Ususret promocije priručnika o sociopsihodrami Otkrivanje jezika mira koja će se održati u ponedjeljak 8. travnja u 19 sati u zagrebačkoj knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, popričali smo s jednom od urednica priručnika, kliničkom psihologinjom, psihoterapeutkinjom, sociodramskom i psihodramskom edukatoricom i supervizoricom Janom Damjanov, koja dolazi iz susjednog nam Novog Sada. Jana nam je u nastavku teksta pokušala približiti sociopsihodramu, njezina glavna obilježja te mogućnosti i načine njezine primjene.
Što je sociopsihodrama i po čemu se razlikuje od psihodrame?
Moram početi sa kratkim istorijskim uvodom da bih bolje objasnila upotrebu samog termina. Početkom 20. veka, u društveno-političkoj atsmoferi nakon završetka 1. svetskog rata, nastaju začeci ideja Jakoba Levija Morena. U tom istorijskom trenutku i kontekstu on kreira sociodramu, sociometriju i psihodramu kao metode rada sa grupama i pojedincima.
Sociopsihodrama je metod rada sa grupom i pojedncem u grupi, uzimajući u obzir mikro i makrolevel grupa u kojim se pojedinci razvijaju tokom svog života. Sociopsihodrama terminološki bolje objašnjava teoriju, a onda i praktičnu primenu Morenovih metoda sociodrame, psihodrame i sociometrije. Također, važno je istaći da pojam sociopsihodrama i psihosociodrama dolaze iz različitih tradicija i načina korištenja metode. On je također vezan uz tumačenje Morenove teorije uloga i njezinu praktičnu primjenu. To je metoda koja obuhvaća i društvenu i matricu identiteta; to je metoda koja uzima u obzir da ne postoji jasna podjela između društva i pojedinca, jer je puno osobnih problema vezano uz društvene razine i dimenzije.
Što se tiče grupe i voditelja, o ugovoru ovisi hoćemo li koristiti sociopsihodramu, psihosociodramu, psihodramu ili sociodramu. Nakon što je ugovor s grupom jasan, stvar je usmjeravanja hoće li nešto postati psihosociodrama (počevši od rada usmjerenog na osobnu priču i protagoniste, a zatim idući na društvenu razinu gdje svi članovi grupe mogu sudjelovati) ili sociopsihodrama (polazeći od zajedničke teme grupe u kojoj svi članovi grupe sudjeluju u akciji, a zatim prelazeći na osobne priče u kojima imamo jednog protagonista).
Psihodrama je primena i upotreba Morenove teorije i metoda u psihoterapijskom kliničkom radu. Sa druge strane, pojam sociopsihodrame vezan je za značajno širi, integrirani socio i psihodramski pristup u radu sa grupama i pojedincima, koji nije nužno vezan za klinički setting, već se može upotrebiti u kontekstu i settingu koji ne spada pod okrilje “psihoterapije” i intimnosti “privatnih ordinacija”. Dakle, sociopsihodrama je metod koji je koristan i upotrebljiv u radu sa grupama i pojedincima u grupama (u vrtićima, školama, organizacijama, raznim institucijama, umetničkom radu, umetničkom izražaju, neformalnim grupama, političkim grupama, u radu u zajednici i za zajednicu).
Da zaključim sa jednom parafrazom Jakoba Levija Morena: svi se rađamo u grupama, u grupama bivamo i povređeni te u njima treba da budemo i isceljeni.
U kojim se situacijama koristi psihosociodrama? Postoje li neki slučajevi u kojima se njezino korištenje posebno preporučuje, a neki u kojima se nikako ne preporučuje?
Prvo ću odgovoriti gde se nikako ne preporučuje. Naime, sociopsihodrama i psihosociodrama mogu biti kontraindikovani za ljude koji su u akutnoj psihotičnoj epizodi, kao i za osobe koje imaju paranoidne ideje. Ali, za ovu grupaciju nije preporučljiv nijedan metod rada dok se stanje ne stabilizuje. Naravno, postoje posebni načini i uslovi kako se može sprovesti i za populaciju ljudi koji su psihotičnih, o čemu ima puno knjiga i članaka. No, opšti odgovor je ovaj.
