako vrlo snalažljivi i inteligentni, nisu se visoko školovali niti uspjeli izgraditi karijeru. Vrlo su se brzo uspjeli snaći, informirati i zaposliti kod bogate obitelji Park. Otac Kim čak naglašava kako je najbolje nemati plan jer život uvijek donosi nepredvidive situacije na koje je nemoguće utjecati. S druge strane, na završetku filma možemo primijetiti kako je sin obitelji Kim ipak uvidio kako je jedini način da ponovno vidi oca tako da donese dugoročni plan, završi fakultet, obogati se i otkupi kuću u kojoj otac živi. Međutim, kraj bez kraja daje nam naslutiti hoće li se to ikada ostvariti.

Ki-woo, you know what kind of plan never fails? No plan at all. No plan. You know why? If you make a plan, life never works out that way. Look around us, did these people think 'Let's all spend the night in a gym?' But look now, everyone's sleeping on the floor, us included. That's why people shouldn't make plans. With no plan, nothing can go wrong and if something spins out of control, it doesn't matter.

Skriveni talenti

Kako bi preživjeli u nepredvidivim svakodnevnim situacijama punim stresa i neizvjesnosti, siromašni se uče snalaziti i time razvijaju skrivene talente. Istraživanja pokazuju da u takvim situacijama ljudi mogu postati vještiji u prepoznavanju opasnosti, ali i prilika (Ellis et al., 2017, and Frankenhuis & de Weerth, 2013, prema Frankenhuis & Nettle 2020), postaju fleksibilniji u mijenjanju zadataka i mentalnih shema (Mittal, Griskevicius, Simpson, Sung, & Young, 2015, prema Frankenhuis & Nettle 2020), u praćenju brzoizmjenjujućih uvjeta (Young, Griskevicius, Simpson, Waters, & Mittal, 2018, prema Frankenhuis & Nettle 2020), ustrajniji su u ostvarenju neposrednih nagrada (Suor, Sturge-Apple, Davies, & Cicchetti, 2017, prema Frankenhuis & Nettle 2020) te brže reagiraju i brže se oporavljaju od neugodnih utjecaja drugih iz okoline (Wass et al., 2019, prema Frankenhuis & Nettle 2020).
Osim toga, pokazuju se i neke promjene u pamćenju zbog izloženosti stresu. Istraživanja pokazuju da siromašni imaju jednake ili bolje rezultate na zadacima proceduralnog pamćenja od ljudi koji žive u izobilju (Leonard et al., 2015; Dang et al., 2016, prema Frankenhuis & Nettle, 2020).

U prvoj smo polovici filma itekako mogli vidjeti ove skrivene talente naših protagonista. Za početak, znali su prepoznati priliku za posao za cijelu obitelj. Uz malo informiranja na internetu, znali su falsificirati svoje diplome, uspješno su jedan po jedan bez formalnog obrazovanja pronašli odgovarajući posao kod obitelji Park i uvjerili ih da su baš oni potrebni da im život učine lagodnijim. Mogli smo vidjeti kći Kim kako se brzo prebacuje iz jedne uloge u drugu i bez imalo napora iz pidžame, u trošnom stanu obavlja vrlo profesionalni lažni intervju za posao s Madame. Naravno, ne smijemo zaboraviti niti scenu s početka filma u kojoj s veseljem pronalaze novi besplatni wi-fi izvor koji hvataju iz svog stana.

So we're all gathered here today to celebrate the reconnection of our phones, and this bounteous Wi-Fi!
iz filma Parazit, preuzeto s imdb.com

Iako nas veseli da se u istraživanjima navode i neke adaptivne strane siromaštva, nameće nam se etičko pitanje njihove eksploatacije. Dovode li ovakvi rezultati do normalizacije siromaštva u društvu i micanja društvene odgovornosti za zaustavljanje istoga? Opravdavaju li ovakvi rezultati velike klasne razlike u društvu i smanjuju li naš kritički stav o njima?
S druge strane, mogu li ovakvi rezultati, nasuprot onih koji navode samo negativne strane siromaštva, pomoći u intervencijama i razvoju politika za suzbijanje siromaštva?

Izvor:
Frankenhuis, W. E., & Nettle, D. (2020). The Strengths of People in Poverty. Current Directions in Psychological Science, 29(1), 16–21. https://doi.org/10.1177/0963721419881154