''Današnja djeca su razmažena.'' ''Djeca imaju sve manje poštovanja prema starijima.'' – neke su od mnogih izjava koje svakodnevno čujemo od odraslih.
Zanimljivo je da prigovori na ''današnju djecu'' nisu nešto što se javlja u novije vrijeme. Ljudi već stotinama godina vjeruju da su ''današnja djeca'' po različitim osobinama lošija u odnosu na prethodne generacije. Ta dugogodišnja prisutnost sličnih kritika o ''današnjoj djeci'' pobuđuje sumnju u njihovu točnost.
Je li moguće da djeca zaista postaju sve razmaženija, nepristojnija, manje inteligentna i sl. kao što ljudi vjeruju?
Protzko i Schooler (2019) proveli su pet istraživanja kako bi ispitali pojavu negativnih uvjerenja o ''današnjoj djeci'' i mehanizme u pozadini tih uvjerenja. Na temelju prijašnjih istraživanja pretpostavili su da kritike zapravo ovise o pojedincu i njegovom položaju na skali osobine o kojoj se priča. Drugim riječima, pretpostavili su da će pojedinci koji se ističu u određenoj osobini vjerojatnije primijetiti razlike između sebe i današnje mladeži. U istraživanjima je sveukupno sudjelovalo 3458 odraslih Amerikanaca između 33 i 51 godine.
U prvom istraživanju ispitanici su rješavali upitnik autoritarizma te su odgovarali na pitanje koliko vjeruju da današnja djeca imaju manje poštovanja prema starijima u odnosu na vrijeme kad su oni bili mladi. Pokazalo se da značajno veliki broj ljudi vjeruje da današnja djeca manje poštuju starije nego djeca nekad. Također, ispitanici koji imaju visoki stupanj poštovanja prema autoritetu vjerovali su da današnja djeca manje poštuju starije, u odnosu na druge ispitanike niske na skali autoritarizma.
Drugo i treće istraživanje bilo je slično kao i prvo s tim da se u drugom istraživanju ispitivala inteligencija ispitanika te njihova uvjerenja o inteligenciji današnje mladeži, a u trećem načitanost ispitanika (ispitivana Testom prepoznavanja autora) i uvjerenje o tome koliko današnja djeca uživaju u čitanju u odnosu na djecu nekad. Rezultati su također nalikovali rezultatima u prvom istraživanju, osim što nije dobivena razlika u percepciji inteligencije današnje djece i djece nekad. No, potvrđeno je da ispitanici koji postižu više rezultate na skalama inteligencije i načitanosti procjenjuju današnju djecu manje inteligentnom odnosno načitanom u odnosu na ispitanike s nižim rezultatima na istim skalama.
Iako su potvrdili pretpostavku da je u pozadini kritika današnje mladeži proces usporedbe ovisan o pojedincu i njegovoj istaknutosti osobine koju uspoređuje, ostalo je neodgovoreno zašto vjeruju da je i mladež nekad imala više istaknutu tu osobinu. Protzko i Schooler proveli su još dva istraživanja kako bi utvrdili temelji li se takvo uvjerenje na pristranosti pamćenja – pripisivanju svojih trenutnih kvaliteta svom nekadašnjem selfu pa tako i nekadašnjoj mladeži.
Replicirali su treće istraživanje i dodali subjektivne mjere uvjerenja koliko ljudi trenutno uživaju u čitanju, koliko su uživali kad su bili mlađi, koliko su njihovi prijatelji uživali u čitanju te koliko današnji odrasli uživaju u čitanju u odnosu na nekad. Pokazalo se da je povezanost i objektivnih i subjektivnih mjera načitanosti s uvjerenjem da današnja djeca ne vole čitati posredovana sjećanjem na to koliko su ispitanici voljeli čitati kad su bili djeca, čime su potvrdili pretpostavku o pristranosti pamćenja.
U petom istraživanju potvrdili su postojanje pristranosti pamćenja dodavanjem eksperimentalne manipulacije povratnom informacijom o načitanosti ispitanika u Testu prepoznavanja autora. Dijelu ispitanika su rekli da su riješili jako loše, a dijelu da su riješili jako dobro. To je utjecalo na njihovo subjektivno uvjerenje o tome koliko su načitani i koliko su voljeli čitati kao djeca. Manipulacija povratnom informacijom indirektno je smanjila efekt ''današnje djece'' putem smanjivanja subjektivnog uvjerenja ljudi o tome koliko su načitani, ali ne i direktno. Takvi rezultati također sugeriraju da je podcjenjivanje današnje djece barem djelomično temeljeno na pristranom pamćenju sebe kao djeteta.
Dakle, iz ukupnih rezultata svih provedenih istraživanja moglo bi se zaključiti da je manjkavost današnje djece u različitim osobinama zapravo (barem u nekom dijelu) iluzorna, a u pozadini te iluzije nalaze se dva mehanizma: 1. tendencija da primjećujemo manjkavosti kod drugih u osobini na kojoj se mi ističemo te 2. pristranost pamćenja da trenutne vlastite kvalitete projektiramo na sebe u djetinjstvu i na nekadašnju mladež.
Budući da su navedeni kognitivni mehanizmi duboko ukorijenjeni, na što ukazuje dugogodišnja postojanost podcjenjivanja 'današnje djece', kritike vjerojatno nikad neće nestati, no autori vjeruje da bi znanje ipak moglo smanjiti njihovu perzistenciju. Stoga, sljedeći put prije no što krenete kritizirati današnju mladež, sjetite se što je u pozadini tih kritika.
Cijeli članak dostupan na linku.
Izvori:
Protzko, J., & Schooler, J. W. (2019). Kids these days: Why the youth of today seem lacking. Science Advances, 5(10), eaav5916.