Ono za šta bih jako preporučila sociopsihodramu i po čemu je ona specifična jeste da je to metod u okviru kojeg ljudi najbrže stiču osećaj grupne kohezije, shvatanja šta znači pripadati grupi, iskustva bivstvovanja u grupi i otvaranja ka istraživanju intergrupnih i intragrupnih relacija. Sociopsihodrama je specifična i po tome što učesnici i učenici ove metode jako brzo počnu da shvataju šta su to “tačke” preko kojih se povezujemo, na koji način možemo da budemo skupa a da ne gubimo na sopstvenoj osobitosti. Isto tako, vrlo brzo možemo da prepoznajemo i suočavamo se sa time šta je to iz društvene matrice što pokriva naše pojedinačne teme, itd.
Ja bih uvek sociopsihodramu preporučila za stvaranje i održavanje grupne kohezije te za eksploraciju društvenih i ličnih tema u sigurnom prostoru. Ne postoji ograničenje u smislu rada sa različitim starosnim skupinama, jedino ograničenje je količina profesionalnog iskustva koju voditelj grupe poseduje.
Koji su ključni pojmovi sociopsihodrame?
Svaki sociopsihodramski susret ima 3 segmenta: zagrevanje, akcija i šering. Elementi koji čine jedan sociopsihodramski susret su voditelj grupe (director), protagonista, pomoćni egoi i publika (ilustracija 2).
Ipak, kada bih govorila o pojmovima koji su filosofski najvažniji u shvatanju metode sociopsihodrame, to bi svakako bio pojam susreta i zamena uloge, kao tehnika, ali i kao pojam. Jer, susret je prilično važan, a postoji opće shvaćanje da je istinski susret dijalog između Ja i Ti, gdje se ne-dijalog i ne-susret događaju između Ja i Ono, nešto što nije integrirano u naše iskustvo. Kada dođe do zamjene uloga, susret se također događa ovdje i sada.
Moreno je svojom teorijom, metodama i filozofijom promicao i pozivao na istinske susrete koji su značili dijalog i uzajamnu prisutnost. Ono što na početku u svakoj grupi pokušavamo učiniti i nastojimo njegovati je atmosfera koja pomaže razvoju kreativnosti i spontanosti, ali i koja omogućuje susrete. Voditelji sociopsihodramskih grupa žele stvoriti prijateljske osjećaje među članovima, pomoći sudionicima da se osjećaju opuštenije i spremnije podijeliti svoje priče jedni s drugima. To je atmosfera koja pomaže ljudima da ostave planirano i pripremljeno iza sebe i da mogu pratiti ono što žele učiniti ili reći, bez pripreme. Atmosfera u sociopsihodramskoj grupi omogućuje sudionicima da prate sebe ovdje i sada. Činjenica je također da voditelji sociopsihodramske grupe pokušavaju stvoriti atmosferu u kojoj se mogu odvijati dijalozi, kroz empatijsko vodstvo.
Na koji je način sociopsihodrama povezana sa sociometrijom?
Sociopsihodrama i sociometrija su metodi koje je osmislio Jakob Levi Moreno, a dalje razvijali njegovi učenici/e i njihovi/e učenici/e. Sociometrija i sociopsihodrama se koriste paralelno u toku rada sa grupom. Smatram da u današnje vreme ne možemo na dovoljno dobar način raditi sa grupama, niti raditi za zajednicu i u zajednici bez ozbiljnog i temeljnog poznavanja sociometrije. Moreno je govorio da je “sociometrija neotkrivena nauka demokratije” i kada bismo se osvrnuli samo na njegov koncept žive sociometrije te naturalistički posmatrali kako se grupe same od sebe, organski, formiraju, prema sopstvenim kriterijumima, mnogo toga bismo mogli naučiti.
