Ako ste se ikada našli na velikoj visini, vrlo je vjerojatno da ste pomislili: “Što ako sad odlučim skočiti sa zgrade?” ili u situaciji vožnje: “Što ako otvorim vrata jurećeg automobila i samo iskočim?” Ako vas je to dosad tjeralo da se upitate je li s vama sve u redu i misle li i drugi ponekad o tome, možete odahnuti – sve je u redu, niste jedini!
Radi se o pojavi zvanoj L’appel du vide (franc.) ili The call of the void (engl.), a u znanstvenim radovima poznatijoj kao High-place phenomenon (dalje u tekstu HPP). Ova se pojava često povezivala sa suicidalnim mislima, međutim istraživanje koje su proveli Hames i sur. (2012) pokazuje kako je pojava česta i u nesuicidalnoj populaciji. Iako se o HPP-u često spekuliralo, broj istraživanja na ovu temu je oskudan. Navedeno istraživanje imalo je za cilj dokazati da fenomen postoji, da se javlja u općoj populaciji, a ne samo među suicidalnim ljudima te proučiti ulogu anksiozne osjetljivosti u fenomenu HPP.
Za početak, važno je naglasiti da samoubojstvo najčešće nije impulzivna, već detaljno isplanirana radnja (Oquendo, 2015). Što se tiče anksiozne osjetljivosti, ona se opisuje kao strah koji prati anksioznost ili paniku. Odnosno, neki ljudi se boje simptoma i tjelesnih senzacija povezanih s anksioznošću, što proizlazi iz uvjerenja da ti simptomi mogu imati štetne posljedice (Vulić-Prtorić, 2006). Nakon što smo objasnili ova dva konstrukta, možemo krenuti s raščlanjivanjem njihova odnosa prema HPP-u.
Kako anksiozna osjetljivost vodi k pogrešnoj interpretaciji bezopasnih simptoma kao opasnih (Richards i sur., 2001, prema Hames i sur., 2012), a HPP proizlazi iz pogrešne interpretacije znakova o sigurnosti, jasno je zašto bi osobe s izraženom anksioznom osjetljivošću češće doživjele HPP .
Istraživanje Hames i sur. (2012) pokazuje kako je preko 30% sudionika iz opće populacije bar jednom u životu doživjelo spomenuti nagon da skoči. U suicidalnoj populaciji taj je broj nešto viši (56,50%). Pronađena je i pozitivna korelacija između prisustva anksiozne osjetljivosti i HPP-a. Ovakvi rezultati suprotstavljaju se psihoanalitičkim teorijama o postojanju želje za smrću kod svakog čovjeka.
Jedno od objašnjenja za ovu pojavu je strah kontroliran amigdalom. U ljudskom mozgu postoje stariji sustavi koji djeluju brzo i nisu pod utjecajem svjesne kontrole. Jedan od glavnih dijelova tih sustava je amigdala. Iako sustavi inače dobro funkcioniraju zajedno, autor predlaže kako bi u podlozi pojave HPP-a moglo biti neslaganje u zajedničkom funkcioniranju. Tako kada se osoba nađe na velikoj visini, do svijesti dolazi signal: “Odmakni se, past ćeš!” i osoba se brzo odmiče od samog ruba bez da je pretjerano svjesna zašto to radi. Taj signal ima za cilj omogućiti preživljavanje. Nakon nekog vremena kada do svijesti dođe da smo se “automatski” odmaknuli, dijelovi mozga koji djeluju sporije i upravljaju detaljnijim promišljanjem mogu utjecati na pogrešnu interpretaciju prethodnog odmicanja od ruba kao činjenice da smo skoro skočili jer u dubini postoji blaga želja za vlastitom smrću. Ovakvo objašnjenje daje odgovor i na pitanje zašto su osobe s izraženom anksioznom osjetljivošću češće doživljavale HPP – iz razloga što su osjetljivije na unutarnje znakove, a stoga i sklonije krivoj interpretaciji signala za odmicanje kao “potrebe za skakanjem”.
Autorica istraživanja (Hames i sur., 2012) spomenula je i kako bi HPP mogao biti pomalo paradoksalan način uma da cijeni život. U svakom slučaju, iako si ponekad zvučimo suicidalnima kad se upitamo takva pitanja, možemo to interpretirati na način da preispitujemo sve (pa čak i odluke vlastitog sustava za preživljavanje) i da smo zapravo samo skloniji kritičkom promišljanju, kakvi bismo u konačnici i trebali biti!
Izvori:
Hames, J. L., Ribeiro, J. D., Smith, A. R. i Joiner Jr, T. E. (2012). An urge to jump affirms the urge to live: An empirical examination of the high place phenomenon. Journal of Affective Disorders, 136(3), 1114-1120.
Oquendo, M. A. (2015). Impulsive versus planned suicide attempts: different phenotypes?. Journal of Clinical Psychiatry, 76(3), 293-294.
Vulić-Prtorić, A. (2006). Anksiozna osjetjivost: Fenomenologija i teorije. Suvremena Psihologija 9(2), 171-193.
