Tko tebe kruhom, ti njega kruhom: Temelji ljudske suradnje

Bez međuljudske suradnje – bezbrojnih oblika pomaganja, dijeljenja i timskog rada – teško je zamisliti svijet. Udruživanje zajedničkih snaga pruža nam onu dodatnu dimenziju topline koju karakteriziramo kao „ljudskost“, a ujedno je neophodno za bilo kakav napredak zajednice. Djeluje zdravorazumski da je bolje za nas ako surađujemo, no zanimljivo da je ljudska kooperacija izvor problema i nedoumica na polju evolucijske znanosti.

Sebičnost ili suradnja

Naime, prirodna selekcija bi trebala voljeti sebičnost, preferirati gene onih koji rade sve kako bi maksimizirali koristi za sebe, dok istovremeno čine štetu drugima. Osiguravajući resurse na takav način, pojedinac se uspješnije prilagođava okolini i povećava šansu daljnjeg širenja vlastitih gena u populaciji. Suradnja je stoga problematična jer po svojoj definiciji podrazumijeva da pojedinac mora snositi troškove, materijalne i/ili nematerijalne (hranu, novac, energiju, vrijeme …), zato da bi netko drugi od toga imao koristi i širio svoje gene. Uzmite primjer doniranja novca ljudima koje ne poznajemo. Društveno hvalevrijedno ponašanje, no iz evolucijske prespektive to je neisplativ čin.

Unatoč potencijalnim gubicima, evolucija je očito prepoznala dobrobiti suradnje te se ona negdje morala pokazivati jednako ili čak dugoročno isplativijom strategijom od sebičnosti. Tako se nametnuo zaključak da su se kod ljudske vrste nužno razvili određeni evolucijski mehanizmi koji pogoduju pojavi kooperativnog ponašanja, a tri najistaknutija su (prema Olson i Spelke, 2008):

• Selekcija prema srodstvu - sklonost djelovanja u korist bliskih srodnika; ako pomognemo ljudima s kojima dijelimo gene, samim time smo povećali šanse širenja vlastitih gena (eng. kin selection, prema Hamilton, 1964)
• Direktni reciprocitet - sklonost pomaganju i spremnost za suradnju s osobom koja je učinila nešto za naše dobro te očekivanje da će osoba kojoj smo mi činili dobro zauzvrat biti suradljiva i pomagati nama (Trivers, 1971)
• Indirektni reciprocitet - sklonost pomaganju i spremnosti za suradnju s osobom koja je pokazala velikodušnost prema drugima u okolini (ne prema nama direktno); princip prema kojemu pomažemo onima koji imaju reputaciju pomaganja drugima (Trivers, 1971)

Vrijeme da djeca raspodijele plijen

Brojna su istraživanja koja ukazuju na prisutnost opisanih mehanizama u ljudskom ponašanju, a jedno takvo provele su Olson i Spelke (2008). Značajno je što su njihovi sudionici bili tri i polgodišnja djeca, čime su htjele umanjiti utjecaj kompleksnog socijalnog iskustva koje odrasle osobe već nose sa sobom. Cilj je bio provjeriti hoće li se djeca voditi istim sklonostima u suradničkom ponašanju kao zrele odrasle osobe, odnosno, mogu li se korijeni tih sklonosti prepoznati već u ranoj dobi.

Osmislile su tri studije u kojima su djecu zamolile da pomognu protagonistici, lutki imena Reese, raspodijeliti resurse (banane, naljepnice, mjehuriće, školjkice, patkice…) s drugim lutkama. Reese je sjedila u krilu djeteta, dok bi eksperimentatorica dijete upoznavala s lutkama na stolu.

Roditelji su Reese odveli na plažu. Reeseine dvije sestre, O’Ryan i Kenna, došle su s njom. Reese je na plažu pozvala i svoje dvije prijateljice, Kylee i Gwen. Reese je pronašla školjke na plaži. Reese ima četiri dodatne školjke za podijeliti. Možeš li pomoći Reese podijeliti dodatne školjke?

