U laži su kratke noge

"Ako govoriš istinu, ne moraš ništa upamtiti."
- Mark Twain

U svojoj je popularnoj izjavi Mark Twain uspio izraziti ono sržno u vezi laganja - istovremeno najbolji i najgori dio - a to je da laganje od nas zahtijeva kognitivni napor i trud.

Laganje je čin kojim nastojimo drugoj osobi iskomunicirati neku izjavu za koju bismo htjeli da nam ona povjeruje da je istinita, dok mi sami istovremeno znamo da sadržaj te izjave nije točan. Drugim riječima, postoji neka diskrepancija ili odmak između onoga što osoba kaže i što je zapravo istina. Kako bismo u ulozi lažljivca bili učinkoviti, moramo posjedovati vještine kontroliranja svojeg ponašanja i ekspresije emocija – za vrijeme iskazivanja prvotne laži, ali i čitavo razdoblje tijekom razgovora koji slijede nakon iznošenja laži. Primjerice, kad bismo lagali o tome da nismo pojeli neku zabranjenu hranu, morali bismo se pobrinuti za to da ne odamo nikakve informacije koje se ne poklapaju s početnom izjavom (npr. kakvog je hrana okusa) ili iskažemo neke neverbalne znakove (npr. izgledamo nervozno, izbjegavamo kontakt očima) kojima bismo mogli podići sumnju. Stoga, uspješno laganje uključuje složene kognitivne funkcije poput razumijevanja teorije uma (kako drugi ljudi razmišljaju i u što vjeruju) te sposobnosti izvršnih funkcija kao što su samoregulacija, planiranje, kontrola inhibicija i radno pamćenje.

Istraživanja dječjeg laganja u prošlosti su se velikim dijelom usmjeravala na dječje razumijevanje i evaluiranje laži, dok je relativno novi pogled na laganje vezan uz komponentu njihova ponašanja prilikom laganja. Što se tiče razumijevanja laži, Bussey te Siegal i Peterson otkrili su da već četverogodišnjaci uspješno identificiraju laži među različitim izjavama te da mogu različito evaluirati laži s obzirom na namjeru (npr. one sa svrhom nanošenja štete ili pak zaštite druge osobe).

Dječje razumijevanje laži s konceptualnog i moralnog stajališta raste s dobi, kao i njihova sposobnost da uvide namjeru iza laži. Prema još jednom istraživanju, djeca u dobi od 3 godine već uspijevaju detektirati laž među drugim izjavama, ali samo ukoliko je utemeljena na činjenicama (npr. sunce je plave boje), dok tek u dobi od 6 do 10 godina razmatraju i uvjerenja govornika prilikom procjene izjave kao istinite, logički povezujući uvjerenja osobe s vjerojatnošću da osoba koja izjavljuje nešto i sama smatra to istinitim. Također, starija djeca su puno učinkovitija u detektiranju i evaluiranju laži, no iz ovih istraživanja zapravo ne saznajemo mnogo o stvarnom ponašanju laganja kod djece.

Djetetove prve tri (laži) su najvažnije!

Istraživanja su pokazala da djeca lažu već u dobi od 2 godine, iako je ovaj podatak diskutabilan jer ishod laganja može biti posljedica impulzivnog izražavanja više nego stvarnog namjernog govorenja laži. Također, prve „laži“ temelje se na dječjim željama, a ne nužno uvjerenjima (npr. „Volio bih da nisam onaj koji je pojeo kekse.“), ali upravo se ovdje rađa prostor za osmišljanje laži i obmana. Prave neistinite izjave kod djece javljaju se u kontekstu kršenja pravila te izbjegavanja da ih se u tome uhvati kako ne bi bili kažnjeni.

Zbog prirodnog okruženja u kojem djeca lažu, teško je osmisliti istraživanje kojim bi se ova ponašanja ispitala jer je ključno da ona budu intrinzična, da istraživač zaista ima uvid u činjenice o kojima je riječ (npr. o tome tko je uistinu pojeo kekse) te da dijete nije upućeno da treba lagati. Popularni način kojim se ispituje dječje laganje u laboratorijskim uvjetima je tzv. paradigma iskušenja i odbijanja. U ovoj je paradigmi djeci dana prilika da prekrše neko pravilo te da sami procijene žele li reći istinu kad ih se kasnije pita o toj situaciji. Primjerice, česta situacija jest igra pogađanja kod predškolske djece u kojoj je djeci dana uputa da ne zaviruju u kutiju s igračkama, koja sadrži odgovor, kad eksperimentator napusti prostoriju. Uz to, popularan je i tzv. Marshmallow test (i varijacije na temu) o kojem možete više saznati na linku ispod odlomka.

