Zajednice, koje uključuju najveći broj suosjećajnih članova, najbolje će se razvijati i ostvariti najveći broj potomaka. - Charles Darwin, 1871.
Bilo da smo pobornici takvog evolucijskog i strogo biološkog stajališta pa ljudsku povezanost tumačimo u terminima koristi u stjecanju resursa (hrane, veće vjerojatnosti da upoznamo boljeg partnera itd.), a moguće i sigurnosti zbog brojnosti kad smo pored drugih jedinki, ili smo naklonjeniji tumačenju prema metafizičkoj strani, moramo se složiti da je povezanost koju imamo s drugima ključna za naš opstanak i odnose.
Društvena smo bića i živimo u svijetu u kojem naše preživljavanje ovisi o drugim ljudima na mnogo razina – primjerice, sama činjenica da možemo uživati u tropskom voću fenomen je za sebe jer, zahvaljujući povezanosti s drugima, uspijevamo dobiti barem djelić mjesta i vremena u kojem sami nikada nismo bili, a tu vezu sačinjava nevjerojatni broj pojedinaca koji se udružuju s jednom istom namjerom. Vjerojatno o tome rijetko tko razmišlja dok jede banane jer je današnja distribucija i razmjena svih dobara veća od potreba tržišta, ali nije oduvijek bilo tako i čudesno je da smo to postigli. Međutim, ovaj primjer pada u drugi plan (kao što bi i trebao) kad osvijestimo da postoje osobe koje nesebično i požrtvovno posvećuju svoj život spašavanju tuđih života. Možda naizgled nepovezani primjeri, ali oba navoda nam pokazuju koliko smo daleko spremni ići kako bismo usrećili druge i zadržali ih što dulje blizu sebe.
Socijalna povezanost
Ovaj se pojam definira kao subjektivni osjećaj da s drugim osobama ostvarujemo bliske i pozitivne odnose u socijalnom svijetu. Abraham Maslow u svojoj je teoriji 1943. ukazao na važnost iste smjestivši je među osnovne ljudske potrebe. Socijalna podrška kao ishod povezanosti s drugima pomaže nam da bolje funkcioniramo i vodimo kvalitetnije živote (prisjetimo se našeg osvrta na tu temu iz primjera filma Lars and the Real Girl). U psihologiji ličnosti Lee i Robbins navode isti termin "socijalna povezanost" koji nadilazi spomenutu definiciju i označava osjećaj povezanosti s cijelim socijalnim svijetom, strancima i zajednicom u širem smislu. Bilo da se oslanjamo na termin „potrebe“, „privrženosti“ u razvojnom kontekstu, „socijalne podrške/usamljenosti“ u kliničkoj ili neki drugi pojam unutar neke od grana psihologije, možemo se složiti da bogatstvo riječi u ovom smislu zapravo dočarava koliko nam odnosi s drugima predstavljaju ključni dio života (a i psihologije).
Što prethodi socijalnoj povezanosti?
Kao što je Brene Brown navela u svojoj knjizi „Otkrijte svoju unutarnju snagu“ – teško je mrziti izbliza, približimo se. Galinsky, Ku i Wang navode kako je jedan od čimbenika koji uvjetuje pozitivne osjećaje prema drugima svakako dojam sličnosti i preklapanja nečeg tipično doživljenog kao vlastitog i tuđeg u nekoj sferi. Kada se osjećamo socijalno isključenima ili udaljenima od drugih, necijenjenima ili odbijenima, dolazi do neurobihevioralne reakcije tipične za emociju straha, fizičke prijetnje ili boli zbog aktivacije simpatičkog živčanog sustava. Dovoljno je da prepoznamo jednu stvar koju dijelimo s neznancima kako bismo se povezali. Kad osjetimo sličnost s drugima, povezujemo se i s osobama koje nismo prethodno doživljavali članovima svoje grupe te se doima da zbog osjećaja da smo slični po nekoj nadređenoj kategoriji osjećamo i da pripadamo zajedno.
Snažni pokretač socijalne povezanosti je i emocionalna povezanost. Osim samog shvaćanja tuđe perspektive, ona se očituje u empatičnom odgovoru osobe i pomažućem ponašanju (o čemu smo ranije pisali u kontekstu proživljenih trauma te promatrajući s evolucijskog gledišta). Na temelju tih saznanja u online okruženju koriste se riječi emocionalnog naboja (poput 'ljubav' ili 'zagrljaj') kao marketinški alat kako bi se potaknuli suosjećanje, altruistično ponašanje i osjećaji povezani sa sigurnom privrženosti.
Svima nam je poznata, a i poduprta nalazima, izjava da se možemo osjećati usamljeno među hrpom ljudi, ali sasvim zadovoljnima kad smo sami ili s manjim brojem ljudi koji nam „leže“. Usamljenost nije isto što i samoća (o čemu smo, također, ranije pisali) te je upravo osjećaj intimnosti koji izostaje ono što sprječava razvoj socijalne povezanosti među ljudima. U istraživanju iz 2000. Fratiglioni, Wang i suradnici dobili su negativnu korelaciju između socijalne povezanosti i statusa dijagnoze Alzheimerove i drugih tipova demencija – imajući u vidu da po definiciji socijalna povezanost mora biti pozitivni osjećaj, ispunjen dubokim osjećajima prema drugoj osobi (ili više njih) te percipiran kao takav, starije osobe koje su izvještavale o zadovoljavajućim (iako neredovitim) druženjima sa svojom djecom i prijateljima ujedno su imale i nisku incidenciju demencije. S druge strane, oni, koji su naveli velik broj neugodnih iskustava sa svojom djecom, razvili su demenciju češće, čak i u usporedbi s pojedincima bez djece. Dakle, sam kontakt nije dovoljan – važna je kvaliteta odnosa.
