Život (ni)je Euforija: analiza lika Rue

Koliko god da godina imate i čim god da se bavite u životu, vjerojatno ste čuli za Euforiju. Pod time ne mislimo na popularni jogurt koji izaziva euforiju studenata u menzama, već na hit seriju HBO-a. S preko 16.3 milijuna gledatelja (u što vjerojatno nisu uračunati streamovi s ostalih platformi izuzev HBO-a), Euphoria je sada službeno druga najgledanija serija na HBO-u (nakon Igre prijestolja).

Na internetu možemo naići na brojne memeove koji izruguju kostimografiju serije, što se većinom odnosi na hodanje srednjoškolskim hodnicima u upitnim modnim kombinacijama. Također su česti i komentari o pretjeranom preuveličavanju burnosti i dramatičnosti tinedjžerskog razdoblja, kao i romantiziranju ovisnosti i psihičke bolesti općenito.

Što zapravo prikazuje Euphoria?

Neke scene se možda čine pretjeranima i nerealnima za naše poimanje tinedjžerskog života. Ne pričamo samo o radnji, već i načinu snimanja i montaže - između ostalog, čitave sekvence često nalikuju glazbenim spotovima, a možemo vidjeti i brojne popkulturalne reference te vizualne paralele.

No, prije nego što okrenete očima, zapitajte se: biste li gledali seriju koja se fokusira na miran i staložen života likova - i još važnije, nisu li se i vama u tom razdoblju brojne "sitnice" činile mnogo većima i bitnijima?

Tvorac serije Sam Levinson, koji se sam borio s ovisnošću kao tinejdžer, objasnio je da njezina poanta nije prikazati tinejdžerski život realistično, već onako kakvim ga oni zamišljaju i doživljavaju, a taj je stil nazvao emocionalnim realizmom. Posljedično, mnogi pogrešno shvaćaju scene koje prikazuju "magiju" percepcije izmijenjene psihoaktivnim sredstvima kao romantiziranje. Ovim scenama suprotstavljene su scene sukoba s bliskim osobama, proživljavanja apstinencijske krize i brojnih drugih neugodnih situacija koje prate zlouporabu psihoaktivnih sredstava. Na prikaz psihičkih aspekata osvrnut ćemo se u nastavku.

Ovisnost o psihoaktivnim sredstvima u kombinaciji s drugim mentalnim poremećajima

Etiketa dijagnoze

Glavnu (anti)junakinju, Rue, upoznajemo kroz njenu naraciju, koja prati i ostale likove u seriji. Radnja serije zato ne teče kronološki, već pratimo tok svijesti Rue, koji je često isprekidan i obilježen nemogućnošću razaznavanja realnosti od mašte, halucinacija ili snova, što je čini nevjerodostojnim naratorom. Rue se predstavlja kao osoba koja je odmalena etiketirana kao psihički duboko problematična osoba te je u svoj identitet internalizirala uvjerenje da mnogo toga nije u redu s njom, ali da je ona jednostavno i nepromjenjivo takva - na neki način "pokvarena".

Potencijalni izvor ovog uvjerenja vidimo u sceni ranog djetinjstva u kojoj je Rue dijagnosticiran opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP), ADHD, generalizirani anksiozni poremećajem (GAP) i potencijalno bipolarni afektivni poremećaj (video 1). Ovdje postoji više slojeva na koje treba obratiti pozornost. Ništa u seriji ne ukazuje jasno na to da Rue ima OKP (brojanje pločica na stropu prikazano u priloženom videu nije dijagnostički prihvatljiv dokaz), a ni ADHD. Nadalje, Rue je u tom trenutku premlada da bi se (sa sigurnošću) postavila dijagnoza generaliziranog anksioznog i bipolarnog afektivnog poremećaja, pogotovo u kombinaciji.

Panični napadaji

Ono što možemo vidjeti u videu jest da Rue tijekom odrastanja doživljava panične napadaje te da se, uz konzumaciju kombinacije psihofarmaka koji su joj prepisani (od kojih neki izazivaju ovisnost), upušta u eksperimentiranje s lijekovima svog umirućeg oca, a nakon njegove smrti pribjegava kombiniranju tableta i alkohola.

Depresija

Još nešto u što možemo biti sigurni jest da Rue doživljava depresivne epizode - najjasniji prikaz dobivamo u epizodi 1x7, u kojoj gotovo dobije upalu bubrega nakon što se 24 ne ustane iz kreveta kako bi se pomokrila.

Manija

Postoji mogućnost da Rue ima bipolarni poremećaj, koji podrazumijeva izmjenu epizoda depresije i manije. U sedmoj epizodi također vidimo i naglu hiperaktivnost, brzi govor i nespavanje, što su simptomi manije - međutim, ne možemo biti u potpunosti sigurni je li riječ o izoliranoj maničnoj epizodi ili o bipolarnom poremećaju.