Nakon eksperimentatorova povratka dijete je upitano o tome kako se ponašalo dok ga nije bilo, a o istinitosti djetetove tvrdnje prosuđuje se na temelju snimke njegova ponašanja tijekom eksperimentatorova izbivanja. Na taj način je dijete samomotivirano lagati (ili reći istinu), situacija je spontana te dijete nitko ne upućuje kako da se ponaša kad eksperimentator ode. Takvim su istraživanjem Talwar i Lee (N=101) otkrili da većina djece starije od 4 godine laže o počinjenom prekršaju – virenju u kutiju, dok je više od polovice trogodišnjaka priznalo. Gotovo polovica djece u dobi od 6 do 7 godina u stanju je održavati laž prilikom odgovaranja na naknadna pitanja o svojem ponašanju, dok mlađa djeca to rjeđe uspiju, a češće se i odaju nekim verbalnim znakovima. Ovi nam nalazi ukazuju na to da dječja sposobnost laganja s vremenom postaje sve sofisticiranija, a detektiranje njihovih laži od strane drugih postaje sve teže.

Stvaranje i održavanje laži složeni je zadatak. Iako se na laganje tradicionalno gleda kao na negativno ponašanje povezano s nedostatkom moralnog razumijevanja ili bihevioralne kontrole, novija istraživanja ukazuju na to da je laganje zapravo povezano s uobičajenim dječjim razvojem i, kao takvo, predstavlja adaptivno ponašanje koje se razvija u skladu s djetetovim kognitivnim sposobnostima da strateški komunicira s okolinom. Da bi laž bila uspješna, osoba mora izmisliti uvjerljivu priču i upamtiti je, uzeti u obzir znanje druge osobe, stvoriti lažnu izjavu koja se razlikuje od vlastitih vjerovanja te se prilagoditi i manipulirati vlastitim ponašanjem kako bi ono ostalo uvjerljivo. S te strane, obmana se smatra obilježjem kognitivne zrelosti koja se javlja kad djeca počnu razumijevati tuđa mentalna stanja i svjesno kontrolirati vlastito ponašanje.

Što s djecom koja prečesto lažu?

Kronično laganje, kao i drugi oblici antisocijalnog ponašanja, rezultat je nedovoljnog razvoja adaptivnih ponašajnih strategija (poput kontrole inhibicija) i odraz oslanjanja na „nezrele“ strategije (kao što je impulzivno ponašanje). Naime, ovakva neprilagođena ponašanja vode obrascu zbog kojeg pojedinac smatra da je to jedini način komunikacije upravo zbog negativnih reakcija okoline, a i vlastite kognitivne nezrelosti, jer prekomjernim laganjem dovodimo se u nepovoljnu situaciju, a uvid u naše ponašanje bio bi znak zrelosti koji ovdje izostaje. Istraživanje provedeno s djecom koja imaju fetalni alkoholni sindrom kao sudionicima, koje karakteriziraju niska inhibitorna kontrola i problemi s agresijom, pokazalo je da ova djeca češće od drugih koriste laganje kao strategiju kako bi prikrila svoje nedaće. Djeca koja imaju poteškoće s kontrolom impulzivnog ponašanja češće se uključuju u problematična ponašanja (izlaganja riziku i opasnosti) te laganje koriste kao strategiju očuvanja pozitivne slike o sebi.

Naravno, većina djece s vremenom nauči efektivno komunicirati s okolinom bez potrebe da pritom učestalo lažu. Laganje kao vještina poprima funkciju "obrnutog slova U" te, zajedno s kognitivnim napretkom, rastu učestalost i kvaliteta laganja (odnosno spomenuta sofisticiranost u osmišljanju laži te održavanje prilikom popratnih pitanja), a, zahvaljujući socijalizaciji te razvoju empatije i povećanju broja socijalnih vještina, ta ista ponašanja laganja ne zadržavaju se kao primarna u interakcijama i s vremenom opadaju. Djeca čiji roditelji potiču djetetovu samokontrolu, modeliraju iskreno ponašanje i uče ih pozitivnim posljedicama govorenja istine, koristit će laganje samo kao povremenu strategiju, primarno se koristeći drugim socijalnim vještinama u interakciji s okolinom.

Zaključno, doima se da je laganje normativno ponašanje – uobičajene faze učenja i usvajanja tehnika laganja prolaze sva djeca i u velikoj mjeri „prerastu“ takva ponašanja. Također, o tome kako definiramo laganje ovisi i kakvim procjenjujemo takvo ponašanje, što je relativno zbog raznovrsnih upotreba (ponekad pro-, a ponekad antisocijalnih). Upravo povremena ponašanja laganja odraz su dječjeg usmjeravanja prema ciljevima te uspješnog nošenja sa zahtjevima svoje socijalne okoline. S ovime na umu, trebali bismo se prisjetiti i vlastitih pokušaja laganja u mlađoj dobi te, prije negoli optužimo djecu za strašan zločin laganja, pristupiti situaciji s dozom humora i suptilne podrške u njihovom kognitivnom razvoju i napretku.