Pronađite nekoliko mama u svojoj blizini i pitajte ih što znače sastojci na deklaracijama prehrambenih proizvoda koji sadrže veliko slovo ''E'' i troznamenkasti broj. Vjerojatno će vam reći da se radi o nekakvim ''umjetnim sastojcima'' te da ih treba izbjegavati - što nije sasvim točno, ali ni netočno. ''E broj'' zapravo označava različite vrste aditiva - tvari određenog kemijskog sastava koje se dodaju namirnicama – kao što su bojila, konzervansi, antioksidansi, regulatori kiselosti, pojačivači okusa, zaslađivači i slične tvari koje se u prehrambenoj industriji koriste kako bi konačan proizvod bio dugotrajniji i izgledom privlačniji. Aditivi mogu biti prirodni, sintetički ili prirodno identični, a svi se, barem u Europi, označavaju velikim slovom E i brojevima od 100 do 999.
Ako niste kemičar, lako je sve E-brojeve strpati u isti koš i reći da su to ''otrovi''. No, čini se da su ipak na najgorem glasu sintetička bojila koja se koriste isključivo kako bi hrana bila što više estetski privlačna i zabavna potrošačima. Epicentar tog lošeg glasa jest 100 godina stara sumnja da su neki prehrambeni aditivi, uključujući sintetička bojila, povezani s razvojem neželjenih neurobihevioralnih ishoda kod djece, kao što su nepažnja i hiperaktivnost. Što smo naučili u posljednjih 100, odnosno 50 godina otkad su započela ozbiljnija istraživanja na ovu temu, predstavit ćemo u nastavku članka.
Kako je sve počelo?
Prirodne boje za hranu koristili su još stari Egipćani u 15. stoljeću p. n. e. pri izradi slatkiša. Prvu je sintetičku boju sasvim slučajno otkrio britanski kemičar, Sir William Henry Perkin, 1856. godine te je tako započela masovna proizvodnja sintetičkih bojila iz petroleja i ugljena (tzv. coal-tar colors ili ugljeno-katranske boje) koja su većinom u upotrebi i danas. Iako se prirodne boje i dalje koriste, sintetička bojila su stabilnija, intenzivnija te, naravno, jeftinija za proizvodnju pa ih često nalazimo među sastojcima raznih prehrambenih proizvoda. Ideja da postoji veza između osjetljivosti na prehrambene aditive i neželjenih ponašajnih ishoda kod djece, javila se 20-ih godina prošlog stoljeća, a stručnjaci i javnost općenito (osobito roditelji), s ovom su se tezom u koštac uhvatili tek 70-ih.
Kontroverze je započeo alergolog Benjamin Feingold 1972. godine svojom hipotezom da je velik dio hiperaktivnosti i teškoća u učenju kod djece uzrokovano konzumacijom aditiva u prehrani. Naredne je godine Feingold posvetio testiranju svoje hipoteze te je tvrdio kako je čak 60-70% djece koja su sudjelovala u njegovom tretmanu pokazalo značajna poboljšanja u ponašanju, pažnji i učenju, uslijed eliminacije, po njemu, štetnih prehrambenih aditiva. Ovu poprilično odvažnu tvrdnju znanstvena je zajednica dočekala s brojnim kritikama korištene metodologije testiranja, a kao odgovor na nju pokrenuta je lavina istraživanja.
Vidimo li stablo od šume?
Znanstvenici su pohrlili u potragu za istinom o povezanosti i utjecaju aditiva na ponašanje djece koristeći se uglavnom nekom vrstom eliminacijske dijete. Schab i Trinh odlučili su napraviti meta-analizu onih istraživanja koja su koristila dvostruko-slijepe procjene i kontrolne skupine s placebom kako bi saznali doprinose li sintetička bojila za hranu ponašajnoj simptomatologiji hiperaktivnog sindroma. Njihova analiza pokazala je da postoji povezanost između konzumacije sintetičkih bojila i simptoma hiperaktivnosti kod djece, a ta je povezanost bila izraženija kod djece koja su klasificirana kao hiperaktivna, nego kod one koja nisu. Postavlja se pitanje koliko je djece završilo u ovim studijama upravo zato što se sumnjalo da su osjetljivi na umjetna bojila za hranu.