Problematika komorbiditeta: što uzrokuje što?

Kod ovisnika o psihoaktivnim tvarima često nalazimo komorbiditet - odnosno, kombinaciju više psihičkih poremećaja/bolesti. Često se radi o anksiozno-depresivnoj kliničkoj slici, u koju se uklapa i Rue, koja osim depresivnih simptoma pokazuje i simptome anksioznosti, pri čemu se postavlja pitanje je li anksioznost potencijalno i jedan od uzroka njezine zlouporabe psihoaktivnih sredstava.

Naime, ona sama navodi:

"...i sve što osjećaš, priželjkuješ i želiš zaboraviti - sve to samo potone."

"...nakon nekog vremena, to je sve što sam priželjkivala - te dvije sekunde ništavila."

Ova težnja za "ništavilom" potencijalno ukazuje na želju za bijegom od neprestalnog izviranja anksioznih, intruzivnih i neželjenih misli. Psihodepresori (npr. alkohol) djeluju tako da uzrokuju (blagu) euforiju, smanjuju anksioznost, usporavaju misli, u većim dozama omamljuju i uspavljuju. Posebna skupina psihodepresora, opijati (npr. heroin) bude osjećaj ugode i euforije te blokiraju bolne podražaje. Njihova uporaba mijenja određene strukture mozga (uključujući i limbički sustav, koji je povezan s nagonima i emocijama), zbog čega su visoko adiktivni. Što je zajedničko ovim vrstama droga, osim da ih Rue koristi? To da djeluju umirujuće na živčani sustav, što je upravo ono za čime anksiozna osoba teži.

Romantiziranje ovisnosti i psihičkih teškoća?

Ovisnost je u seriji prikazana poprilično realistično i nimalo poželjno. Vividno obojene, naoko magične scene zlouporabe psihoaktivnih sredstava koje su često uzrok pogrešne interpretacije romantiziranja ovisnosti oslikavaju high koji osoba doživljava, nakon čega bivaju suprotstavljene s "normalno obojenim" scenama realnosti koje oslikavaju posljedice tih djela, uključujući i teškoće osoba bliskih ovisnicima. Time se zlouporaba psihoaktivnih sredstava definitivno ne romantizira, već jasno prikazuje kao nešto što pruža kratkoročnu ugodu, a ima negativne trajne i nepovratne posljedice.

Osim upitne dijagnoze koju Rue dobiva kao dijete (pri čemu se postavlja pitanje je li ona namjerno pretjerana s ciljem kritike na preuranjene dijagnoze i prevelike količine psihofarmaka koje se često olako prepisuju), njezine psihičke teškoće su u seriji prikazane vjerodostojno i s razumijevanjem, bez popratnog glorificiranja koje nalazimo u nekim drugim serijama koje se bave ovom tematikom (primjerice 13 Reasons Why). Detaljnu analizu usporedbe prikaza možete pogledati u priloženom videu.

Bombon na kraju

Zadnja epizoda druge sezone serije nosi naziv All My Life, My Heart Has Yearned for a Thing I Cannot Name. Dok su neki vjerojatno otpuhnuli s prezirom, odbacujući naziv kao nepotrebno melodramatičan, mi želimo istaknuti da se u pozadini skriva vrlo zanimljiv fenomen koji vam je kroz seriju možda promaknuo - takozvani sehnsucht, koji Rue kroz seriju kontinuirano iskazuje u svojim naracijama.

Sehnsucht je poznata njemačka riječ koja nema istovjetnog engleskog ni hrvatskog prijevoda, a označava neutješnu čežnju za nečim što ni sami ne možemo identificirati. Psiholozi su ovaj pojam nazvali životnim čežnjama (engl. life longings; LLs) te definirali kao intenzivnu čežnju za alternativnim stanjima i ostvarenjima života.

Ovo je pak tema koja zahtjeva poseban članak, a možda nas u nju dublje uvuče i nova sezona Euforije. Do tada vas ostavljamo sa živopisnim citatom C. S. Lewisa:

“Čežnje koje se pojavljuju kad se prvi put zaljubimo, prvi put pomislimo na neku nama nepoznatu zemlju ili se prvi put pozabavimo temom koja nas zaista uzbuđuje - to su čežnje koje nijedan brak, nijedno putovanje, nijedno učenje ne mogu uistinu zadovoljiti. Sada ne pričam o onome što obično zovemo neuspješnim brakovima, praznicima ili karijerama. Pričam o onim najboljim mogućim. Bilo je tu nešto za čime smo posegnuli, u tom prvom trenutku čežnje, što samo izblijedi u stvarnosti. Mislim da svatko zna na što mislim. Žena može biti dobra žena, hoteli i krajolik možda su bili odlični i bavljenje kemijom može biti vrlo zanimljiv posao: ali nešto nam je izmaklo.”

Izvori