Psihodelici u tretmanu alkoholizma

Sve se više govori o potencijalnoj koristi psihodelika poput LSD-a, psilocibina i MDMA u terapijske svrhe. Jedna od ovisnosti gdje se psihodelici spominju dugi niz godina jest ovisnost o alkoholu. Tako je poznato da su već Indijanci koristili pejotl (kaktus od kojega se dobiva halucinogen meskalin), osim u ritualne svrhe, i u liječenju ovisnosti o alkoholu. Naime, imali su značajan problem s raznim posljedicama konzumacije pića od kada je alkohol stigao kolonizacijom u tu, na alkohol nenaviknutu, zajednicu. Na tu temu 1971. godine psihijatar Karl Menninger na sastanku Američkog Medicinskog Udruženja govorio je:

"Pejotl nije štetan za ove ljude... To je bolji lijek za alkoholizam od bilo čega što su misionari, "bijeli čovjek", Američko Medicinsko Udruženje i javno zdravstvo smislili."

Ipak, s obzirom na veliku pauzu u istraživanju sa psihodelicima, postavlja se pitanje koliko je ovaj pristup sada primjenjiv i što nam govore aktualna istraživanja. Prije pogleda na suvremena istraživanja možda bismo se trebali zapitati sljedeće:

Odakle ideja za liječenje alkoholizma psihodelicima?

Naša priča počinje u ranim 1950-im godinama u kanadskoj bolnici Weyburn, gdje su istraživači Humphry Osmond i Abram Hoffer provodili eksperimente s tada novom molekulom - LSD-em. Bilo je ovo vrijeme kada LSD još nismo zvali psihodelikom - jer taj naziv nije postojao. Osmond i Hoffer vjerovali su da nam LSD može približiti iskustvo osoba sa shizofernijom te tako produbiti naše razumijevanje bolesti - ovo će za posljedicu imati rane ideje o neurofiziološkom neskladu kao uzročniku bolesti. Slično tome, došli su na ideju kako bi LSD mogao osobama koje se bore s ovisnosti(ma) umjetno izazvati psihozu sličnu onome što nazivamo Delirium tremens. DT je iskustvo koje su bivši ovisnici opisali kao toliko strašno iskustvo da žele ostati trijezni samo kako ne bi ponovno proživjeli isto, a koje se javlja u apstinencijskoj krizi.

U godinama pred njima testirali su svoju hipotezu na preko 700 ovisnika i postizali jako dobre rezultate - preko polovice ovisnika ostajalo je trijezno minimalno nekoliko mjeseci (koliko su ih pratili), nakon samo jedne doze LSD-a. No, iako je tretman funkcionirao, to nije bilo zbog sličnosti s delirijem. Ispitanici su imali potpuno drugačija iskustva - tako da je ideja sličnosti s DT napuštena. Druga važna lekcija je važnost ugodnog okruženja i podržavajućeg terapeuta. Naime, iznenađeni rezultatima istraživanja, vodeća institucija Kanade - Fondacija za istraživanje ovisnosti - željela je replicirati ove rezultate. Naglasak su stavili na veću kontrolu uvjeta i varijabli, tako da je okruženje bilo prilično drugačije i formalnije. Pollan (2019) ističe kako su neki ispitanici čak bili vezani za vrijeme psihodeličnog iskustva iliti tripa. Očekivano, rezultati nisu bili jednako dobri i metoda nije skalirana unatoč potencijalu, no naučena je važna lekcija o okruženju i procesu.

"Po prvi puta razmotrili smo iskustvo, a ne kemijski spoj, kao ključni faktor u terapiji."
- Abram Hoffer

Zanimljivo je istaknuti da je ovakav pristup imao podršku Billa Wilsona, čovjeka koji je osnovao najpoznatiji program održavanja trijeznosti: Alcoholics Anonymous.

Novi val istraživanja učinkovitosti psihodelika

Dobro je poznato kako su istraživanja i primjena psihodelika otišli u zaborav nakon povezivanja s hippie kulturom i proglašenjem istih supstanci ilegalnima, štetnima i bez poznate primjene u terapijske svrhe (što, očito, nije bilo točno). No, početkom 21. stoljeća psihodelici se polako (ali sigurno) vraćaju na scenu, a tako i primjena istih u suočavanju s ovisnosti o alkoholu.