Southamptonske studije
Iste godine, Bateman i kolege iz Southamptonske bolnice proveli su istraživanje na uzorku trogodišnjaka iz opće populacije. Djecu su podijelili u 4 skupine s obzirom na prisustvo ili odsustvo hiperaktivnosti i/ili atopije (genetski uvjetovane sklonosti razvoju preosjetljivosti na antigene okoliša), što je ispitano prije početka istraživanja. Sve skupine bile su podvrgnute eliminaciji sintetičkih boja i natrijevog benzoata iz prehrane, nakon čega je uslijedilo naizmjenično konzumiranje placeba i mješavine nekoliko sintetičkih boja i natrijevog benzoata (u količinama koje prosječno dijete vrtićke dobi konzumira u danu). Rezultati procjene ukazivali su na znatno smanjenje simptoma hiperaktivnosti tijekom faze eliminacije aditiva te na povećanje hiperaktivnog ponašanja tijekom faze ponovnog uvođenja aditiva u prehranu, no ne i tijekom placebo faze. Zanimljivo je da su efekti bili značajni za sve skupine djece, neovisno o postojanju hiperaktivnih simptoma i/ili atopije. Autori su zaključili kako je u podlozi opaženih reakcija nespecifični farmakološki utjecaj, a ne alergijski mehanizam.
McCann i suradnici pokušali su replicirati Batemanove rezultate na djeci vrtićke (3 god.) i osnovnoškolske (8-9 god.) dobi, koristeći dvije različite mješavine sintetičkih boja i natrijev benzoat. Obje skupine djece iskazale su značajna pogoršanja hiperaktivnih simptoma uslijed konzumacije jedne ili obje mješavine umjetnih bojila, u odnosu na placebo. Zanimljivo je da su veličine efekta dobivene u ovim studijama usporedive s onima koje su potaknule uklanjanje olova iz raznih materijala (poput benzina) zbog štetnih učinaka na kogniciju i ponašanje ljudi, no o tome više u nekom drugom članku.
Iz labosa u stvarnost
Kao odgovor na Southamptonske studije, Velika Britanija je počela vršiti pritisak na proizvođače hrane da zamijene sintetička bojila prirodnima te je započelo doba pojačane regulacije korištenja umjetnih boja za hranu. Europska Unija, od 2010. godine, zahtijeva od proizvođača da eliminiraju sljedeća sintetička bojila (tzv. Southampton six): tartazin (E102), kinolonsko žuto (E104), žutilo zalaska sunca (E110), azorubin (E122), grimizna 4R (E124) i allura crvena (E129) ili pak da na proizvodima koji sadrže navedene boje koriste upozorenje: ''(Ova boja) može imati štetan utjecaj na aktivnost i pažnju kod djece.''
Internacionalni proizvođači hrane se uglavnom pridržavaju sličnih standarda koje koristi Europa, dok se u SAD-u sintetička bojila nastavljaju koristiti bez regulativa koje zahtijevaju njihovo reduciranje, zamjenu prirodnim bojilima ili istaknuto upozorenje na deklaraciji. Zabrinjavajuća informacija od strane Američke Agencije za hranu i lijekove (FDA) jest da se konzumacija sintetičkih boja za hranu upeterostručila tijekom posljednih 50 godina.
Je li naša Fanta bolja od Američke?
U duhu spomenutih razlika u regulaciji korištenja sintetičkih bojila i drugih aditiva u prehrambenim proizvodima između Europe i SAD-a, donosimo vam primjer sastava jednog, uvijek i zauvijek popularnog, proizvoda:
Na prvi se pogled Fanta iz SAD-a možda čini kao ''manje zlo'' jer ima manji broj sastojaka. Ipak, proučimo li navedene sastojke, vidjet ćemo da, za razliku od UK Fante, SAD Fanta sadrži natrijev benzoat (Sodium Benzoate), žutilo zalaska sunca (Yellow 6 ili E110) i allura crvenu (Red 40 ili E129) – aditive koji se nisu dobro proveli u Southamptonskim studijama.
Kakve to sve veze ima s ADHD-om?
Neka istraživanja sugeriraju kako se prevalencija ADHD-a među djecom u posljednjih nekoliko desetljeća značajno povećala. Dobar dio skoka u prevalenciji može se objasniti i povećanjem učestalosti testiranja te liberalnijim dijagnostičkim kriterijima. No, ne smijemo zanemariti činjenicu da su djeca sve više izložena štetnim okolinskim čimbenicima koji mogu doprinijeti većoj vjerojatnosti za razvoj simptoma ADHD-a.
Trenutni konsenzus u znanstvenoj zajednici jest da su uzroci ADHD-a multifaktorski te u većoj mjeri biološki, odnosno nasljedni. Ovo ne smijemo iščitati kao genetski determinizam, budući da ekspresija gena ovisi o interakciji s okolinskim čimbenicima. U ovom kontektsu, nasljednost možemo opisati kao genetsku osjetljivost na specifične okolinske čimbenike, kao što su insekticidi, paraziti, traume, infekcije ili, kako smo saželi u ovom članku, sintetičke boje za hranu.