Dalje, kroz metodu sociometrije i određene tehnike za ispitivanje i identifikaciju određenih aspekata razvoja grupe, grupnih uloga te grupnih ciljeva, mogli bismo proceniti stanje neke grupe, pa sukladno proceni primeniti tehnike za eksploraciju i transformaciju grupe, grupnih koncepata, ideologija, normi, uloga te primenu toga u privatnom životu. Sociometrija je ozbiljna vežba refleksije, i to na temu grupe i grupnih procesa i vlastite uloge u vezi sa tim. Sociometrija daje prostor i mogućnost za rad, rast i promenu, kako na grupnom tako i na individualnom planu.
Za sociopsihodramatičara je važno imati znanje kako bi mogao uočiti i pratiti živu sociometriju grupe. Na taj način može se razumjeti i ispitati zašto se neki ljudi povezuju u parove, trijade ili male subgrupe, dok neki ne biraju nikoga i ostaju sami. Sociometrija nije usmjerena samo na pozitivne izbore (s kim biste htjeli di- jeliti sobu, s kim biste htjeli sjediti za stolom), već se bavi i donošenjem negativnih izbora (s kim ne biste voljeli dijeliti sobu, s koga ne biste voljeli sjediti za stolom) ili s neutralnim izborima, što znači da postoji mogućnost razvoja u pozitivan ili negativan izbor.
Na koji se način sociopsihodrama može kombinirati s umjetnošću i kreativnim izričajem?
Na mnoge načine se sociopsihodrama može kombinovati sa umetnošću i kreativnim izričajem. Sociopsihodramu možemo koristiti u pripremi glumaca za rad na predstavi (kroz sociopsihodramsku eksploraciju teksta), u pripremi glumaca i reditelja za film, u pisanju dramskog teksta (primjerice, kao posledica učešća u sociopsihodramskim radionicama na određenu temu), u stvaranju kompozicije, kao i izložbe izložbe (slika, skulptura, fotografija) te u radu sa publikom umesto “uobičajenog” otvaranja izložbe.
Razne vrste sociopsihodramskih vežbi zagrijavanja mogu biti deo umetničkog procesa. Recimo, za upotrebu sociopsihodrame kao metode rada, u kontekstu pozorišta i priprema pozorišnih predstava, najveće iskustvo poseduje jedan od najčuvenijih reditelja na našim prostorima (a i šire) – slovenački redatelj Tomi Janežič. On je završio edukaciju iz naše metode i primenjuje je i terapijski i van terapijskog setinga i vrlo je uspešan u tome.
Osobno sam učestvovala kao sociopsihodramatičarka u projektu “Ženska seksualnost i invaliditet” organizovanom od strane “Iz kruga…Vojvodina”. Unapred je predočeno učesnicama radionica sa nazivom i temom projekta, da će jedna od članica biti dramaturškinja te da bi trebale biti saglasne da ce suština onog što bude izlazilo na grupi biti deo dramskog teksta. Imale smo 14 radionica, a bilo je 12 članica grupe. Bilo je jako zanimljivo iskustvo.
Recimo, sociopsihodrama može da se koristi s publikom tokom otvaranja izložbe ili nakon završetka predstave ili filma. Opet, radilo bi se s publikom i bavilo njihovim doživljajem onoga što su videli, odnosno iskusili. Suština svake sociopsihodrame je susret, koji je poziv na dijalog i na akciju.
Završni čin
Iako smo ovim intervjuom tek zagrebali površinu koncepta sociopsihodrame, iz njega je razvidan širok spektar mogućnosti njezine upotrebe. Jana tako poručuje da bi voljela da što više ljudi koji rade s grupama nauče sociopsihodramsku metodu rada i da se ona što više primjenjuje u radu sa svim grupama – a mi se nadamo istom. Dobar početak je čitanje priručnika o sociopsihodrami Otkrivanje jezika mira koji je objavilo Sveučilište u Zadru, a možete ga besplatno preuzeti ovdje.