Krebs i Johansen (2012) objavljuju metaanalizu koja nudi opće zaključke eksperimenata prošlog stoljeća koji su imali kontrolnu i eksperimentalnu grupu te nasumično dodjeljivanje sudionika u grupe. Općenito, autori zaključuju kako ova metoda ima značajne pozitivne efekte na suzbijanje zloupotrebe alkohola, na temelju primanja samo jedne doze LSD-a u trajanju do šest mjeseci. Osim toga, autori zaključuju:

"Uzevši u obzir postojeće nalaze pozitivnih efekata LSD-a na alkoholizam, zbunjujuće je razumjeti zašto je ova metoda toliko zanemarena."

Nastavak priče događa se 2015. godine, kada Michael P. Bogenschutz i njegov tim objavljuju istraživanje na malom uzorku kao svojevrsni proof of concept. U istraživanju je korišten psihodelik psilocibin, glavni psihoaktivni sastojak gljiva. Cilj je bio vidjeti učinkovitost tretmana kod deset ovisnika o alkoholu koji su uz psihodelike istovremeno primali i psihoterapiju. Psilocibin su sudionici uzeli dva puta, tijekom 4. i 8. tjedna tretmana u količinama 25–40 mg/70 kg. Rezultati su bili i više nego zanimljivi - apsentizam alkohola se u prva 4 tjedna terapije nije razlikovao nakon čega je značajno porastao. Ovi efekti su se zadržali 36 tjedana, koliko su sudionici i sudjelovali u praćenju. Intenzitet efekata u prvoj sesansi psilocibina je pozitivno predviđao promjenu u konzumaciji alkohola od 5. do 8. tjedna tretmana, kao i smanjenje u želji i povećanje u samoefikasnosti apstinencije od alkohola tijekom petog tjedna tretmana. Autori ističu kako nije zabilježen nijedan štetan ili negativan događaj/slučaj. Isti autori su kasnije (2017.) razvili vlastiti terapijski model za ovu vrstu terapije.  

Ovi rezultati bili su dovoljan poticaj da autori zatraže dozvolu za istraživanje faze 2, koje bi trebalo uključivati 180 sudionika čiji rezultati još, nažalost, nisu objavljeni. O razlikovanju faza kod odobrenja tretmana nedavno smo pisali kod liječenja uz MDMA. Autori opisane studije su nas 2018. godine počastili dubinskom analizom i uvidom u iskustva troje pacijenata - Marka, Roba i Lise, koji su praćeni 54 tjedna i koji su na kraju praćenja prvog istraživanja dobili još jednu (treću) dozu psilocibina. Njihova iskustva možete pročitati na poveznici. Zaključak analize je potvrda o varijablinosti psihodeličnog iskustva koje je za svaku osobu drugačije i odgovara na njihove potrebe u tom trenutku. Nadalje, psihodelična iskustva nisu bila fokusirana na alkohol - a kada i jesu, problemi s alkoholom bili su dio šireg psihološkog ili spritualnog konteksta. Osim te sfere, sudionici su prijavljvali promjene u percepciji sebe i kvaliteti svakodnevnog mišljenja i doživljavanja te osjećanja. Tako je uz promjene u ponašanju glede konzumacije alkohola prisutno i smanjenje anksioznosti i depresivnosti te povećana samoefikasnost.

Posljednje zanimljivo istraživanje na ovu temu proveli su Garcia-Romeu i suradnici (2019) okupivši 343 sudionika, od kojih je 72% patilo od poremećaja zloupotrebe alkohola (prema DSM kriterijima) te među kojima je većina imala psihodelično iskustvo. U ovom nekliničkom istraživanju sudionici su izjavili kako im je to iskustvo značajno pomoglo s njihovom ovisnosti i pri povećanju kontrole u ponašanju. Točnije, retrospektivno mjereno, njih 83% nakon takvog iskustva više nije zadovoljavao kriterije za dijagnozu. Svoja iskustva su ocijenili osobno značajnima i ispunjenima uvidom. Značajnija doza, uvid, mističnost iskustva i osobno značenje bili su povezani s većim smanjenjem u konzumaciji alkohola, uz kontroliranje važnih varijabli.

Naravno, ovo istraživanje je puno manje kontrolirano i podliježe značajnim metodološkim izazovima poput onih s pamćenjem i vlastitim doživljajem svoje ovisnosti ranije i sada. Unatoč tome, i dalje pružaju zanimljiv uvid i daju dodatnu motivaciju za daljnje istraživanje potencijala psihodelika u tretmanu lječenja alkoholizma, naročito ako ih uzmemo u obzir s ranije opisanim istraživanjima.

Izvori