Oko 4% službenika Rimokatoličke crkve smatra se krivima za seksualno zlostavljanje djece. Istraživanja ukazuju na to kako ne postoji statistički značajna razlika u zlostavljanju djece od strane katoličkih svećenika i službenika drugih religija, kao niti drugih odraslih osoba koje nisu u određenoj religijskoj službi. Ipak, oko slučajeva seksualnog zlostavljanja djece od strane svećenika Katoličke crkve se kroz povijest pa sve do danas koncentrirala velika količina pažnje.
Seksualno zlostavljanje djece od strane službenika Katoličke crkve datira još od 11. stoljeća, kad o njemu svijest podiže kardinal Peter Damian, ali ne nailazi na razumijevanje tadašnjih papa - zbog čega i istupa iz Crkve. Međutim, otvoreno se o seksualnom zlostavljanju djece i mladih od strane crkvenih redova počelo progovarati nešto više tek u 20. stoljeću, i to nakon što su žrtve počele podizati svoje glasove. Prema istraživanju Sveučilišta John Jay u SAD-u iz 2004. godine, više od 4300 katoličkih svećenika i đakona bilo je optuženo za seksualno zlostavljanje djece od strane 10667 pojedinaca u periodu od 1950. – 2002. godine. Seksualno zlostavljanje djece i mladih u Katoličkoj crkvi zabilježeno je na svim kontinentima i u gotovo svim državama Europe.
Nadalje, The Guardian navodi kako je između 1970. i 2015. Crkva u Engleskoj i Walesu zaprimila dojave o više od 3000 slučajeva seksualnog zlostavljanja djece od strane svećenika, đakona i drugih službenika. Seksualno zlostavljanje uključivalo je „masturbaciju, oralno, vaginalno i analno silovanje koje je često bilo praćeno sadističkim premlaćivanjem uzrokovanim seksualnim zadovoljstvom", kao i "duboko manipulativno ponašanje onih na pozicijama od povjerenja". Više o ritualnom zlostavljanju djece i mladih možete pročitati u našem ranijem članku.
Hrvatska perspektiva
U Hrvatskoj je zabilježena nekolicina slučajeva optužbi za pedofiliju od strane svećenika, od kojih su javno poznati oni I.Č. iz 2000. godine (dvije djevojčice optužile su ga za diranje po intimnim dijelovima tijela, a on je za vrijeme uvjetne kazne pripremao djecu za sakrament krizme), D.LJ. iz 2007. (3 godine zatvora zbog bludničenja nad maloljetnim dječacima), N.I. iz 2012. godine (zastara, osuđen samo po Crkvenom sudu) te A.M. (spolni odnos s dvjema maloljetnim djevojčicama, za što je 2012. osuđen na godinu i četiri mjeseca zatvora). Nedavno je u Hrvatskoj, točnije u Rijeci, Županijsko državno odvjetništvo pokrenulo istragu protiv muškarca (24 godine), inače voditelja Udruga katoličkih skauta Riječke nadbiskupije, zbog sumnje da je spolno zlorabio djevojčicu mlađu od 15 godina. Po dosadašnjoj pravnoj praksi, osumnjičeni bi za par godina mogao biti na slobodi i eventualno upisan u registar pedofila, iz kojeg će biti i izbrisan nakon rehabilitacije.
Povjerenje, moć i svećenički celibat
Keenan u svojoj knjizi iz 2011. iznosi kako budući svećenici nisu dovoljno pripremljeni na život u celibatu jer često i prije samog zaređivanja negiraju svoje potrebe za intimnošću i seksualnom ekspresijom. Isto tako, svećenici koji su optuženi za pedofiliju opisuju osjećaj srama koji proizlazi iz takve seksualne etike, u kojoj je žudnja za tjelesnim okarakterizirana nemoralnom, a svaka seksualna pomisao, osjećaj ili radnja smatrana grijehom. Ista autorica naglašava kako je kod svećenika optuženih za pedofiliju u početku dominantan upravo strah da ne prekrše celibat koji ih, poput samoispunjavajućeg proročanstva, vodi u prihvaćanje submisivnog načina života, izbjegavajući bilo kakav kontakt sa ženama i prijateljstva s muškarcima te, na koncu, upuštanja u seksualni odnos s maloljetnicima. Opisane strategije, prema riječima autorice, dovode do siromašnih socijalnih odnosa u odrasloj dobi, straha od emotivne i fizičke intimnosti i kroničnog osjećaja usamljenosti. Premda novije teorije naglašavaju kompleksnost u odnosu moći žrtve i počinitelja, evidentna je pozicija djetetove nemoći u odnosu na odraslu osobu, naročito ako je ta osoba svećenik, đakon ili drugi autoritet iz redova Crkve koji, u odnosu na dijete, ima i duhovnu moć, to jest autoritet.