Izgaranje na poslu u odsustvu povezanosti
U pandemijskom razdoblju osvijestili smo više nego ikad posljedice koje nedostatak ljudskih kontakata u kombinaciji s prekomjernom količinom posla ima na psihičko zdravlje, ponajviše kod medicinskih djelatnika. U svojem su radu iz 2020. Southwick i Southwick pisali o utjecaju koji osjećaj povezanosti/pripadanja (ili izostanak istog) ima na osjećaj izgaranja na poslu (eng. burnout) u medicinskom kontekstu. U pisanju su se pozvali i na metaanalizu iz 2015. kojom je obuhvaćeno 70 nezavisnih istraživanja s više od 3 milijuna sudionika, koja su u prosjeku 7 godina nakon prvotnog provođenja popratno dodatno ispitana, i ukazali na to da je stopa smrtnosti kod osoba koje izvještavaju o osjećaju socijalne izoliranosti veća u odnosu na ostale za 29%. Upravo je u zdravstvu primjetan sve veći broj elektronskih medicinskih zapisa i rada od kuće, napornog smjenskog posla, povećanog opsega posla i naglaska na produktivnosti. Isto vrijedi i za brojna druga zanimanja zbog navedenih uvjeta, ali i učenja online te posvećenosti društvenim medijima, pri čemu nas sve navedeno udaljava od interakcija licem u lice. Burnoutu doprinose čimbenici socijalne izoliranosti poput neadekvatne potpore od strane kolega i rukovoditelja, izostanka osjećaja sigurnosti i zajedništva na radnom mjestu, izostanka mentoriranja, kompetitivnosti, premalo posvećenog vremena za ostvarenje dubljih odnosa i povezanosti, loše klime unutar tima u kojem poslujemo itd. Ono što odmaže je osjećaj povezanosti i pripadanja.
Prema tome, kako potaknuti osjećaje bolje povezanosti među ljudima u poslovnom okruženju (a zasigurno i u drugim odnosima)?
Jedni drugima možemo pomoći mnoštvom "malih" gesta, ali u istraživanjima stavki koje pogoduju socijalnoj povezanosti na poslu konzistentnim se pokazalo sljedeće:
Možemo doprinijeti osjećaju psihološke sigurnosti odnosom poštovanja u kojem se na pogreške gleda kao dio procesa učenja i rasta te intervenirati pri pojavi osjećaja srama. Važno je da ovaj proces ima hijerarhijsku potporu u zaposlenju i bude potaknut od strane autoriteta.
Podršku možemo pružiti raznovrsnim programima mentoriranja i održavanjem longitudinalnih odnosa podrške među kolegama kako bi imali priliku dijeliti svoja iskustva. Kvalitetna komunikacija pozitivno utječe na odnos prema organizaciji (poput odanosti organizaciji), kao i na organizacijsku klimu. Primijetit ćete da istu analogiju možemo primijeniti i na obiteljsko okruženje – ulaganje u dobre odnose među članovima, ponajviše među potomcima, pozitivno će utjecati na cjelokupni odnos u obitelji i imati najtrajnije efekte.
Usredotočiti se na timove. Važno je da zaposlenici znaju da se mogu osloniti na svoje kolege te da unutar tima prepoznaju svoju važnost i ulogu. Osim lakšeg funkcioniranja u manjem timu, povećava se i prostor za individualni napredak te se smanjuju greške u radu zbog boljeg i frekventnijeg prijenosa povratnih informacija.
Prijateljski odnosi ne znače neprofesionalnost. Socijalna povezanost nije luksuz, već osnovna psihološka potreba, čije nezadovoljenje dovodi do fizičke i psihičke patnje – kako u poslovnom kontekstu, tako i u svakodnevnim interakcijama. Kao mali podsjetnik na važnost očuvanja psihičkog zdravlja – neovisno o zatrpanosti poslom i prioritetima koji zahtijevaju našu pažnju, najvažnija stavka i odgovornost leži upravo u osjećaju povezanosti i pripadanja koji osjećamo i podupiremo kod drugih. Osoba zadovoljenih potreba ima više vremena i kognitivnih kapaciteta u nošenju sa svakodnevnim izazovima, a upravo takva može najviše pridonijeti zajednici. Iako važan čimbenik, valja napomenuti da financije nikako nisu jedino čime možemo ulagati u druge ljude, a nerijetko je upravo kvaliteta odnosa prostor za rast i napredak koji si osobe priželjkuju i koji si mi možemo, a i moramo, priuštiti. Na nama je samo naučiti kako to komunicirati s obje strane, što je ujedno izazovan i najzabavniji dio.
Izvori:
Fratiglioni, L., Wang, H. X., Ericsson, K., Maytan, M. i Winblad, B. (2000). Influence of social network on occurrence of dementia: a community-based longitudinal study. The lancet, 355(9212), 1315-1319.Galinsky, A. D., Ku, G. i Wang, C. S. (2005). Perspective-taking and self-other overlap: Fostering social bonds and facilitating social coordination. Group processes and intergroup relations, 8(2), 109-124.
Lee, R. M. i Robbins, S. B. (1995). Measuring belongingness: The social connectedness and the social assurance scales. Journal of counseling psychology, 42(2), 232.
Mikulincer, M. i Shaver, P. R. (2005). Attachment theory and emotions in close relationships: Exploring the attachment‐related dynamics of emotional reactions to relational events. Personal relationships, 12(2), 149-168.
Southwick, S. M. i Southwick, F. S. (2020). The loss of social connectedness as a major contributor to physician burnout: applying organizational and teamwork principles for prevention and recovery. JAMA psychiatry, 77(5), 449-450.