Strelice na slikovnom prikazu označavaju period u kojem je određena dijetetska komponenta došla u fokus istraživanja vezanih uz ADHD. Veličina okvira prikazuje brojnost istraživanja, dok svjetlina okvira predstavlja tip intervencije. Svijetlo siva: elementi za koje se preporuča eliminacija iz prehrane u svrhu reduciranja simptoma ADHD-a. Tamno siva: elementi za koje se preporuča uključivanje u prehranu u svrhu reduciranja simptoma ADHD-a.
Što smo naučili u 50 godina?
Izgleda da ispitivanje veze između sintetičkih bojila za hranu i neurobihevioralnih ishoda neće tako brzo doći kraju. Dok čekamo nove nalaze, nekoliko stvari se, zasada, čini prikladno zaključiti:
- Umjetne boje za hranu nisu, kao takve, uzrok ADHD-a niti je njihova eliminacija čudotvorni lijek za ADHD, ali može umanjiti simptome hiperaktivnosti kod djece.
- Štetni utjecaji umjetnih bojila ne vežu se isključivo za djecu s ADHD-om te se reduciranje konzumacije preporuča i kod djece opće populacije.
- Razlike u nalazima istraživanja mogu se pripisati brojnim ograničenjima ovakvih studija kao što su varijacije u korištenim dozama umjetnih bojila, miješanje bojila s drugim aditivima (poput natrijevog benzoata), duljina izlaganja sudionika umjetnim bojilima i vrijeme proteklo od konzumacije do opažanja, pristranost objavljivanja i sl.
Zbog svakodnevne izloženosti ogromnoj količini informacija upitne točnosti, sve je teže procijeniti što bismo trebali konzumirati, a što izbjegavati - nemojte da ovaj članak bude povod tomu da počnete djeci izbijati sokove i slatkiše iz ruku! Informirajte se o sastavu proizvoda koje vi i vaša djeca koristite u prehrani, nastojte smanjiti količinu konzumiranih sintetičkih aditiva, pratite ponašanje i osjetljivost na hranu kod svoje djece te, ukoliko smatrate potrebnim, potražite pomoć stručnjaka u procjenjivanju neurobihevioralnih simptoma.
Izvori:
Akinbami, L. J., Liu, X., Pastor, P. N. i Reuben, C. A. (2011). Attention deficit hyperactivity disorder among children aged 5–17 years in the United States, 1998–2009. NCHS data brief, 70, 1-8.Arnold, L. E., Lofthouse, N. i Hurt, E. (2012). Artificial food colors and attention-deficit/hyperactivity symptoms: conclusions to dye for. Neurotherapeutics, 9(3), 599-609.
Bateman, B., Warner, J. O., Hutchinson, E., Dean, T., Rowlandson, P., Gant, C., ... i Stevenson, J. (2004). The effects of a double blind, placebo controlled, artificial food colourings and benzoate preservative challenge on hyperactivity in a general population sample of preschool children. Archives of disease in childhood, 89(6), 506-511.
Heilskov Rytter, M. J., Andersen, L. B. B., Houmann, T., Bilenberg, N., Hvolby, A., Mølgaard, C., ... i Lauritzen, L. (2015). Diet in the treatment of ADHD in children—A systematic review of the literature. Nordic journal of psychiatry, 69(1), 1-18.
Kanarek, R. B. (2011). Artificial food dyes and attention deficit hyperactivity disorder. Nutrition reviews, 69(7), 385-391.
McCann, D., Barrett, A., Cooper, A., Crumpler, D., Dalen, L., Grimshaw, K., ... i Stevenson, J. (2007). Food additives and hyperactive behaviour in 3-year-old and 8/9-year-old children in the community: a randomised, double-blinded, placebo-controlled trial. The lancet, 370(9598), 1560-1567.
Nigg, J. T., Lewis, K., Edinger, T. i Falk, M. (2012). Meta-analysis of attention-deficit/hyperactivity disorder or attention-deficit/hyperactivity disorder symptoms, restriction diet, and synthetic food color additives. Journal of the American Academy of Child & Adolescent Psychiatry, 51(1), 86-97.
Schab, D. W. i Trinh, N. H. T. (2004). Do artificial food colors promote hyperactivity in children with hyperactive syndromes? A meta-analysis of double-blind placebo-controlled trials. Journal of Developmental and Behavioral Pediatrics, 25(6), 423-434.
Stevens, L. J., Kuczek, T., Burgess, J. R., Hurt, E. i Arnold, L. E. (2011). Dietary sensitivities and ADHD symptoms: thirty-five years of research. Clinical pediatrics, 50(4), 279-293.