Međutim, Manuel navodi da, iako celibat može biti povezan s problemima u seksualnom izražavanju odraslih osoba i dovesti do toga da svećenik prekrši zavjete s drugim odraslim osobama, nije se pokazao povezanim s većim rizikom od seksualnog zlostavljanja djece.
Posljedice seksualnog zlostavljanja djece od strane svećenika
Dijete se ponekad zna povjeriti bliskim odraslim osobama o iskustvu seksualnog zlostavljanja od strane svećenika, đakona ili sl., što roditelje može neugodno iznenaditi, ali, zbog manjka znanja, osjećaja srama ili vjerovanja da dijete ne govori istinu, roditelji ne poduzmu ništa. Takva reakcija djetetu predstavlja dvostruku izdaju, jer su ga, osim vjerskog autoriteta, izdali i oni koji su ga trebali zaštiti - najčešće roditelji, odnosno skrbnici. Navedeno kod djeteta može dovesti do osjećaja duboke stigmatiziranosti i uvjerenja da nešto s njim nije u redu.
Osim toga, ako dijete prilikom povjeravanja o ovako duboko intimnoj povredi ne dobije informaciju da mu se vjeruje i pritom mu se pruži podrška, ono se može osjećati krivim, a daljnji pokušaji povjeravanja ili traženja podrške bivaju odgođeni godinama, možda i desetljećima.
U Oskarom nagrađenom filmu Spotlight iz 2015. godine obrađena je tematika seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu od strane svećenika, na način da su se odrasle osobe povjerile novinarima o doživljenom zlostavljanju u djetinjstvu i posljedicama koje osjećaju u odrasloj dobi. Jedna od ispričanih priča o iskustvu seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu od strane vjerskog autoriteta iz spomenutog filma je upravo iz Hrvatske.
Kao najčešća posljedica seksualnog zlostavljanja od strane vjerskog autoriteta identificiran je posttraumatski stresni poremećaj, a utvrđena je i veća vjerojatnost samoozljeđivanja, zloporabe alkohola, razvoja depresivnog i anksioznog poremećaja, kao i pokušaja samoubojstava.
U prosjeku su potrebne oko 23 do 24 godine da se osoba povjeri o seksualnom zlostavljanju doživljenom u dječjoj dobi od strane crkvenog službenika.
Seksualno zlostavljanje djece od strane svećenika vrlo je emocionalno obojena tema koja može izazvati vrlo snažne osjećaje, kako kod crkvenih službenika, tako i kod svih ostalih ljudi. Navedeno je dovelo do brojnih medijskih napisa unazad pola stoljeća. Važno je ipak razlikovati istinu od fikcije i kontinuirano raditi na zaštiti zdravlja i života djece - kako izvan, tako i unutar, Katoličke crkve - te pritom prijaviti svaku sumnju na seksualno zlostavljanje i pristupiti svakom djetetu s velikim povjerenjem i podrškom ako nam se povjeri o ovako intimnom i osjetljivom događaju.
Izvori:
Astbury Maps, J. (2016). The psychological impact of clergy-perpetrated child abuse. https://psychlopaedia.org/society/psychological-impact-clergy-perpetrated-child-abuse/Keenan, M. (2013). Child sexual abuse and the Catholic Church: Gender, power, and organizational culture. Oxford University Press.
Manuel, G. S. (2012). Living celibacy: Healthy pathways for priests. Paulist Press.
Plante, T.G. (2020). Keeping Children Safe in the Catholic Church. https://www.psychologytoday.com/us/blog/do-the-right-thing/202004/keeping-children-safe-in-the-catholic-church?amp
Terry, K. J. (2015). Child sexual abuse within the Catholic Church: A review of global perspectives. International Journal of Comparative and Applied Criminal Justice, 39(2), 139-154.
Zech, C. (2011). Church governance in light of the sex abuse scandal: The need for financial accountability, transparency, and sound internal financial controls.