Prvo su ispitale kako će djeca dijeliti s članovima obitelji, prijateljima i strancima. Scenarij iznad ponovio se tako da su parove lutaka činile 2 sestre + 2 nepoznate djevojčice, a zatim su to još bile 2 prijateljice + 2 nepoznate djevojčice. Rezultati su pokazali da su djeca u prosjeku značajno više resursa podijelila i srodnicima i prijateljima nego strancima. Međutim, nisu pravila razliku između srodnika i prijatelja, nego su ih podjednako častili. Razlog vjerojatno leži u tome što djeca u dobi 3-4 godine još uvijek nemaju dobro razumijevanje srodničkih veza i teže ih razlikuju od prijateljskih.

U drugoj studiji testirale su hoće li djeca savjetovati našu Reese da više resursa daje lutkama koje su joj prethodno dale novčić (direktni reciprocitet) u usporedbi s lutkama koje su novčić dale nekoj drugoj lutki (indirektni reciprocitet). U skladu s očekivanjem, djeca su više resursa usmjerila na lutke koje su izravno darivale Reese nego na one koje su darivale nekog drugog. Konačno, u trećem slučaju ispitano je hoće li djeca više resursa dodijeliti lutkama koje su poklonile novčić drugima (indirektni reciprocitet) nego lutkama koje su novčiće zadržale za sebe. Djeca su značajno više resursa usmjerila na lutke koje su pokazale darežljivost u usporedbi s onima koje to nisu činile.

Kako su djeca kroz tri pokušaja raspodjele resursa u pojedinoj studiji imala slučajno raspoređen različit broj resursa (2, 3 ili 4), važno je naglasiti još jednu uočenu pravilnost: kada su imala dovoljno resursa za sve lutke (4 resursa), djeca su ih imala tendenciju podijeliti svima jednako. Olson i Spelke nude objašnjenje kako djeca daju prednosti u raspodjeli onda kada je "nestašica" (u uvjetu siromaštva - 2 ili 3 resursa) ili da su iskazivala općenitu predispoziciju da raspodjelu vrše po principu „jedan na jedan“ kada god je to moguće, bilo da to rade spontano ili da su internalizirali društveno pravilo naučeno od odraslih.

Korijeni ljudske suradnje

Možete vidjeti kako su u odlukama djece u ovom istraživanju uočene sklonosti predložene kao temelj pojave i razvoja suradnje. Djeca su poticala protagonisticu da više dijeli s obitelji i prijateljima nego sa strancima (selekcija prema srodstvu), da uzvraća darivanjem na darivanje drugih (direktni reciprocitet) i da nagradi one koji daju drugima (indirektni reciporictet). Autorice su pružile dokaze da se načela koja upravljaju zrelim mrežama društvene suradnje kod odraslih pojavljuju rano u djetinjstvu. S obzirom na ulogu odraslih u nagrađivanju i poticanju suradničkih ponašanja kod djece od naranije dobi, ovakvi nalazi ne pomažu nam razlučiti koliko se suradnička ponašanja mogu pripisati genima ili barem koliko su intrinzično motivirana, a koliko su određena kulturom i socijalnim normama. Jedino sigurno je da su to sve isprepleteni čimbenici. Također, djeca u istraživanju zadanoj situaciji pristupala su samo iz perspektive treće osobe i za njih nisu postojali nikakvi troškovi ili gubici. Što da je dijete bilo protagonist? Nije moguće tvrditi da bi se ponašalo u skladu s principima koje je pokazalo. U jednom kasnijem istraživanju gdje djeca jesu odlučivala o dijeljenju svojih resursa, pokazala su tendenciju "kažnjavanja" onih koji ne surađuju, odnosno, osjetljivost na izostanak uključenosti partnera u zadatku koji zahtijeva suradnju.

S kognitivnim sazrijevanjem i sve bogatijim socijalnim iskustvom, naše strategije (ne)suradnje svakako ovise o integraciji složenijih informacija, a našim odlukama upravljaju razne procjene, poput razumijevanja tuđih namjera ili životnih okolnosti. Ono što sugeriraju opisani nalazi jest da neki principi u osnovi suradnje ostaju nepromijenjeni od djetinjstva te idu u prilog pretpostavkama kako je evolucija našla mehanizme kojima našoj suradljivosti može davati prednost. Ti mehanizmi guraju nas prema jačanju društvenih veza i iako ima još mnogo neodgovorenih pitanja o načinu njihovog funkcioniranja, čini se da je genima za opstanak čovječanstva bilo isplativije razbacivati kruh, nego kamenje.

Izvori: