Prije nekoliko dana imali smo priliku slušati jednu od najpoznatijih (i najkontroverznijih) ličnosti moderne psihologije - dr. Philipa Zimbarda. U Zoom webinaru koji je slušalo preko 1000 sudionika iz cijelog svijeta Zimbardo se osvrnuo na trenutnu situaciju za koju je uvod bila rečenica "Lot of bad shit will go down", no obećao je završiti predavanje na pozitivniji način. Iako danas imamo velik broj nepovoljnih situacija i "zla" oko nas (Covid-19, rasizam, ignoriranje klimatskih promjena...), dr. Zimbardo ipak vjeruje da možemo bolje. Tako uz zvukove Santane i njegove stihove "Change Your Evil Ways" uplovljavamo u drugi dio predavanja.
Zimbardo svoju slavu uvelike duguje poznatom Stanfordskom zatvorskom eksperimentu koji se i danas izučava na studijima psihologije. U eksperimentu gdje su 24 studenta bile dodijeljene uloge zatvorenika ili zaštitara u zatvoru, istraživanje je prekinuto nakon šest od planiranih četrnaest dana zbog značajnih promjena u ponašanju i "nehumanom" tretiranju zatvorenika. Bilo je zanimljivo slušati o Stanfordskom eksperimentu od samog Zimbarda. Čini se kako je Zimbardo svjestan manjkavosti svog istraživanja za koje tvrdi da je bilo više opažanje, nego eksperiment. Jedina značajka eksperimenta je nasumično dijeljenje sudionika u zatvorenike i zaštitare. Priznao nam je kako su njegova očekivanja bila potpuno drugačija, ali i da mu je najveća greška pretjerano uživljavanje u ulogu narednika zatvora. Ovo dakako nije jedina manjkavost istraživanja kojeg su mnogi kritizirali (bilo zbog etičkih ili metodoloških propusta). Zimbardo je skupio najčešće kritike i pokušao na njih odgovoriti u dokumentu koji je dostupan na poveznici. O istraživanju je nedavno snimljen i film u čijemu je stvaranju sudjelovao i sam Zimbardo. Kaže kako je tvorcima ovog filma dao sve materijale (snimke, intervjue, bilješke…) kako bi što vjernije prikazali studiju. Tako su dijalozi koje možemo čuti u filmu često dijalozi samih sudionika eksperimenta.
Osim svojega, proveo nas je kroz još jedno klasično (također kontroverzno) istraživanje: Milgramovo pokoravanje autoritetu. U najkraćim crtama, Milgram je kroz 16 različitih scenarija mjerio poslušnost autoritetu (eksperimentatoru) koji je upućivao sudionika da elektrošokovima kazni drugog sudionika istraživanja zbog greški u zadatku pamćenja. Kazne drugom sudioniku, koji je zapravo pomoćnik eksperimentatora, kretale su od 15 pa sve do 450V. S obzirom na jačinu šoka, sudionik iz druge prostorije bi vikao, protestirao, molio da se eksperiment zaustavi te bi se kod zadnjih razina šoka bilo kakav znak od njega izgubio (kao da je npr. izgubio svijest), no autoritet bi i dalje tražio da ga se kazni. Prije provedbe studije, Milgram je tražio 40 uglednih psihijatara procjenu koliko bi ljudi „otišlo do kraja“ te su oni takvo ponašanje predvidjeli kod 1% sudionika. Međutim, čak je 65% sudionika otišlo do kraja!
Ovdje nam je Zimbardo skrenuo pažnju na dva važna scenarija: u scenariju gdje sudionik dolazi i vidi kako se „sudionici“ prije njega odupiru autoritetu i odbijaju dati šokove drugom sudioniku, 65% onih koji bi otišli do kraja se smanjuje na 5%. U suprotnom slučaju, kada dolaze i vide da u ranijem mjerenju „sudionik“ ide do kraja poslušnosti bez opiranja, 65% postaje čak 91%!
Program sustavne uključenosti
Na opisanim opažanjima dr. Zimbardo temelji važne implikacije: a) da je naše ponašanje u značajnoj mjeri određeno ulogom koju odabiremo ili nam je nametnuta i b) da je destruktivno, ali i prosocijalno ponašanje (!) na svoj način „zarazno“ i njime (ne)posredno utječemo na druge. Upravo zbog ovih implikacija on razvija program sustavne uključenosti kroz koji želi pomoći ljudima da postanu tzv. svakodnevni heroji. Sustavno uključen pojedinac je onaj koji ne zanemaruje svoju okolinu, koji je usmjeren na pomaganje drugima te je strastven oko „zdravlja“ zajednice koje je dio. Osim toga, takve osobe su željne znanja o vlastitom funkcioniranju, kao i znanja o međuljudskim odnosima i odnosima između grupa. Važna karakteristika i zapravo cilj cijelog programa je prelazak iz pasivnog promatrača društva u proaktivnog (i prosocijalnog) pojedinca. Ovakvim funkcioniranjem stvaramo bolje društvo, ali i pojedince koji će se u izazovnim situacijama moći ponijeti uistinu herojski. Tako nas je Zimbardo upoznao s nekim od svojih najdražih heroja: Rosa Parks, Irena Sendler, te Christina Maslach – studenticom koja je Zimbarda upozorila na okrutnost koja se zbiva u Stanfordskom zatvorskom eksperimentu, a s kojom uskoro slavi 48. godišnjicu braka.
Sustavna uključenost postoji kao edukacija koja uključuje predavanja i aktivno sudjelovanje kroz vježbe. Edukacija obuhvaća osam modula: situacijsku svjesnost (prepoznavanje situacijskih utjecaja na nas), socijalni konformizam, efekt promatrača, predrasude i diskriminaciju, atribucijske pogreške i stereotipiziranje te hrabrost (za postajanje najbolje verzije sebe). Generalno, ovaj trening ostavlja dojam primjene znanja iz socijalne psihologije, psihologije prosocijalnog ponašanja te teorije mindseta rasta (nasuprot fiksiranog mindseta). Kao primjer učenja malo smo se više zadržali na efektu promatrača, o kojemu smo ranije pisali na portalu.
Na samom kraju predavanja ostalo je nešto vremena za pitanja iz publike gdje se nisu čule neke iznimno zanimljive informacije osim toga da Zimbardo podrazumijeva da će Joe Biden pobijediti na nadolazećim izborima SAD-a. S tim smo slučajno saznali i političku orijentaciju Zimbarda.
